Digitalno doba donijelo je sa sobom nove i nikako zanemarive oblike nasilja. Život se “preselio” na društvene mreže, posebice kod mladih, rezultat toga je „cyberbullying“ odnosno nasilje na internetu, a rezultati brojnih istraživanja pokazuju kako jedno od desetero zlostavljane djece na internetu pokuša samoubojstvo.

U Hrvatskoj recentno istraživanje o digitalnom nasilju proveo je CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u okviru projekta “Mogu reći neću – Ljubav nije nasilje” kojem je cilj doprinijeti suzbijanju elektroničkog seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja u intimnim partnerskim vezama mladih, posebno osnažujući djevojke i podržavajući ih da se suprotstave nasilju. A dobivena statistika je u najmanju ruku poražavajuća. Prikazuje da smo kao društvo – jednostavnim rječnikom – pali na testu u zaštiti mladih ljudi.

Naime, istraživanje pokazuje kako je velika većina srednjoškolki, njih 72 posto, bila izložena online komentarima seksualnog sadržaja. Skoro svaka deseta djevojka bila je izložena i seksualnim ucjenama, a sedam posto bilo je izloženo objavi videa ili fotografija koje su one nekome poslale privatno i s povjerenjem. Što se tiče mladića, njih 44 posto bilo je izloženo online prijetnjama vezanim uz njihovu fizičku sigurnost, četvrtina je bila izložena uvredljivoj objavi, dok je petina mladića bila izložena pritisku gledanja online pornografije.

Iz CESI-ja ističu kako je značajno istraživanje danas promatrati u kontekstu trenutne situacije s pandemijom i povećanim vremenom koje mladi provode na internetu. Smatraju da je mladim ljudima važno ponuditi sustave podrške i sigurno mjesto za bolje razumijevanje sebe i razvoj kvalitetnih odnosa s drugima, posebice kroz preventivne programe u školama, te pružiti pomoć onima koji su bili izloženi elektroničkom nasilju. A pravog i kontinuiranog sustava podrške, kao i mjera prevencije, u sustavu školskog obrazovanja jednostavno nema. Ne postoji, kažu, niti javno dostupna evidencija o provedbi preventivnih programa.

„Prevencija je moguća i potrebna, ali u Hrvatskoj ne postoji sustavan pristup prevenciji nasilja u intimnim partnerskim vezama, već se rad na prevenciji temelji na sporadičnoj implementaciji programa u školama, koji su pretežno osmišljeni od strane organizacija civilnog društva. Školski programi prevencije, osmišljeni od strane obrazovnih ustanova, većinom su fokusirani na nenasilno rješavanje konflikata i prevenciju vršnjačkog nasilja. Provedba preventivnih programa u školama je zapravo rezultat dobre volje i izuzetne motiviranosti pojedinih nastavnika u školama koji ove teme smatraju važnima”, objašnjava za Lupigu Nataša Bijelić iz CESI-ja te dodaje da su rezultati istraživanja prilično očekivani i u skladu s onim što potvrđuju i neka prijašnja istraživanja, a to je da djevojke češće i u većoj mjeri doživljavaju elektroničko seksualno rodno uvjetovano nasilje, dok su mladići u najvećem broju slučajeva počinitelji.

"Zdravstveni odgoj može biti jedan od mogućih kanala prevencije nasilja" - Nataša Bijelić (SCREENSHOT: etalks.tv)

Nemoguće je, također, ne zapitati se kakvi to ljudi rade u hrvatskom obrazovanju nakon što je CESI “servirao” još jednu poražavajuću statistiku prema kojoj samo 26 posto nastavnika i nastavnica smatra da je nasilje u adolescentskim vezama ozbiljan problem, dok je samo 27 posto njih uključeno u neke preventivne aktivnosti. Valjalo bi, možda, preostale nastavnike koji ovu temu smatraju irelevantnom za svoj rad podsjetiti da su škole odgojno-obrazovne institucije.

