Veče kada je uvedeno vanredno stanje najbolje su iskoristili tinejdžeri, utapajući, po kafićima i nargila barovima, dok je vanredna odluka bila u rotaciji Službenog glasnika, bol zbog ukidanja nastave u velikim količinama piva. A ta mera (ukidanje nastave, ne piva), zloslutno nagoveštava jedan respektabilni epidemiolog, može da potraje do kraja godine (kalendarske). Pristojno su bile popunjene kladionice, jer se ljudi klade i kad su na tiketima nižerazredne lige kojima korona ne smeta. Ozbiljniji su, pak, domaćini prošetali do supermarketa, ali nije bilo nikakvog očekivanog stampeda, kakav Beograd pamti iz prvih dana intervencije NATO. Poluprazni rafovi osvanuli su samo u retkim novinama, jer je malo kućnih budžeta projektovanih za vanredno stanje. Sablasno deluje pogled na vrata beogradskih apoteka koje su, gotovo sve, istakle spiskove onoga što tu ne bi trebalo tražiti. Nema maski, asepsola, bilo kakvih blažih rastvora alkohola, sredstava za dezinfekciju ...

Neki će reći kako je najbolji period Maxa Juričića njegov angažman u Vješticama, drugi će reći da je to Azra, treći Šo Mazgun, a netko će ponajbolje pamtiti njegov rad u Filmu i Ljetnom kinu. Već dvije godine Max ima sjajan bend – Plesač sporog stepa. Do sad su „izbacili“ nekoliko singlova, a ovih dana objavili su singl „7 nota 100 života“. Posvetili su ga Vladi Divljanu, nezaboravnom muzičaru koji je preminuo u ožujku 2015. godine. ”Vlada nas je ostavio prije pet godina u trenutku kad smo zajedno s bendom Ljetno kino snimili jednu od njegovih najljepših pjesama 'Samo jednu ljubav imam', a njegove stare pjesme odjenuli u novo ruho. Svakog proljeća okupe se prijatelji u njegovu čast, lani povodom premijere filma 'Nebeska tema', a prije toga na koncertima u beogradskom Sava centru i zagrebačkoj Tvornici kulture. '7 nota 100 života' je moj mali doprinos da se i ovog proljeća sjetimo Vlade Divljana, a našu suradnju simbolično produžim još jednom pjesmom”, rekao je Max povodom izlaska novog singla.

Još uvijek svako jutro krenem uz ulicu, u šetnju ili kupovinu. Izbjegavam autobus. Sve je manje svijeta na ulici, tišina sve veća, sve češće svi kontaktiramo s drugima samo telefonom ili novim elektroničkim sredstvima komuniciranja. Ljudi kupuju više nego ikad, ali samo hranu i higijenske potrepštine. I u prodavaonicama manje osmijeha, manje ljubaznosti nego ranije. Atmosfera me neobično podsjeća, mada samo u naznakama, na onu u Sarajevu na nekoliko dana pred rat. Doduše, ovdje, u Londonu, sve je pod kontrolom, radnje rade, nitko ih ne pljačka, ali je neprijatelj svuda oko nas. Premijer umiruje stanovništvo, poduzete su mjere, bit će hrane, lijekova, sve što stanovništvu treba, premda će, naglašava, nažalost biti žrtava. To je svakako opreznije od Izetbegovićeve izjave da rata u Bosni neće biti. Na vijestima gotovo samo govore o pandemiji koronavirusa. Savjeti, kao i pred rat, bez naročite učinkovitosti.

Kupija dvadeset kila manistre, integralnih špageta i pena. Na polici ostala samo manistra za juhu. Red od kase do frižidera lipih pedeset metara. Kako svi guraju velika kolica u malom dućanu ne poštuje se savjet s HTV-a da se stoji bar metar jedan od drugog. Isprid mene jedan čiča drži samo Vegetu, a iza jedan od sto dvadeset kila s punin kolicima konzervi. Ratno stanje, ljudi uglavnom disciplinirani, osim onih šta nemaju para za zalihe, pa stoje u redu sa kilon kruva i jednom pivom. Ti su mi najdraži jer bi tili priko reda. Dovoljno je da ih jedan pusti i da nastane kaos. Svi beštimaju i psuju mater onomu s kolicima i konzervama šta ga je pustija. Niko se ne rukuje, ne razgovara, samo se gledamo priko oka. Napokon doma. Vadin teću i stavljan vodu za manistru. A u pizdu materinu, govorin sam sebi, a šta ću sa samon manistron? Opet nazad u ratnu zonu. Isprid dućana je red. Nakon tri ure uspija san uvatit konzervu sa pelaton. Trčen doma jer mi je ne samo voda za manistru isparila, nego mi je uvatilo i teću.

U vremenima kada se sve više ljudi zbog epidemije koronavirusa odlučuje na samoizolaciju ili na što minimalnije izlaske iz kuće, mnogi se susreću s pitanjem kako popuniti te neobične dane. Odličan odgovor na to pitanje dali su iz Festivala mediteranskog filma Split, odnosno projekta „Kino Mediteran“, kojeg je pokrenuo ovaj Festival, povukavši pažnje vrijedan društveno odgovoran potez. „Ako može Pornhub, možemo i mi! Dajemo vam i više nego dobar razlog da poslušate nadležne službe i ostanete kod kuće“, kažu iz Kina Mediteran. Taj dobar razlog su besplatni filmovi koje svima željnima dobre kinematografije nude na svojoj stranici na Vimeu. Radi se o 22 filma, odnosno ukupno 2.300 filmskih minuta ili 38 sati vrhunskog filma. Na sličan doprinos zajednici odlučili su se i na servisu Pickbox. „Apeliramo na solidarnost, odgovorno ponašanje i pomoć društvu - kako pojedinaca tako i tvrtki. Naš mali doprinos zajednici u ovoj neočekivanoj situaciji je besplatno korištenje Pickbox NOW usluge“, poručili su iz ovog servisa.

Priča o izigranim štedišama Ljubljanske banke dobro je poznata saga koja traje već desetljećima. No, manje je poznato da su i nakon famozne presude suda u Strasbourgu, da obešteti hrvatske i štediše iz BiH, ostali nerazriješeni zahtjevi Zagrebačke banke i Privredne banke Zagreb po istoj osnovi, obeštećenja za neisplaćenu deviznu štednju Ljubljanske banke, koji se kreću, prema podacima Hrvatske banke iz 2006. godine, ukupno oko 315 milijuna eura. Da stvar bude zagonetnija, potraživanja prema Novoj ljubljanskoj banci ni Zaba ni PBZ ne vode u svojim bilancama, niti se u njihovim poslovnim izvješćima spominje dug Nove ljubljanske banke prema njima. Zainteresiranim medijima nisu podastrli podatke na kojim sudovima, u kojim državama i u kolikom iznosu pokušavaju naplatiti dug. Odgovor na ta pitanja iz spomenutih banaka uvijek je bio „ne komentiramo sudske postupke u tijeku“. U pozadini te šutnje svakako su nečiji interesi, a korijeni te šutnje zacijelo se vuku iz ranih devedesetih godina prošlog stoljeća.