Novinarka i članica Upravnog odbora Nezavisnog društva novinara Vojvodine Ana Lalić jutros je puštena na slobodu. Nju je sinoć privela novosadska policija, jer je na portalu nova.rs objavila tekst o lošem stanju s opremom i lošoj organizaciji u Kliničkom centru Vojvodina. O stanju na klinici novinarki su govorili izvori iz bolnice, koji su iz razumljivih razloga željeli ostati anonimni. Klinički centar Vojvodine izdao je stoga priopćenje u kojem su novinarku optužili da laže te su o njezinom tekstu izvijestili policiju i tužiteljstvo. U odgovoru Kliničkom centru novinarka Lalić je napisala: "U jednom se moram složiti sa Kliničkim centrom Vojvodine: ugled vam jeste narušen, ali ne mojim pisanjem, već vašim sramotnim tretmanom sopstvenih radnika. Ugled vam jeste narušen time što, umesto da zaštitite sopstvenu profesiju od politikantstva, podržavate i učestvujete u licemerju..."

Policija u Novom Sadu pretresla je stan novinarke Ane Lalić, privela je i uručila joj rješenje o policijskom zadržavanju, koje može trajati do dva dana. Zaplijenili su dva mobilna telefona i laptop. Na vrata su joj policajci zakucali iza 22 sata (srijeda, 1. travnja), zbog teksta koji je danas objavila na portalu nova.rs. Novinarka je izvijestila o lošim uvjetima u kojima se medicinski radnici bolnice u Novom Sadu bore s epidemijom koronavirusa. Svaki peti zaraženi u Vojvodini medicinski je radnik. U tekstu zbog kojeg je privedena, prenijela je izjave anonimnih zaposlenika bolnice. Njezini izvori upozorili su da je bolničko "osoblje izloženo najvećem riziku od zaraze COVID-19", da su se u "subotu uveče medicinske sestre koje rade u takozvanom Korona centru pobunile i nisu htele da uđu kod pacijenata jer nije bilo zaštitne opreme". Tekst je objavljen pod naslovom "KC Vojvodine pred pucanjem: Bez zaštite za medicinske sestre".

Potpuno pomodarski, ovaj tekst napisan je povodom trenutne pandemije. Pomalo paradoksalno, u momentu kad su svi upućeni na to da praktički ostanu u mjestu, misaono su krenuli u najveći bijeg od sebe samih. Međutim, to zapravo i ne treba čuditi. Ova pandemija je, uz sva svoja ostala prokazanja, pokazala koliko se ljudi boje samoće. Često se spominje kako je izolacija dosadna, a zapravo se radi o tome kako je ljudima, ostavljenima na milost i nemilost sebe sama, najčešće samo otežan bijeg upravo od sebe samih. A iza toga svega stoji, opetovano, ono što se desi kad lokalna influencerica, u razočaranju, obriše svoj giveaway make-upa ili kad se dežurni stvaratelji „humorističnog sadržaja“ suoče s tim da je njihova zabava samo predvidljiva rima s ponekom vulgarnom riječi. Ili kad svi dalmatinski wannabe Oliveri shvate da to ipak nisu. Dakle, praznina.

Je li u krivu onaj tko u ovakvom trenutku lamentira nad ljudskim pravima? Ne, samo je nedovoljno u pravu. Privremeno ukidanje građanskih sloboda u momentu zdravstvene krize je dopustivo, ali samo pod uvjetom da se kriza, odgovor na nju i ukidanje sloboda mogu racionalizirati i nadzirati. Ozbiljna prepreka tome je asimetrija znanja između onih koji vode igru i onih koji je promatraju, ista kao i odnosu između oboljelog i liječnika. Dodatni je problem što na ovu krizu sada gledamo samo iz jednog ugla, a zarazu samo u određenim okolnostima. Zbog svega toga je ogroman problem što pobuna protiv sadašnjeg stanja trenutno dolazi samo od političkih analitičara opće prakse; njihovi se komentari ljudima koji se boje za život mogu činiti zanovijetanjem iz zone komfora. Raspravi o ljudskim pravima nedostaju argumentirani zahtjevi društvenih i biomedicinskih znanosti da se zaustavljanje epidemije demilitarizira i pretvori u pametnu epidemiološku i političku analizu i strategiju zasnovanu na dokazima.

Ništa više nije isto, niti onakvo na kakvo smo naučili. No, tome se mora prilagoditi. Što prije - to bolje. Za sve, posebno za učenik(c)e, kojima ova školska godina, s koje god strane na nju pogledate, ne može biti normalna - od štrajka prosvjetara, do uvođenja digitalne nastave. Mora se i treba spasiti najviše što je moguće u ovim okolnostima. Sigurno da ima poteškoća, propusta, u svakom smislu, od idejnog do tehničkog. Uči se, ispravlja i usavršava u hodu. Stoga sve kritike na tako uspostavljenu trebaju biti konstruktivne i dobronamjerne. Bitno i važno je da nijedno dijete (učenik) i niti jedan student ne izgube školsku godinu, zbog nepredviđenih nedaća koje su nas snašle. Ovih smo dana u dijelu medija mogli čitati o ocjenjivanju učenika u novonastalim okolnostima. Čini se, da je za ovu godinu to ipak najbolje preskočiti. Okolnosti, dakle, nisu normalne, pa se procjene, ocjene i kompletno vrednovanje ne mogu korektno napraviti, a improvizacije nam tu ne trebaju. Donijele bi više štete, nego koristi.

Zanimljivo je da je Krzysztof Penderecki filmsku glazbu s namjerom skladao relativno rijetko, a sjetimo se da je autorskom glazbom okrunio filmski jezik „Egzorcista” Williama Friedkina, „Divljih u srcu” Davida Lyncha, kao i Kubrickovo „Isijavanje” u kojem glazba dodaje dimenziju koja u filmu naprosto bez nje nije bila prisutna ... Ne zaboravimo na četiri nagrade Grammy, koje će dobiti, između ostalih, i za djela sakralne glazbe, kao što je „Credo“ iz 1998. godine. Nastupao je i na zagrebačkom Bijenalu, pokrenutom 1961. godine, čiji je središnji skladatelj u izdanju iz 2007. godine. Tadašnju je Jugoslaviju smatrao prostorom slobode, što je i izjavio gorepotpisanom novinaru povodom intervjua za newsmagazin Nacional u listopadu 2004. godine, kada kao dirigent uz Zagrebačku filharmoniju izvodi i skladbu Berislava Šipuša, „In the Morning You Always Come Back”.