„Da je potrebno raditi na prevenciji propisuju i neke međunarodne i domaće strategije te akcijski planovi. Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji referira se na područje obrazovanja navodeći da je potrebno u redovni nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja uključiti nastavne materijale o pitanjima ravnopravnosti žena i muškaraca, nestereotipnim rodnim ulogama, uzajamnom poštovanju, nenasilnom rješavanju sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljenom nasilju nad ženama i pravu na osobni integritet, na način prilagođen razvojnim sposobnostima učenika. Nacionalna strategija zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2017. do 2022. godine u dijelu o prevenciji nasilja referira se na Nastavni plan i program Zdravstvenog odgoja i Građanskog odgoja i obrazovanja”, kazala je Bijelić.

Ukoliko se, smatra Bijelić, otklone nedostatci detektirani u evaluaciji zdravstvenog odgoja (Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja) i rezultatima istraživanja o provedbi Zdravstvenog odgoja (Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova) te ukoliko sustavna provedba “zaživi” u školama, zdravstveni odgoj može biti jedan od mogućih kanala prevencije nasilja.

„Trenutno važeći Kurikulum za međupredmetnu temu Zdravlje za osnovne i srednje škole dotiče se tema vršnjačkog nasilja i seksualnog nasilja vrlo neadekvatno, a provedba samog Zdravstvenog odgoja ostaje i dalje upitna s obzirom na to da ne postoje javno dostupni podaci o provedbi. Također, početkom godine donesen je i Akcijski plan za prevenciju nasilja u školama za razdoblje od 2020. do 2024. godine koji navodi da preventivni programi moraju uključiti rodno uvjetovano nasilje, ali i homofobno te transfobno nasilje”, navodi Bijelić.

Sa sustavnom provedbom prevencije kao jednom od ključnih mjera slaže se i dječja pravobraniteljica Helenca Pirnat Dragičević.

„Edukacijski programi za mlade svakako su jedna od mjera. Općenito naše osnovne i srednje škole imaju veliki preventivni potencijal koji treba bolje iskoristiti te im omogućiti i korištenje kvalitetnih resursa izvan škole – u suradnji sa stručnjacima i udrugama, ali ponavljam još jednom: uz obvezno prethodno stručno vrednovanje programa. No vrlo važnom prevencijom smatram i akcije podizanja svjesnosti o ovom problemu u stručnoj i široj javnosti. Svakako bi o ovim rezultatima CESI-ja trebalo izvijestiti putem medija, uz stručni komentar i isticanje mogućih rješenja: boljeg razumijevanja suvremenih veza među mladima koje su danas pod snažnim utjecajem digitalnih medija, kao i osnaživanja djevojaka i mladića da se zauzmu za sebe i za druge u zaštiti od nasilja, te da znaju zatražiti, ali i pružiti pomoć kad je potrebno”, kazala je za Lupigu dječja pravobraniteljica koja ističe kako podaci koji se odnose na nasilje u vezama mladih i neprepoznavanje nasilnih obrazaca ponašanja, nažalost, nisu novost.

"U školama nije u dovoljnoj mjeri prisutno obrazovanje o spolnosti i vezama mladih, o seksualnom nasilju, kao ni o nasilju u adolescentskim vezama" - Helenca Pirnat Dragičević (FOTO: HINA/ds)

Shodno tome, smatra Pirnat Dragičević, vrlo je važno “ustanoviti bolji normativni okvir koji će omogućiti prepoznavanje i sankcioniranje nasilja u vezama mladih”. Naslanjajući se na tvrdnju Nataše Bijelić kako u školama ne postoje sustavni prevencijski program, Pirnat Dragičević u manjkavom sustavu detektira još jedan problem, a to je činjenica da oni prevencijski programi, koji se i dogode, nisu obavezni, a ni svima dostupni.

