Španjolska je jedna od epidemijom koronavirusa najteže pogođenih zemalja. Građani su u vrlo strogoj karanteni proveli gotovo dva mjeseca. Bacanje smeća bila je jedna od aktivnosti koja je razbijala monotoniju svakodnevice, a tu su rutinu u izvanrednu zabavu pretvorili u jednoj obitelji, u gradu Puertollano, nedaleko Ciudad Reala. Otac i kćerka, naime, iz dana u dan su izlazili iz svog stana i, do kontejnera udaljenog stotinjak metara, kretali u pravu avanturu, uvijek drugačije maskirani, u djevojčičine omiljene likove. Otac je isprva sam išao bacati smeće, a iz šale se počeo maskirati, što je izazvalo oduševljenje kod susjeda, koji su mu pljeskali s prozora i balkona, ali i kod njegove kćerke. Stoga je u ove zahtjevne izazove uključio i kćerkicu, kako bi barem malo „protegnula“ noge.

Legendarni Elvis J. Kurtović karantenu je iskoristio kako bi snimio jednu vrlo neobičnu numeru. U osebujnom humornom stilu Elvis u pjesmi „Ja ne smijem dobiti koronu“ objašnjava razloge iz naslova pjesme, pa tako kaže kako mu je kafana uzela zdravlje, da ima visok pritisak, slaba pluća i loš imunitet, a ni „60 godina mu nije“. Inače, Elvis J. Kurtović, pravim imenom Mirko Srdić, rođen je 1962. godine u Sarajevu. Jedan je od osnivača pokreta New Primitives, koji je izrodio Nadrealiste. Nadimak je, prema legendi, dobio po istoimenom bendu. A priča ide ovako. U Mirkovom susjedstvu, na sarajevskom Koševu, živio je lokalni ljubitelj rock'n'rolla koji se zvao Jasmin Kurtović. Taman kada je Elvis počinjao s ozbiljnijim svirkama, Jasmin je dobio sina i dao mu ime Elvis. Šaljivdžije su, kaže dalje legenda, odmah bend nazvale Elvis Jasmina Kurtović.

„Roman je to napisan kao beskonačni košmarni dan u kojemu se ne pojavljuje svjetlo Andie MacDowell, po mnogočemu studija alkoholizma, usporediva i s filmom 'Leaving Las Vegas', potresan dokument o razorenoj deliričnoj svijesti koja u trenucima lucidnosti govori istine, da bi ih tren poslije posrala i prezrela i s lakoćom ih se odrekla. Ovaj roman će nesumnjivo postati kultan i nadgeneracijski“, reći će književni urednik Kruno Lokotar o romanu „Nemoj me buditi“. Prvi je to roman Lupiginog kolumniste Marka Tomaša kojeg poznajemo kao jednog od najboljih suvremenih pjesnika na ovim prostorima. Osim Lokotara o Tomaševom „Nemoj me buditi“ ponešto je zapisao i književnik Robert Perišić, čiji je najnoviji roman „Područje bez signala“ ovih dana nahvalio New York Times.

Ovih dana me zvalo nekoliko prijatelja, rodbine i znanaca da im djeci pomognem oko mature iz matematike i fizike. Morala sam ih odbiti, jer jednostavno ne znam kako to učiniti. Ne bih ih htjela opterećivati „nepotrebnim“ sadržajima, a ne znam, iskreno, što će od važnih i bitnih sadržaja na maturi biti. Nekoliko kolegica je jednako tako postupilo. U Ministarstvu znanosti i obrazovanja bi se trebali dobro zamisliti nad tim što se ovaj tjedan dogodilo - nedolazak djece u školu. Škola nije park, kino, kazalište … pa 'ko voli nek’ izvoli, a tko neće, ne mora. Kad su stvorene nužne okolnosti, u školu se mora ići, osim u slučaju bolesti. To se odnosi i na učitelje i na učenike. Ili je vrijeme za školu, ili nije. Igramo se s nečime i nekime, s kime i s čime se nikad nitko ne bi mogao i trebao igrati.

Već tjedan dana, prilagođen uvjetima epidemije koronavirusa, traje 14. Vox Feminae Festival. Na repertoaru festivala koji će trajati do 24. svibnja našao se bogat program kojem je zajedničko to da promiče ideju rodne ravnopravnosti i propituje status žena u društvu kroz diskusije, predavanja, filmove i umjetničke prezentacije. Jučer je na rasporedu bilo vrlo zanimljivo predavanje Jasne Jasne Žmak pod nazivom „Strašne lezbe“. Ova dramaturginja, spisateljica i scenaristica koja je zaposlena kao docentica na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu u predavanju se pozabavila nevidljivom poviješću lezbijske književnosti, odnosno dinamikama koje su u povijesti uvjetovale, kako produkciju, tako i recepciju lezbijskih motiva i identiteta u književnosti.

"Skice perom", monumentalno je djelo koje će Andrzeja Bobkowskog prometnuti u jednog od najvećih poljskih intelektualaca 20. stoljeća. Emigracija je reagirala mlako, u domovini su uslijedili napadi na pisca kojeg se između ostaloga optužuje za antidatiranje. Jasno, djela Bobkowskoga stavljena su na indeks i zabranjena za objavljivanje u postojbini. Taj huligan slobode, kako su ga nazvali, disao je sve do 1961. godine kada ga je rak nadvladao. Józef Czapski napisao je nekrolog „Querido Bob“, koji će Giedroyc 1970. godine objaviti kao predgovor zbirci pripovijedaka „Coco de Oro“. To će do devedesetih godina prošloga stoljeća ostati jedina objavljena knjiga Bobkowskoga. Tad se događa boom i Bobkowski postaje poljska književna zvijezda. U posljednjih dvadeset godina objavljeno je gotovo sve iz njegove književne ostavštine.