"Ona je luđački zahtjevna, ali iznimno zahvalna za riješiti je. Ona provocira naš intelekt, naše emocije i pokrete, a to sve čini – odjednom“, kaže izbumitelj Rubikove kocke, Ernö Rubik u razgovoru za Lupigu. Rubik nam objašnjava kako je sve počelo kao izrada makete za rotacijsku kocku šarenih fronti je nastojao pobuditi dječje instinkte kod svojih studenata. Svoj je uradak smatrao umjetničkim djelom, a ne igračkom. Međutim, otkako je patentirao Rubikovu kocku, a od toga je prošlo točno 40 godina, ona je postala jedna od najpoznatijih igračaka na cijelom svijetu. Iako je tek rijetki među nama mogu složiti, na milijune i milijune Rubikovih kocki proda se svake godine. "Prije Kocke, nisam bio nikome na radaru, dok sam nakon nje postao jedan od sretne nekolicine koji su imali tu slobodu ostati autsajderi, što mojoj ličnosti poprilično i odgovara”, kaže nam Rubik.

Zbog novog odnosa posjetitelja i kustosa prema umjetnosti, mijenja se odnos između arhitektonskog prostora i same umjetnosti. U '60-ima umjetnosti se smatrala zarobljenima u muzeju i muzej se nazivao zatvorom. U '80-ima umjetnost se stvara upravo za muzeje. Danas je zapravo najvažnije osloboditi muzej umjetnosti i zamijeniti ga nečim drugim, objašnjava Weibel. S čime ga se zapravo želi zamijeniti i tko su uzori pri zadovoljavanju navodnih želja suvremenih posjetitelja? Kakav se estetski stav kod posjetitelja pokušava proizvesti kada mu se prezentira čisti intenzitet osjeta kao „Bijela kocka na bijeloj podlozi“. Da li je zaista posjetiteljeva želja biti opijen čistim osjetom boje i ne osvrćući se ni na kakav drugi element forme likovnog djela, a u potpunosti zanemarivši ikonografsku i ikonološku komponentu umjetničkog djela; uroniti sasvim u savršeno sada?

Raspuštanjem jednog od najgorih saziva Sabora u hrvatskoj povijesti, započela je besmislena izborna kampanja u kojoj su nas političari namjerili uvjeriti u svoje poštene nakane. Problem Hrvatske nije, niti će ikada biti u koalicijskom pitanju. Problem Hrvatske i osnovni problem zašto se ljudi u tolikoj mjeri iseljavaju iz nje, jest i uvijek će biti svjetonazorski. Društveni. Ekonomski. Problem reformi koje se zaziva u predizborna vremena, da bi se na iste zaboravilo. Problem povlaštenih i nepravednog društvenog uređenja, a koje se neće radikalno „restartati“ bez svjetonazorske agende. Kada shvatite da je svjetonazor ključno pitanje na kojem se može graditi budućnost, kada shvatite da se treba boriti za ponižene, obespravljene, sirotinju, kada politika postane aktivizam, a ne koalicijska borba za pozicije, kada sva ta Sanaderova "djeca" budu biciklima dolazila u Sabor i volontirala za opće dobro, tada možemo razgovarati o zajedništvu.

Zaposlenici Zračne luke Rijeka tvrde da je direktor te tvrtke, Tomislav Palalić, tijekom godina uspostavio „strahovladu“ kojom je eliminirao sve neistomišljenike do te mjere,strahuju zaposlenici, da bi aerodrom mogao izgubiti svjedodžbu. Od početka travnja 16 zaposlenika dobilo je otkaz tijekom nove sistematizacije. Direktor ne dijeli mišljenje bivših i sadašnjih zaposlenika aerodroma već objašnjava da je sve samo pitanje samoorganizacije. Tako je sebe osposobio za vatrogasca s diplomom iz Širokog Brijega, a osim toga, posjeduje i licencu za vozača aerodromskog prijevoza, djelatnika prihvata i otpreme zrakoplova i putnika te obavlja poslove elektrotehničara pa se nameće logično pitanje kako jedna osoba može istovremeno obavljati sve te navedene poslove uz zahtjevan posao direktora, voditelja školskog centra, instruktora i pritom još biti odgovoran za posao voditelja prometne službe, te voditelja održavanja i izgradnje.

Bezbroj puta su se u hrvatskim medijima pojavljivali detalji iz istražnog postupka, bilo iz praćenja ili ispitivanja okrivljenika ili svjedoka i iznimno rijetko bi bio pronađen onaj tko ih je odao medijima. Takva je priroda ovog aspekta hrvatske „duboke države“. Posao medija je svakako da materijale kakav je ovaj o Josipi Rimac objave jer je prokazivanje kriminala i korupcije javni interes. Lijepo je primijetio kolega Jurica Pavičić da nas je ono što smo ovako saznali o slučaju Rimac naučilo podosta toga o prirodi hrvatskog „kapitalizma“. Kao na primjer da „uskrsnica“ za tajnicu kabineta Ministarstva poljoprivrede može iznositi i 10.000 eura i to samo kao predujam za višestruko veću sumu. Ili da će, kad bude „puvalo“ ponad Knina, šefica ovog poduhvata „puniti džepove“. Nije premijer mogao ići tako daleko da medijima predbaci što su objavili najzanimljivije detalje iz mjera prisluškivanja, ali misli da je „strašno“ što je to netko novinarima dostavio.

Policijska brutalnost, rasizam, razulareni desničarski ekstremisti, blaćenje antifašista, Nacionalna garda na ulicama i prijetnja da će joj se vojska pridružiti, strah, nevjerica i puzeći fašizam - to je slika Sjedinjenih Američkih Država ovih dana. Ne možemo reći da smo iznenađeni. To da je Donald Trump tip političara koji će govoriti da je najveći kršćanin u povijesti dok ne zna na koju stranu okrenuti Bibliju više ne čudi nikoga. To da ga američka, većinski kršćanska, desnica unatoč svemu tome podržava čudi samo one koji ne znaju ništa o povijesti SAD-a. Hajka na antifašističke aktiviste također potpada pod tradiciju američkih napora u razbijanju lijevih pokreta, a fašističke prijetnje predsjednika SAD-a da će, ako savezne države ne krenu „dominirati“ nad prosvjednicima, on poslati vojsku da to sama napravi, samo su logični nastavak američkog rješavanja svakog problema čekićem u proteklim desetljećima, a neki bi rekli i oduvijek.