„Iako se u školama provode brojni prevencijski programi, oni, nažalost, često nisu dio redovnog i obveznog obrazovanja djece, već se realiziraju kroz fakultativne (neobvezne) programe, kroz školske projekte. Ali oni nisu dostupni svoj djeci pod jednakim uvjetima, a kvaliteta i opseg tih sadržaja uvelike ovisi o entuzijazmu i izobrazbi nastavnika, odnosno o stručnoj podršci koju nastavnici dobivaju i od stručnjaka izvan škole, a među njima su često i organizacije civilnog društva”, kazala je Pirnat Dragičević.

Suprotno onome što Bijelić navodi – da se škole fokusiraju uglavnom na prevenciju vršnjačkog nasilja – Pirnat Dragičević tvrdi kako se u mnogim školama ipak provode svakojaki programi prevencije nasilja putem interneta.

„Prema informacijama kojima raspolažemo, u mnogim školama primjenjuju se raznovrsni programi za prevenciju nasilja putem interneta, koji nerijetko upoznaju djecu i s rizicima poput seksualnog uznemiravanja i iskorištavanja. Međutim, smatramo da u školama općenito nije u dovoljnoj mjeri prisutno obrazovanje o spolnosti i vezama mladih, o seksualnom nasilju, kao ni o nasilju u adolescentskim vezama koje uključuje i digitalni aspekt. Organizacije civilnoga društva mogu velikim dijelom nadomjestiti taj nedostatak, stoga podržavamo ulazak njihovih programa u škole, pod uvjetom da je riječ o znanstveno utemeljenim i stručno evaluiranim preventivnim programima. I sami surađujemo s udrugama te smo jedna od partnerskih organizacija u projektu udruge Ženska soba pod nazivom Seksualno nasilje – edukacijski prevencijski program – SNEP program, koji je razvijen kao odgovor na nepostojanje sustavne i kontinuirane edukacije o problematici seksualnog nasilja, kao i iskazanog interesa srednjih škola i samih učenika za aktivnijim radom na prevenciji seksualnog nasilja”, objašnjava dječja pravobraniteljica.

Izvještaji istraživanja CESI-ja poslani su školama koje su sudjelovale u projektu, a objavljeni su na web stranicama SEZAM (Seksualna edukacija za mlade) i CESI. Nije bilo puno povratnih informacija, kaže Nataša, ali uglavnom su reakcije pozitivne. Ističe i kako je predviđena izobrazba vršnjačkih edukatora koji bi kasnije trebali provoditi radionice s učenicima u srednjim školama. Nakon edukacije, vršnjački edukatori provodit će radionice za grupu od dvadesetak učenika u ukupnom trajanju od 12 do 14 sati. Također, pripremljen je i časopis za mlade na temu elektroničkog seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja, priručnik za vršnjačke edukatore te priručnik za nastavnike za prevenciju i suzbijanje elektroničkog nasilja u partnerskim vezama mladih.

Reakcije mladih na "osvetničku pornografiju" pokazuju da bi većina mladih prekinula vezu ili bi se obratili prijateljima za pomoć (FOTO: Pixabay)

Zlostavljanje i nasilje, navode iz centra, mladi doživljavaju na različite načine, bilo kao žrtve, počinitelji ili promatrači, a često sudjeluju u sva ta tri svojstva u različitim društvenim okruženjima. To značajno utječe na njihovu fizičku i psihičku dobrobit, njihove obrazovne rezultate, kao i kvalitetu njihovih odnosa. 

U najvećem broju slučajeva kao počinitelji elektroničkog seksualnog rodno-uvjetovanog nasilja navode se muške osobe ili (bivši) partneri. Djevojke koje su doživjele digitalno nasilje višekratno, češće ističu da su se osjećale bespomoćno i uplašeno. Kada se radi o dijeljenju lozinke s partnerom za online platforme, djevojke češće izjavljuju da su podijelile lozinku s partnerom (14,4 posto). Također, više djevojaka nego mladića promijenilo je svoju profilnu fotografiju zato što je to njihov partner zahtijevao.

