Autor je umirovljeni sveučilišni profesor filozofije i bohemistike, politički analitičar i stručnjak za povijest Srednje Europe te kritike totalitarnih sustava

Čak i nenajavljeni, iznenadni posjet Milorada Dodika, srpskog člana Predsjedništva BiH, Hrvatskoj, ili nova koruptivna afera u koju su umiješani i neki saborski zastupnici, nisu u javnosti u drugi plan potisnuli kontroverzne odluke Ustavnog suda RH koji se konačno nakon dugog i bezrazložnog odlaganja oglasio i iznio svoje stavove o suštinskim pitanjima ljudskih prava i sloboda (a tiču se doslovno svih građana RH), odnosno iznio svoj pravorijek o prijedlozima koji su dovodili u pitanje ustavnost rada i odluka nacionalnog Stožera civilne zaštite. Samo dva dana prije sjednice Ustavnog suda (u subotu 12. rujna ove godine), oglasio se i premijer Andrej Plenković kako bi javnosti priopćio da su „identificirani“ svi oni koji žele „minirati“ i dovesti u pitanje kredibilitet Stožera i njegovih odluka (misleći pri tomu prvenstveno na predsjednika Zorana Milanovića koji je neprestano upozoravao da samo Sabor i to dvotrećinskom većinom može dati legalitet Stožeru, a nikako ne Vlada), te da je njegova Vlada radila sve, naravno u ime zaštite zdravlja pučanstva, na temelju zakona i propisa. 

IMAMO FOTOGRAFIJE: Predsjednik Nacionalnog stožera nam laže!

NOVO NORMALNO: Lov na glupane

MINISTAR BOŽINOVIĆ NE GOVORI ISTINU: Premijer Plenković se rukovao za vrijeme epidemije, i to ne samo jednom

GRAĐANIN U SAMOIZOLACIJI: Od terorista do ovce

KRIŽNI STOŽER: Epidemiologija u službi Biblije

Nakon toga više nije bilo nikakve sumnje kakve će biti odluke ustavnih sudaca; očekivano, naprosto su se priklonili premijerovom stavu. Tu se dakako odmah našao i potpredsjednik Sabora, akademik Željko Reiner (poznat po zalaganju da se, po uzoru na razdoblje NDH, najvišem hrvatskom predstavničkom tijelu vrati „časni“ prefiks „Državni“), koji je kako i doliči pravom vitezu, pojasnio „kako se ipak ne može, kako kome padne na pamet dovoditi sve u pitanje“ i javnost upitao je li svjesna strašnih posljedica da se kojim slučajem rad Stožera proglasi nelegalnim, tj. nezakonitim? Koga bi sve to i s koliko novaca država morala obeštetiti; državni bi proračun krahirao, a država se našla u stečaju. 

Naravno, opravdano, oporba se digla na noge; na aktualnom satu u Saboru, zastupnica SDP-a Mirela Ahmetović upozorila je Plenkovića da bi zbog svoje neprikrivene bahatosti mogao proći kao „ratni profiter Sanader“, jasno aludirajući na silna koruptivna (ne)djela u vladajućoj stranci, koja se nižu kao na traci (više od pola Plenkovićevih ministara, u bivšem sastavu vlade moralo je napustiti funkcije zbog sumnje na korupciju, a sada se to ponavlja: državna tajnica Rimac, gradonačelnik Velike Gorice i saborski zastupnik; tko je slijedeći?), a premijer sve to jednostavno ignorira i takvim stavom zapravo (ne)svjesno pokriva, na neki način čak i podstiče neprihvatljivo ponašanje stranačke nomenklature. 

Mediji pred Ustavnim sudom doznali su da nisu poželjni (FOTO: HINA/Daniel Kasap)

Od 13 članova Ustavnog suda, samo ih je troje (i to onih koji prije izbora u sud nisu bili članovi niti jedne stranke, nisu kao ostali, isluženi političari, već „samo“ pravni stručnjaci) zatražilo je da se vodi javna rasprava, da uz tzv. zainteresirane strane sjednici prisustvuju i mediji, smatrajući da se radi o prevažnoj temi od interesa za sve građane RH, te da svi moraju moći znati što svaki od članova suda o toj temi ima za reći. Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, ranije ministar u HDZ-ovoj vladi i, što nije nevažno, kum Vladimira Šeksa, Plenkovićevog savjetnika (kako to često ističe nekada mu blizak stranački kolega Krunislav Olujić, „dugogodišnjeg, nedodirljivog 'komesara' hrvatskog pravosuđa na koje i danas, u kadrovskom smislu ima neprikriven utjecaj“), uz potporu većine sudaca to je glatko odbio opravdavajući se „epidemiološkim mjerama“. Vrijedi primijetiti kako se među sucima uistinu nalaze svakakvi likovi, ali ipak se izdvaja bivši HDZ-ov ministar Davorin Mlakar za kojeg je nesporno utvrđeno da se u austrijskim bankama, podižući stranački novac lažno predstavljao i protiv čijeg sam izbora u Ustavni sud, svojedobno osobno u Saboru prosvjedovao i glasovao). 

