Nisu se još stišale ni strasti oko uklanjanja kipa sovjetskog maršala Konjeva s jednog praškog trga, zbog njegove uloge u gušenju mađarske revolucije 1956. godine i sovjetske invazije 1968., a u Češkoj se javnost uzburkala oko novog kipa. Ovaj put ne oko uklanjanja, već postavljanja replike stupa s kipom Djevice Marije iz 17. stoljeća. Iz hrvatske perspektive gledano, radi se o nečemu što bi teško izazvalo kontroverze u većinski katoličkom društvu, međutim, u Češkoj, po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine od 21 posto građana koji su se izjasnili kao vjernici, samo je 10,3 posto katolika. Kip je prije 102 godine srušila razjarena masa predvođena boemom i anarhistom, Frantom Sauerom, bliskim prijateljem književnika Jaroslava Hašeka, uzvikujući „dalje od Beča, dalje od Rima“.

Prema izvještajima iz medija, Srbija se nalazi usred humanitarne katastrofe. Zadnjih desetak dana zemlja broji u prosjeku preko 300 zaraženih dnevno, 24 grada i općine su pod izvanrednim stanjem, u Požegi je u srijedu dan žalosti zbog umrlih od Covida-19, beogradske bolnice više ne primaju pacijente i šalju ih u druge gradove, zdravstvo se raspada, liječnici i sestre kolabiraju, oboljeli se često zbrinjavaju u hodnicima bolnica, i to ako imaju više sreće. Oni koji se uopće ne zbrinjavaju, pate u vlastitim domovima. Srbija u srpnju je trenutno Italija u travnju. Pritom se Italija u travnju još nekako mogla razumjeti i opravdati genezom odnosa Zapada prema Covidu-19, dok za Srbiju u srpnju postoje neporecivi dokazi o odgovornosti konkretnih osoba, sve s imenima, prezimenima, funkcijama i brojevima osobnih iskaznica.

Može li današnji tinejdžer zamisliti život u kojem nema televizije, kompjutora, mobitela i još koječega? Teško. A ipak tako je bilo pedesetih godina u Zagrebu, sjeća se poodmaklih godina autor ovih redaka. Ipak, od elektronike je ipak nečega bilo. Radio! Doduše, nije bilo ultrakratkog vala, ali se na srednjem valu moglo čuti mnoštvo evropskih radio stanica. Najpopularnija zabava pedesetih godina bila je odlazak u kino. Petnaestak kina u Zagrebu su uvijek bila puna, a za neke filmove je bilo vrlo teško kupiti ulaznice. Subotom i nedjeljom je pred kinima gužva počinjala u ranim jutarnjim satima. Golemi redovi su se stvarali već u 7 sati onda kada se radilo o posebno popularnim filmovima. Zloglasni “šverceri” su prodavali karte po cijeni koja je bila tri ili četiri puta viša od prave. Katkad je u dugim repovima pred blagajnama kina bilo i nereda, a mnogi su optuživali blagajnike da surađuju sa “švercerima” pa im ulaznice prodaju ranije.

Po prijavi na natječaj neko vrijeme nisam imao nikakvih informacija. Osim što su do mene dopirale vijesti kako se po hodnicima gradskih službi spominje da se na natječaj prijavio i Pajo Patak. Neki su mi čestitali na hrabrosti i odvažnosti. Odmah da kažem, nisam sebe doživljavao ni posebno hrabrim, ni posebno odvažnim. Činilo mi se ovo kao neka vrsta profesionalne i građanske dužnosti. Na razgovor sam stigao nekoliko minuta ranije. Portir me značajno pogledao. („Znači, ovo je Pajo Patak?“ – dalo se iščitati iz pogleda). Tajnica me, također, značajno odmjerila i zamolila da pričekam ispred vrata ureda ravnatelja. Članovi Upravnog vijeća sjedili su udobno zavaljeni u kožnim foteljama. Pokušavao sam vidjeti je li im neugodno, je li ih sram. Jer većina tih ljudi nasuprot mene bila je apsolutno nekompetentna za ovaj razgovor.

Volonterska grupa „Alpinisti, speleolozi i visinci pomažu Zagrebu“, čije su članice i članovi nakon razornog zagrebačkog potresa danima i tjednima uklanjali opasne dijelove zgrada, ponajviše urušenih krovišta i dimnjaka, jedna je od dobitnica Nagrade „Nada Dimić“ za 2020. godinu. Drugi dobitnik je kolektiv „Žene ženama“ koji okuplja azilantkinje, inozemne studentice, umjetnice i aktivistice, kako bi ih uključio u svoje aktivnosti i pomogao im u integraciji u društvo te u lakšem snalaženju u svojoj „novoj domovini“. Dodjela nagrade održana je sinoć na zagrebačkoj „Džamiji“, odnosno ispred Doma Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Uz nagradu koja se sastoji od ugravirane ulične kocke, odnosno dijela kaldrme, što simbolizira građanski otpor, dolazi i značajan novčani iznos – 15.000 kuma.

Ima već 374 godine kako se Valentino Bošković s bračke Vidove gore lansirao u Svemir raketom na pogon maslinovog ulja. Njegov povratak planiran je za 2046. godinu kada će na Vidovoj Gori biti održan spektakularni koncert. Do tad će brački astronaut još koje desetljeće putovati kroz galaksije, a svoje pustolovine slati Zemljanima u vidu singlova i albuma. Novi album najavljen je za jesen, a ovih je dana stigla i „Amorella“, novi singl. Otpjevali su ga i odsvirali Branko Dragičević i Josip Radić koji stoje iza Valentina Boškovića. „Iako je 'Amorella' ponos iz prošlosti koji je najavljivao uspješan put u budućnost, sada pjesma iz budućnosti odjavljuje uspješnu prošlost. Brižna nona, friška jaja, penta na karetu i stan od firme nedostižni su artefakti prošle budućnosti koju je Valentino priželjkivao lansiravši se s Vidove Gore 1646. godine“, objašnjava ovaj dvojac.