Jedan od uzroka statistike koja je hrvatska stvarnost, kaže Pirnat Dragičević, jeste “višegodišnje zanemarivanje i umanjivanje problema nasilja u adolescentskim vezama”. 

„Tim problemom bavimo se godinama i tražimo da se, osim provođenja odgovarajućih preventivnih programa u školama, on i u zakonu prepozna kao posebno područje zaštite mladih. Primjerice, i prošle godine smo ponovno, u javnoj raspravi o prijedlogu Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, predložili da se proširi krug osoba na koje se odnose odredbe zakona tako da se kao obiteljsko nasilje tretira i nasilje u adolescentskim vezama, budući da ono ima sva obilježja obiteljskog nasilja jer se događa među bliskim osobama. Nažalost, taj naš prijedlog nije prihvaćen. Nasilje među mladim intimnim partnerima, koje ima obilježja fizičkog, spolnog i psihičkog zlostavljanja, izrazito teško pogađa žrtvu, posebno ranjivu zbog svoje dobi i nezrelosti, te joj je nužno pružiti zaštitu. Kad bi se to nasilje tretiralo kao obiteljsko omogućila bi se brža i učinkovitija zaštita žrtava te ćemo se za takvo rješenje i dalje zalagati”, poručuje dječja pravobraniteljica.

Uzrok u činjenici da digitalno nasilje najviše pogađa djevojke Bijelić vidi u duboko ukorijenjenoj rodnoj neravnopravnosti gdje društvene norme, rodni stereotipi i predrasude te prevladavajući stavovi još uvijek rodno uvjetovano nasilje normaliziraju (npr. „dečki su dečki“ tj. normalno je da dečki seksualno komentiraju izgled djevojaka) ili romantiziraju (npr. tko se tuče taj se voli) ili pak umanjuju (npr. nasilje u adolescentskim vezama su dječje svađe).

Sličan korijen problema vidi i Krešimir Krolo, sociolog i profesor na Sveučilištu u Zadru koji se bavi različitim aspektima medijske i digitalne pismenosti te različitim načinima na koje je korištenje, posebice društvenih mreža, povezano s društvenim angažmanom i vrijednosnim sustavima.

"Problem je tromost obrazovnog sustava da adekvatno odgovara na rapidne promjene u digitalnim-komunikacijskim sustavima" - Krešimir Krolo (FOTO: Radio Rojc)

„Teško je govoriti o potencijalnim čimbenicima koji su doprinijeli stanju o kojem govori izvještaj i podaci jer u izvještaju ne vidimo ništa više od rodnih razlika u nekim segmentima problematičnog ponašanja u digitalnoj komunikaciji. No, ako je suditi prema istraživanjima koja se provode na tu temu, svakako je jedan od elemenata vezan uz percepciju žena kao drugotnih i njihove objektifikacije, odnosno problema vezano uz seksizam i mizoginiju koji su važniji čimbenik nasilja od načina na koji se te vrijednosti komuniciraju”, kaže u razgovoru za Lupigu. Krolo smatra da se u medijskom prostoru posljednjih godina o navedenoj temi ipak govori više nego ranije.

„Rekao bih da se u tom smislu nešto malo više govori nego prije nekoliko i više godina, pogotovo po pitanju senzibilizacije nasilja u vezi i partnerskog nasilja, no senzibilizacija može dovesti do desenzibilizacije i normalizacije ako se samo govori o problemu, a ne nude se konkretne edukacijske i prevencijske mjere”, ističe Krolo.

Pitamo ga što kao društvo možemo učiniti da bi se problematika suzbila.

