Na početku bijaše, naime, odluka svjetskog financijaškog gremija, na čelu sa Svjetskom bankom i MMF-om, da se Hrvatska i slični imaju preobraziti u tržište za plasman zapadnjačkih roba i kredita. Tome je služila hrvatska monetarna politika zadnjih dva i pol desetljeća, ukratko kazano. Robnu smo proizvodnju krotko zapustili i napustili, prepustili je svima drugima, i to nikako samo Kinezima, jer su npr. Nijemci svoju itekako sačuvali. Turističko-ekonomska arhitektura hrvatskog poduzetništva nije iscrtana nikakvim visprenim poslovnim nervom domaćih privatnika, nego posve linearno postavljenim oportunizmom. Što je i logično, jer ljudi zarađuju tamo gdje za to imaju priliku, osim što takve rentijersko-profiterske okolnosti nisu bogomdane, kao što se često pogrešno tvrdi, nego su dirigirane. Nije se u izgradnji pretežno turistički određene privrede nipošto polazilo najprije od našeg mora i sunca.

Ono što je bivši češki predsednik Václav Havel pokrenuo 2008. godine Praškom deklaracijom, verovatno sa dobrom namerom i sa iskrenom željom da se raščisti sa nasiljem i nasleđem staljinizma i fašizma, ubrzo se izokrenulo i izvitoperilo u svoju suprotnost. I pored toga što je cilj je bio „sprečiti netrpeljivost, ekstremizam, antidemokratske pokrete i ponavljanje bilo koje totalitarne vladavine u budućnosti“, on nije postignut. Rezolucija EU je omogućila da se u tumačenju prošlosti krajnja desnica i krajnja levica nekritički susreću i spajaju te da se nacisti i komunisti izjednačavaju. Teorija o političko-ideološkoj potkovici gde se crveni i crni susreću, da su oni u stvari jedno te isto, osvaja i Evropsku uniju i aspirante koji bi hteli da budu deo kluba zvanog EU. Prohitlerovske snage su rehabilitovane. A Holokaust postaje samo jedan od mnogih zločina učinjenih na obe strane barikade.

Džej je bio pjesnik, a da sam nije napisao niti jednu pjesmu u životu. Mogao je to ispričati Marini Tucaković, ili bilo kome drugom ko bi se tu našao. I to bi bila pjesma. Mogu sada nabacivati reference o muzici, ali jednom sam ga slušao u kafani. Bio je umoran, ali bila ga je ponijela i pjesma, uzeo je stolicu i popeo se na nju. Taj sat vremena koji sam proveo slušajući njega, sjedeći na stolici pored one na kojoj je plesao bila je – muzika. Svirao je neki bend, i pjevao je Džej. Za mene je to dosta, mada, znam biće onih koji će mi reći da sam patetičan, nostalgičan, da žalim mladost, da je on bio ovo ili ono … Nije me briga. On je pjevao svoju sudbinu, pjevajući sudbinu svih nas. Ni njega nije bilo briga. On je bio čovjek iz grada, kojeg je zapalo da bude pjevač jednog užasnog vremena. Džej Ramadanovski, američkog imena i muslimanskog prezimena, bio je uličar.

Književna influenserica Alis Marić, koja vodi blog "Čitaj knjige" i koju na Facebooku prati više od pola milijuna ljudi odlučila se ispričati cjelokupnoj javnosti zbog degutantne objave u kojoj je prepričala svoj susret s taksistom i odbijanje da nosi masku u taksiju. Ta njezina objava izazvala je sveopće zgražanje na društvenim mrežama, a pratitelji njezine stranice iz minute u minutu napuštali su adresu na kojoj Alis Marić preporučuje knjige. U jedan dan izgubila je preko 15.000 pratitelja na Facebooku. Skandal je zaprijetio potpunom uništenju njezine reputacije i posla kojim se bavi. Književna influenserica danas se odlučila ispričati. "Nikada nisam bježala od odgovornosti. I za ovu situaciju koja mi se dogodila preuzimam punu odgovornost. Ne krivim nikoga niti se osjećam žrtvom", stoji na Facebook stranici "Čitaj knjige" na kojoj je objavila javnu ispriku. Obzirom da smo o ovom skandalu pisali, ispriku prenosimo u cijelosti.