Dakle, kao da se nije znalo za pandemiju i da treba osigurati odgovarajući prostor. Međutim, svjesni slabosti argumenata u opravdavanju niza skandaloznih odluka Vlade i Stožera koje su ih do kraja kompromitirale, Ustavni je sud, po svaku cijenu želio izbjeći kritičko propitivanje „zainteresirane“ javnosti. Može li se ikako opravdati Plenkovićevo instrumentaliziranje Stožera i njegovo pretvaranje u parapolitičko, stranačko tijelo kako bi se uoči izbora, beskrupulozno manipulirajući s javnošću, pogodovalo HDZ-u da pobjedi na izborima? 

Lešinariti na strahu građana od Covida-19, neodgovorno se poigravati zdravljem nacije, odnosno „plesati s koronom“ prilagođavajući taj ples isključivo interesima stranačke koterije, klijentele i ostalim poslušnicima, više je nego bezočno, s onu je strane elementarnog morala. Ostavimo li po strani Plenkovićev „nedistancirani“ kontakt sa slavnim Novakom Đokovićem u Zadru, za koji bi svatko drugi morao u (samo)izolaciju, ali ne i hrvatski premijer (Quod licet Jovi, non licet bovi), kako tumačiti bizarnost bez presedana, da Krunoslav Capak, član nacionalnog Stožera (ali i HDZ-a), piše „ispričnicu“ saborskom zastupniku i gradonačelniku Bjelovara Dariu Hrebaku i ukida rješenje lokalnog epidemiologa o njegovoj obveznoj samoizolaciji i dopušta mu, iako je time mogao virusnom zarazom ugroziti praktički cijeli saziv novoizabranog Sabora, dolazak u Zagreb, kako bi mogao u parlamentu dići ruku za formiranje Plenkovićeve vlade, jer bi se u protivnom (zbog tijesne većine vladajućih) to moralo odgoditi.

Oni „jednakiji“ mogli su i mogu što god hoće (FOTO: Instagram)

Mogli bismo nabrajati u nedogled, ali važno je samo jedno; Stožer se krajnje pristrano i selektivno odnosi(o) prema građanima; kao i uvijek prema „jednakima“ postupalo se strogo i nepravedno (a sada se najavljuju i rigorozne novčane kazne), dok su oni „jednakiji“ mogli i mogu što su htjeli: kolektivno slaviti duboko u noć nakon izbornog trijumfa HDZ-a, bez pridržavanja ikakvih mjera propisane predostrožnosti, ili poput ministra zdravstva Vilija Beroša, ljubiti ruku nekoj ženi i grliti se s Ninom Badrić, a potom bez imalo stida i pameti podsjećati (su)građane na obvezu držanja distance i zabranu fizičkih kontakata. Ali, dokle god će se trulim stranačkim kompromisima HDZ-a i SDP-a imenovati nositelji najviših pravosudnih dužnosti (za razliku od hrvatskog, primjerice njemački Ustavni sud broji šesnaest sudaca i samo jedan je iz redova bivših političara), građani neće imati povjerenja u sudove, a sudovanje neće biti neovisno i pravedno, nego će prije nalikovati farsi i(li) tragikomediji. 

Upravo je raspored glasova Ustavnom sudu RH najbolje ilustrirao što je i gdje se to danas nalazi Hrvatska; troje je sudaca (Lovorka Kušan, Goran Selanec i Andrej Abramović) bilo svjesno težine svih stručnih, zakonskih i političkih prigovora na rad Stožera (samim time i Vlade, čije je Stožer tijelo), dok je ostalih deset isključivo politički, da ne kažem stranački reagiralo; znali su što (ne)smiju (u)činiti, vodeći isključivo računa o interesima Vlade, a ne i građana, ujedno tako čuvajući svoje ekskluzivne sinekure. Ustvrdili su: Sabor je postupao u granicama svojih ovlasti, bez da recimo onda Jandroković kao njegov šef, pojasni kako i zašto je svojim odlukama Stožer mogao suspendirati određena prava zastupnika, ograničene su replike i rasprave, iz „epidemioloških razloga“ nema plenarnih sjednica, a sve to u najvećoj mjeri, gotovo isključivo tangira, prije svih, oporbene zastupnike. 