„Uvesti cijeli niz edukacijskih mjera po pitanju rodne ravnopravnosti i nasilja u vezama, ali isto tako kritički pristupati prema vlastitoj kulturi i normama koje definiraju rodne uloge tako da potiču nejednakosti i diskriminaciju. Također, iznimno je važno razvijati suvremene medijske kompetencije i pismenost. U našem kontekstu medijska pismenost je uglavnom svedena na tehničke razine korištenja digitalnih tehnologija, ali jako malo na elemente vezano za privatnost te prepoznavanja problematičnih komunikacijskih praksi i narativa. Valja, doduše, istaknuti kako postoji cijeli niz civilnih inicijativa koje inzistiraju na širenju tih okvira učenja, no dojma sam da ne postoji dovoljno snažna (politička) volja da se one i implementiraju u obrazovni proces. No, to i ne iznenađuje kada se pogleda koliko je teško bilo ratificirati npr. Istanbulsku konvenciju”, odgovara Krolo.

Naš sugovornik mišljenja je da je teško govoriti o adekvatnim prevencijskim mjerama s obzirom na sve gore navedeno. Jedan od ključnih problema vidi u marginalizaciji medijske pismenosti.

„U obrazovnim sustavima medijska pismenost je marginalizirana. Ostaje dojam da je uglavnom vezana za entuzijazam pojedinih nastavnika Hrvatskog jezika i književnosti ili knjižničara, odnosno da ne postoji cjelovit i jasan sustav koji bi se bez zadrške implementirao u osnovnim i srednjim školama. Drugi problem je tromost obrazovnog sustava da adekvatno odgovara na rapidne promjene u digitalnim-komunikacijskim sustavima, kako po pitanju same tehnologije, tako i po pitanju tema i sadržaja. Riječ je o širem strukturnom problemu u kojem bi čak i potpuno integrirani sustav medijske pismenosti imao poteškoće pratiti aktualne izazove”, kaže Krolo.

No, ono što ostaje kao najveći problem, ističe, jest činjenica da kao društvo, s digitalnom tehnologijom ili bez nje, odgajamo generacije s mišljenjem kako su žene drugotne. Ta paradigma, navodi Krolo – mora se mijenjati.

„Promjenom te paradigme, mišljenja sam da će se mijenjati i ovi zabrinjavajući obrasci koji se nalaze u izvještaju. No, koliko je to teška rabota najbolje pokazuje i nedavni istup hrvatskog predsjednika kada je na javnu kritiku svog rada odgovorio denunciranjem svojih protivnika na rodnoj liniji. Ako jedno od najistaknutijih državnih tijela i institucija sebi dopušta takvu komunikaciju, teško je očekivati da će se stvari i na nižim razinama društvenog djelovanja fundamentalno promijeniti”, zaključuje sociolog.

Mladi nemaju povjerenja u sustav (ILUSTRACIJA: Pixabay)

Jedan od problema koji također treba istaknuti, a istraživanje ga je pokazalo točnim jest činjenica da većina mladih, kada se radi o njihovim problemima, nema povjerenja u sustav.

Reakcije mladih na osvetničku pornografiju tj. objavljivanje videa/fotografija partnerice bez njene suglasnosti pokazuju da bi većina mladih prekinula vezu ili bi se obratili prijateljima za pomoć, dok je traženje pomoći od roditelja, nastavnika i policije pri dnu ljestvice. 

S druge strane, na osvetničku pornografiju iz pozicije promatrača, reagirali bi tako da bi većinom bili zabrinuti za žrtvu (40 posto) ili bi poduzeli nešto. Iako mladi znaju da je takvo ponašanje neprihvatljivo, kao i da je ova vrsta nasilja nešto što žrtvu duboko pogađa, zabrinjava podatak da četvrtina mladića i petina djevojaka okrivljuju žrtvu za nasilje, kažu u CESI-ju čije je istraživanje provedeno na uzorku od 458 učenika i učenica srednjih škola iz različitih dijelova Republike Hrvatske putem on-line upitnika. 

S obzirom na to da je provedeno istraživanje bilo anonimno te mladi nisu podijelili svoja iskustva nismo bili u mogućnosti stupiti u kontakt sa žrtvama nasilja. No bilo nam je važno čuti što o navedenoj temi misle mladi pa smo razgovarali s maturanticom Prve sušačke hrvatske gimnazije u Rijeci. U njezinoj školi nisu održana predavanja na navedenu temu, a nastavnici o digitalnom, a i nasilju uopće, ne govore. Kako bismo ju zaštitili nazvat ćemo ju Ivana. 

