Ima li ikakve sličnosti između govora mržnje i bespoštedne kritike vlasti i želi li hrvatska vlada zaključcima Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti koju vodi potpredsjednik Vlade, i jedan od predvodnika šatoraškog prosvjeda „protiv Jugoslavena“ 2014. godine, Tomo Medved, okrenuti pilu naopako i po dobro poznatim modelima zatirati i gušiti demokraciju u Hrvatskoj? Vrijedi primijetiti i kako na sjednicu Vlade dolazi i osjetno restriktivniji Zakon o elektroničkim medijima. Govorom mržnje ugrožava se demokracija i sloboda govora. Ali ne smije se dopustiti da vladajući proglašavaju govorom mržnje i kritike prema ovoj vlasti, pa i one najžešće kritike, kako bi pokušali ušutkati političke oponente po obrascima sličnim onima koji se sada primjenjuju u Mađarskoj i Poljskoj. I najstrastvenije političke kritike vlasti, vladajućih stranaka, verbalni napadi na pripadnike opozicijske stranke - to je naprosto samo politička borba, čak i kad je taj govor uvredljiv.

Oblačan dan na sisačkom groblju. Prodavačice guraju plastične kante s krizantemama po asfaltu. Prolazi traktor s komunalcem za volanom, rijetko tup pogled dok dodaje gas uz ožalošćene prijatelje Marijana Crtalića, nas koji stojimo i čekamo da Lou Reed otpjeva „Pale Blue Eyes“ i da onda krenemo put otvorenog groba. Iza kontejnera sa smećem jedna mlada klapa uvježbava pjesmu, mislim da refren spominje neku vilu. Nje, naravno nema, ne mogu dozvati pa se onda smijuckaju. Još malo i oni će uz neki drugi otvoreni grob pokušati ono što im ovdje ne uspijeva. Bit će izvrsni. Jer će svi ostali ridati, neskladno, kaotično i potrganih glasnica. Njihova je će pjesma biti skladna i odsutna. Daleka od tuge. Zato su oni, mislim, ovdje. Dok traje refren Velvetove pjesme, dok se tugaljivo ponavlja sjećam se susreta s Crtalićem. Bilo ih je mnogo, on se kretao, jedno sam se vrijeme i ja kretao Zagrebom.

"Do kraja godine će biti registrirano jedno ili dva cjepiva koja će ići u masovnu proizvodnju", uvjeren je epidemiolog i član Znanstvenog savjeta Vlade Republike Hrvatske. U suradnji s podkastom Radio Karantin, koji su u doba pandemije pokrenuli Jelena Visser i Aleksandar Kocić, Lupiga vam donosi razgovor s Kolarićem. „Ni najbogatiji zdravstveni sistem nema kapacitet za ovo. Ja se nadam da smo mi za naših života odradili jednu ovakvu pandemiju, jer zadnja koja je u ovim razmjerima blokirala svijet bila je Španjolska gripa. Pandemija ovakvih razmjera se događa jednom u sto godina", kaže Kolarić koji tvrdi kako građani komentiraju rezultate epidemioloških mjera već nekoliko dana nakon njihovog uvođenja, a da bi one počele djelovati i donosili rezultate u vidu smanjenja broja zaraženih, odnosno oboljelih, potrebno je daleko duže vrijeme.

„Ubi pedera“, grafit uobičajeno nepismenog sadržaja, uobičajenog za one koji ih ispisuju diljem Hrvatske, proteklog je vikenda osvanuo na staklu izloga Gradske vijećnice grada Rijeke. Iza izloga nalazila se izložba Lezbijske organizacije Rijeka – LORI, „20 godina LORI“, koju je dizajnirala riječka umjetnica Nika Rukavina, a u kojoj se putem raznih fotografija, novinskih isječaka i drugih svjedočanstava građane informira o dvadesetogodišnjem radu Lorica te o queer i feminističkoj kulturi. Nakon ispisivanja jasne poruke kojoj je cilj da se LGBTIQ populacija osjeća nesigurnom u vlastitom gradu, LORI je podnijela kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci za kazneno djelo poticanja na nasilje i mržnju. Rijeka je posljednjih godina postala sve veće poprište vandalizma, ali i zastrašujuće pojavnosti govora mržnje u javnom prostoru. Svjedoči tome u prilog čitav niz slučajeva, a ne bi bilo zgorega nabrojati ih samo nekoliko.

Moja stara kaže da nisam plakao kad su me donijeli na svijet. Bio je siječanj i Hajduk je igrao protiv Crvene zvezde. Svi doktori bili su na prozoru starog rodilišta, a ja sam sa svojih 2,40 kilograma krivio vrat prema huku koji je dolazio sa Starog placa. To je prvi zvuk koji sam u životu čuo. Prvo sjećanje koje nosim u životu reflektori su tog stadiona i miris trave, ruke moga djeda i karamele od lješnjaka koje sam vadio iz džepova njegova kaputa. Kako sam rastao tako sam uz njega zavolio nogomet, ali nogomet kao igru i ljepotu jednostavnosti koju ima ta predstava, tajanstvenost „bubamare“ koja se rotira po travi i jedinstveno, neponovljivo uzbuđenje kad pređe gol liniju. Ljubav je to koja je neshvatljiva mnogima, mom starom recimo, ljubav koju sam prenio na svoje klince, ljubav bez vremena i prostora. Sintagma "I pape i dida bili su Torcida" u mom gradu je pravilo češće nego iznimka.

Kako su popularni crveni kiosci Tiska postali jedan od najvidljivijih urbanih znakova ekonomskog kraha i kako u njima funkcioniraju radnice i radnici, pokušali su dokumentirati fotograf Marko Ercegović i novinar Igor Lasić, a rezultati njihovog zanimljivog projekta moći će se od danas vidjeti na izložbi u galeriji Nova BAZA u zagrebačkoj Novoj cesti. Izložba je nazvana „Tisak, dvadeset i tri kioska“. Prvenstveno je to serija fotografija koja je nastajala u razdoblju od 2017. do 2020. godine, kroz Ercegovićev objektiv i u suradnji s Igorom Lasićem, Lupiginim suradnikom koji kao novinar dugi niz godina prati privatizacijske procese. Ercegović je frontalno snimao pročelja kioska dokumentirajući konstelacije izloženih proizvoda. Od kioska gdje se nekad moglo kupiti novine i tek poneka sitnica, kroz godine crveni Tiskovi kiosci počeli su služiti kao punktovi za obavljanje niza zadaća, a radnice u njima sve su više bile zatrpavane robom i zaduženjima.