U oporbi kažu kako nisu protiv epidemioloških mjera, već protiv evidentnog, smišljenog ograničavanja demokracije. Međutim, i bez uvođenja „opsadnog stanja“, po modelu koji Aleksandar Vučić primjenjuje u Srbiji, ali na njegovom tragu, Plenković je vještom ekvilibristikom, bez većih trzavica i otpora polučio isti, ako ne i bolji rezultat. Otvorio si je prostor, neprestano se pozivajući na opravdane epidemiološke mjere (koje ga ništa ne koštaju, jer građani moraju sve sami nabaviti: maske, dezinficijense, rukavice i ostalo, a tko to nije u stanju, zarad niskih ili nikakvih primanja, bolesti, starosti ... tko mu kriv), slobodnog oblikovanja poželjne političke stvarnosti prema svojim potrebama. 

Sve prigovore Plenković tumači kao smišljenu diskreditaciju od „onih koji ne vole HDZ“ (FOTO: HINA/Lana Slivar Dominić)

U interesu „zaštite Hrvata od pandemije koronavirusom“, eksploatirajući razumljivu ustrašenost građana za vlastito, ali i zdravlje najmilijih, Plenković sve prigovore Stožeru i vladi, nepodnošljivom lakoćom odbacuje i tumači kao smišljenu diskreditaciju od „onih koji ne vole HDZ“, znajući istodobno kako je ovo idealna prigoda, da se kroz borbu protiv korone, marginalizira sveopći kriminal, grabež, pljačka, korupcija, nepotizam, klijentelizam ... u čemu prednjači upravo njegova stranka, a koja hara Hrvatskom i koja je za zdravlje društva i nacije daleko opasnija od virusa Covid-19.

Hrvatski znanstvenik svjetskog renomea Ivan Đikić koji u Frankfurtu vodi veliki istraživački institut upozoravao je Stožer da mjere koje donose moraju isključivo ovisiti o točnim i istinitim podacima i ničem drugom; naravno, uvažavajući činjenicu da nas virus, budući o njemu malo znamo, može iznenaditi. Ali, Stožer je izgubio povjerenje javnosti, jer je manipulirao i pristajao na manipulacije; pod pritiskom politike, a sve kako bi Hrvatska ostvarila uspješnu turističku sezonu, jer joj o tomu ovisi BDP, nije poduzimao adekvatne provjere i ispitivanja o stvarnom broj zaraženih, „lakirala“ su se izvješća da bi potom odjednom njihov broj buknuo i RH se iz sigurne “preselila“ u crvenu zonu. Sve je preko noći došlo na naplatu i sve i ono dobro što se (u)činilo, a bilo je i toga, praktički je isparilo. Zbog turističke šnicle, ubili smo cijelog vola, a za to smo si sami krivi. Ili, kako je to svojedobno lakonski zaključio ministar Beroš, komentirajući veliki broj umrlih u domu za starije i nemoćne u Splitu, kako je za sve to kriva korona, abolirajući tako od svake odgovornosti vodstvo i upravu doma, dakako članove HDZ-a.

Na koncu se iz svega nameće logično pitanje: kako vjerovati Plenkoviću, njegovoj vladi i Stožeru kada tako bezočno lažu i manipuliraju (sa) svojim građanima; što od njih očekivati izuzev da rade u svoju (stranačku) korist, a na štetu svih nas ostalih koji im „ne pripadamo“ i očevidno zaludno čekamo na obećane, velike reforme uprave, zdravstva, mirovinskog sustava, pravosuđa, društva u cjelini. A, najbolja potvrda da je tomu tako (i to se ne može ničim demantirati), govori prosta činjenica: nitko ni uz najbolju volju ne može navesti ijednu, doslovno ijednu Plenkovićevu reformu, potez, a da je išao u prilog boljitka „prosječnog građanina RH“. Kada u prošlom mandatu ništa nije učinio, zašto bi u ovom bilo drukčije?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Daniel Kasap