Ivanu rezultati istraživanja nisu dočekali nespremnu, ali ju je, kaže,“šokirala činjenica da veliki postotak mladih digitalnu kontrolu ne smatra nasiljem ili ne zna radi li se tu o nasilju”. 

Digitalna kontrola u vezi koja se očituje kao pretjerano slanje poruka gdje osoba očekuje od partnerice/partnera da bude dostupna/dostupan čitavo vrijeme i odmah odgovori na poruke za 40 posto mladih nije oblik nasilja u vezi dok njih 36 posto ne zna radi li se tu o nasilju. Više mladića nego djevojaka ne smatra ovo ponašanje nasiljem (58 posto naspram 34 posto).

„Mislim kako je digitalna kontrola iznimno psihički naporna jer onoga na kome se vrši takav tip nasilja liši njegove slobode (digitalne i ljudske) i ne mogu vjerovati kako je tako velik broj mladih to mogao zanemariti kao nasilje. Rezultati istraživanja nisu me iznenadili jer čini mi se da zaista prikazuju stvarno stanje. Istina je da su djevojke češće žrtve nasilja te da se i njih u većini slučajeva okrivljuje za nasilje koje trpe. Zanimljiv slučaj dogodio se na početku mog srednjoškolskog školovanja. Jedna cura je bila žrtva ovakvog nasilja i većina cura koje poznajem predstavili su ju kao nekog promiskuitetnog, dok dečki nisu komentirali ili su se složili s curama. Meni je bilo žao, ali sam naučila da je u takvim situacijama u našem društvu najbolje držati se po strani. Također je istina i da su vršitelji nasilja većinom muškarci, kao i da će se žrtve i općenito svi mladi prije za pomoć obraditi prijateljima nego roditeljima i nastavnicima. Za roditelje se boje da bi problem digli na puno veću razinu, a u nastavnike i institucije nemaju povjerenja”, priča nam sugovornica koju smo upitali zbog čega smatra da je najbolje ne reagirati na nasilje i što misli kako je do takvog modusa operandi uopće došlo.

„Smatram da je najbolje držati se po strani jer naše djelovanje može žrtvi dodatno zakomplicirati život ili mi sami možemo postati žrtve nasilja. Pretpostavljam da je to toga došlo zbog sveopćeg straha da se takvo što može dogoditi i nama ako reagiramo”, odgovorila je.

Ivana je uvjerena da bi najučinkovitiji način za prevenciju digitalnog nasilja bilo ukidanje društvenih mreža no ističe kako bi takav potez bio preradikalan u demokratskom društvu pa najbolju prevenciju vidi u detektiranju nasilja.

„U škole bi trebalo uvesti edukativne programe i njihov bi program trebao biti usmjeren prvo na prepoznavanje nasilja, a onda na njegovu prevenciju jer mislim kako je puno veći problem što mladi ne znaju prepoznati nasilje”, zaključuje Ivana.

U okviru kampanje „Mogu reći neću – Ljubav nije nasilje!“ CESI je pokrenuo web stranicu Nechupedia – online vodič za prepoznavanje elektroničkog seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja u partnerskim vezama mladih. Nechupedia će u narednom periodu biti dopunjavana interaktivnim pričama, igricama, ilustracijama i video materijalima kreiranim za mlade i zamišljena je da im bude koristan vodič kroz odrastanje i proživljavanje ljubavnih i drugih emotivnih iskustava. Pratiti ih se može na Instagramu (@mogurecinecu) i Facebooku: (@nasilnevezesubezveze).

U projektu sudjeluju organizacije: Autonomni ženski centar (Srbija), FundaciónPrivada INDERA (Katalonija, Španjolska), NANE – organizacija za ženska prava (Mađarska) i CESI, a sufinancirala ga je Europska unija u okviru Programa o pravima, jednakosti i građanstvu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"