Kako bi se opravdao genocid trebalo je uložiti baš mnogo truda, trebalo je pripremiti teren, akademici i ostali „intelektualci# su tu imali zadatak da u polju kulture podmeću kukavičje jaje, da se kroz pisanije, kroz predstave, kroz filmove prikažu koliko su Srbi ugroženi, a kad su to uspješno učinili, onda je sve to trebalo polako pretakati u stvarnost. Strahovi postaju stvarni, pa samim tim i neprijatelj. I kad Ratko Mladić pred genocid u Srebrenici spomene "osvetu Turcima", onda znamo da je čitav posao "intelektualne elite" u Srba dovršen. Nakon toga preostaje samo egzekucija. I bi egzekucija. Ta "elita", uključujući i onu novinarsku sa Ratkom Dmitrovićem, Milijanom Baletić, Miloradom Vučelićem i brojnim drugima danas uživa sve privilegije. I šta sad? Prvo ukinuti privilegije, kazniti i tako pokazati da je i pisanije jednako opasno kao ispaljeni metak, pa čak i opasnije jer navodi više metaka. A onda krenuti dalje. E, ali ko? Mi. Nema ko. I ne treba niko drugi.

Obojica su prilično tašti, a poznaju se desetljećima i u njihovim javnim prijeporima lako je očitati jaku osobnu notu i muško nadjačavanje. Milanović neprestano govori da Plenkoviću želi pomoći i mogli bismo povjerovati da to u konačnici i jest tako. I uz „nervoznog“ Milanovića, Plenković je lako dobio izbore. Milanović želi pomoći, ali tako što je još od predsjedničke predizborne kampanje glavni kritičar HDZ-a, jer su drugi stranački političari osjetno slabiji i neuvjerljiviji. On, uglavnom, zanimljivo argumentira i otvara teme koje se i ne vide na prvi pogled, a značajne su za društvo. Njih dvojica su suparnici u nekom stalnom dijalektičkom odnosu i taj odnos u sintezi može donijeti korist, a politička uvjerenja su im prilično slična - to je politika centra i proeuropskog mainstreama. Osim toga, javnosti nije poznato da postoji nešto bitno o čemu su dosad njih dvojica zajedno odlučivali, a da se o tome nisu uspjeli dogovoriti. Dakle - nema straha.

Na Lupigi smo objavili seriju tekstova o prizivu savjesti, posljednji od njih s najavama ministra zdravstva Vilija Beroša o bitnim odredbama novog tzv. Zakona o abortusu. Istraživanju se pristupilo krajnje benevolentno i s namjerom uspostavljanja dijaloga s prizivačima savjesti i voditeljima bolnica, iako gorepotpisana autorica smatra da je institut priziva savjesti izraz političkog oportunizma i statusne dominacije liječnika nad pacijenticama u javnom sektoru. Međutim, da bismo to potvrdili i ustanovili razmjere zloupotrebe prava na savjest, bilo je važno ispitati transparentnost prakse pozivanja na priziv savjesti i je li zdravstvo spremno na veću transparentnost (npr. formiranje registra prizivača savjesti). Od tuda i naslov projekta „Razgovori sa savješću“. Rezultati su poražavajući i pokazuju da je savjest samo još jedno sredstvo privatne uzurpacije javnog sektora.

Reportaža Hrvoja Ivančića iz Konga koju smo na Lupigi početkom godine objavili u dva dijela proteklog je vikenda proglašena najboljim ovogodišnjim putopisom objavljenom u Hrvatskoj. Naš suradnik Nagradu Dijana Klarić primio je u šibenskom Azimutu u sklopu devetog izdanja Croatian Travel Festivala. U svome obrazloženju žiri je naveo kako su Ivančićeve reportaže vrlo napeto, informativno i zanimljivo štivu, naglasivši kako je autor po Africi putovao samo s prtljagom koju je nosio u tri PVC vrećice. Nagradu je pokrenuo Hrvatski klub putnika u suradnji s obitelji Dijane Klarić, prerano preminule šibenske putnice i fotografkinje po kojoj je nagrada i nazvana. Osim za putopis, nagrade se dodjeljuju u još četiri kategorije. Tako je na devetom izdanju Croatian Travel Festivala izabran i „Putnik godine“. Tu je titulu dobio Slaven Škrobot, 33-godišnji Zagrepčanin koji se prije jedanaest godina nakon skoka u more teško ozlijedio i od tada je u invalidskim kolicima.

Izvrsna kantautorica Sara Renar objavila je rezultate svoje suradnje s eksperimentalnim duom Playground Hustle. A rezultat je pjesma „Kapital“ koja na sasvim neuobičajen, možemo reći i neviđen način na domaćoj muzičkoj sceni progovara, kako i ime sugerira, o životu u anomaličnom kapitalizmu gdje je sustav vrijednosti postao potpuno poremećen. „O veliki kapitale, klanjam se ljubim ti ruke, riješi nas silne muke, tvoji smo vjerni sluge. U ime oca, u ime sina, daj nam dionice, eura, benzina. U ime sina, u ime oca, duh ćemo sveti prodati zbog novca“, pjeva Sara Renar, dok djevojke iz Playground Hustlea repaju: „E sveti kapitale nešto bi te zapitale, ak za sreću sve bi dale zaš' za sreću trebam - pare“. Najava je to novog Sarinog albuma koji je još uvijek u nastajanju, a spot za „Kapital“ režirala je banjalučka redateljica Tajana Dedić Starović alias Artist at Camera. Pogledajte kako to izgleda i zvuči.

U interesu „zaštite Hrvata od pandemije koronavirusom“, eksploatirajući razumljivu ustrašenost građana za vlastito, ali i zdravlje najmilijih, Andrej Plenković sve prigovore Stožeru i vladi, nepodnošljivom lakoćom odbacuje i tumači kao smišljenu diskreditaciju od „onih koji ne vole HDZ“, znajući istodobno kako je ovo idealna prigoda, da se kroz borbu protiv korone, marginalizira sveopći kriminal, grabež, pljačka, korupcija, nepotizam, klijentelizam ... u čemu prednjači upravo njegova stranka, a koja hara Hrvatskom i koja je za zdravlje društva i nacije daleko opasnija od virusa Covid-19. Na koncu se iz svega nameće logično pitanje: kako vjerovati Plenkoviću, njegovoj vladi i Stožeru kada tako bezočno lažu i manipuliraju (sa) svojim građanima; što od njih očekivati izuzev da rade u svoju (stranačku) korist, a na štetu svih nas ostalih koji im „ne pripadamo“ i očevidno zaludno čekamo na obećane, velike reforme.