Pero Kvrgić imao je 42, a Lela Margitić 28 godina. Tada su ovo dvoje sjajnih glumaca prvi put izašli na daske koje život znače kako bi odigrali „Stilske vježbe“, predstavu koju će potom zajedno igrati otprilike pola stoljeća i koja će zbog svoje dugovječnosti ući u anale svjetskog kazališta te biti uvrštena i u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdugovječnija predstava na svijetu s istom glumačkom postavom. Još ranije, nešto više od godinu dana, od siječnja 1968. godine, Kvrgić je predstavu igrao s Mijom Oremović koja je „Stilske vježbe“ napustila zbog drugih obaveza. I pred svečanu izvedbu ove predstave kojom je obilježeno 50 godina njenog izvođenja, Kvrgić će reći kako uoči izlaska pred publiku i dalje imaju tremu, baš kao nekada, prije nego li će krenuti izgovarati tekst koji pamte generacije i generacije – „U toj se jedanaestici osim uobičajenog vonja osjećao i miris kanonika, miris poriluka, miris jaja, miris golubova, sjekira, miris groba, zločina..."

„Moje mjesto je u Gorskom Kotaru, blizu Delnica, i iako tamo ima mnogo Srba, tamo nikada nije bilo nikakvih problema. U Drugom svjetskom ratu tamo su pomagali Srbi Hrvatima, a Hrvati Srbima. Pa i ženili su se međusobno“, objasnio je Kvrgić u velikom intervjuu za tjednik Vreme 2014. godine. S 14 godina ostao je bez oca, lokalnog gostioničara. U nepoznato su ga odvele ustaše i to je tragično iskustvo Peru Kvrgića obilježilo za cijeli život. „Kad je počeo rat, oca su odveli, ustaše su ga odvele. Bio je u svojoj restauraciji, a ja sam mu rekao: ‘Ajde tu je šumica, pobjegni'. Rekao je: 'Nemam ja zašto bježat kad nisam kriv'. I odveli su ga. Najprije u žandarmerijsku stanicu, pa onda u kolonu jednu, pa su ga stavili u neki stočni vagon među druge ljude. I onda je otišao. Jedino sam posljednji pogled njegov vidio kroz rešetke vagona. Ne znam gdje je poginuo“, rekao je u tom intervjuu.

„I onda je počelo batinanje. Prvi je morao ići tamo, skinuti se gol i onda su ga tukli. Drugi: skidaj se i onda bam, bam, bam. Sljedeći: Bam, bam, bam. Bilo je kao da je rat“ … „Molim vas, imajte milosti. Milost, molim, vikao sam. Ali oni su mi se smijali i jače me udarali“, samo je jedno od stotina svjedočenja migranata koji su u Hrvatskoj proteklih godina imali bliski susret s policijom i doživjeli takozvani „pushback“. Njihova svjedočenja prikupila je međunarodna mreža nevladinih organizacija Border Violence Monitoring (BVMN) i uz detaljnu analizu objavila ih u „Crnoj knjizi pushbackova“. Nakon objave „Crne knjige“ postavlja se logično pitanje – je li moguće da baš sve osobe koje su se našle u toj publikaciji, njih na stotine, laže. I je li moguće da hrvatska policija barem u nekoliko slučajeva nakon „temeljitih provjera“, prema zakonu o velikim brojevima, nije utvrdila nikakvo policijsko nasilje prema migrantima.

Mladen Blažević rođen je u Rijeci 1969. godine, a već dugi niz godina živi s one strane Učke, u selu Ćuki kraj Vižinade u Istri. Objavio je romane „Tragovi goveda“ (2008. godine) i „Ilirik“ (2015. godine), oba u izdanju SKD Prosvjeta. Osim toga autor je i zbirke poezije „Posljednji tasmanijski tigar“ čija posebnost je dvojezičnost (slovenski i hrvatski), a objavljena je u Ljubljani 2017. godine. Dvije godine kasnije, kao rezultat pobjede na natječaju Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2018. godinu, objavljuje još jednu zbirku poezije „Mogućnost povremenih oborina“ u nakladi izdavačke kuće Jesenski i Turk. Pjesme i kratke priče prevođene su mu na engleski, talijanski, ukrajinski i slovenski jezik. Naš gost ovog ponedjeljka nekima će sigurno biti poznat i kao dugogodišnji novinar i urednik. Također, autor je igrano-dokumentarnog dugometražnog filma „Je letrika ubila štrige“ i putopisnog serijala „Istriana Jones“