Božo je sahranjen prekjučer u 14 sati, na riječkom groblju Drenova. Sahranjen je kako se sahranjuju ljudi ovih dana, u stvari bez pogreba. Mogli su doći žena i dijete, eventualno još neki prijatelj. Ako je netko želio doći na pogreb, a iz očitih razloga nije mogao, ako je htio donijeti buket cvijeća, nekakve ruže, irise, pa možda čak i ljiljane, taj buket ne bi bilo loše uplatiti na račun Božine supruge. Ne zbog toga što ona bez toga neće preživjeti, ta je obitelj navikla preživljavati i dostojanstveno, i skromno. Nego jer je to pitanje geste. A u vrijeme kada se sućut ubacuje u obliku rukom pisanih poruka u poštanske sandučiće, novac, ta neukusna valuta, postao je jedina raspoloživa gesta. Platite dakle to cvijeće kojeg nema, za pogreb na kojem niste bili, čovjeku koji je o vašim knjigama mislio dobro, loše, ili sve najgore.

Prije nego postavimo pitanje može li 645 miliona KM uticati na već predviđene i očekivane tržišne ishode, treba imati na umu šta se do sad moglo uraditi s tim iznosom. Šta Federacija BiH može sa 400 miliona maraka kad je to 12 puta više nego što će u naredne tri godine – prema programu kapitalnih investicija Vlade FBiH u periodu 2020.-2022. godina– izdvojiti za opremu i obnovu bolnica. Šta Republika Srpska može sa 245 miliona maraka kad je to dvaput veći iznos od onog koji godišnje izdvaja za zdravstvo, odnosno 77 posto budžeta za javni red i mir? Sama raspodjela novca na nivo entiteta, potom kantona ukazuje na praksu kojom se bosanskohercegovačka politička sfera služila prije početka pandemije: separatizam i partokratiju. Nikome još od političara nije sinula ideja da se, recimo, u Bosni i Hercegovini izgradi bolnica za oboljele od zaraznog virusa.

Naznake represije učinile su svakome vidljivim i javni prostor zajednice kakvog dijelimo sa svojeg prozora ili balkona. Je li to privatni prostor? Takvim nije prestao biti ni u trenutku. Zajednička akcija u konfinaciji vlastitog stana ga je preobrazila u prostor prosvjeda, na trenutak ga dotakla čarobnim štapićem kulturne metamorfoze i preobrazila u javni prostor. Čarobni štapić je bio kuhača, pripadni zvuk nije bio manje banalan, ali je učinak zaprepašćujući: svatko je čarobnjak, svatko je kadar postati alkemičarem kakav iz željeza stvara zlato. Otprilike onako kao kad iz običnih traka tekstila skrojimo trobojnicu s kakvom se potom više ne može postupati kao s pukom krpom, kakva je bila još trenutak prije. Što će se ovom iskovanom zlatnom monetom moći postići na političkom tržištu tek ostaje vidjeti, no ona nije nestala skupa sa zvukom. Za njom je ostao zvečati stvoreni gradski prostor, potvrda njegovog javnog dobra.

Na ovaj tekst, zapravo jedno malo istraživanje, ponukala me nedavna objava imunologa Srećka Sladoljeva. U drugim okolnostima takvim besmislicama zasigurno ne bih pridavao pažnju, kamoli trošio svoje vrijeme na njih, no nekoliko sati iza te matematičke besmislice krenula je lavina poruka koju nisam mogao tako lako i jednostavno isključiti. Briljantno je Srećko Sladoljev uočio i otvorio Hrvatima oči – ime Billa Gatesa pretvoreno u Američki standardni kod za razmjenu informacija (ASCII) te zbrajanjem svake pojedinačne znamenke daju broj 666 – dakle Ivanov biblijski broj Zvijeri, Sotone, Nečastivog kako god hoćete. Nevičnom oku nije potpuno jasno je li tu matematičku operaciju Sladoljev izvršio sam, zbrajajući do kasno u noć slova ili ju je „pokupio“ s kakve stranice koja propagira teorije zavjere i smak svijeta. Postoji tu jedan problemčić, a to je da jednostavno zbroj nije 666. Ipak, ne trebamo dopustiti činjenicama da nam stanu na put.

Nakon što su prije mjesec dana Restart i Dokukino KIC ponudili na besplatno gledanje 22 filma kako bismo što lakše podnijeli mjere globalne karantene uslijed pandemije koronavirusa, ovih su dana odlučili izmijeniti svoju ponudu. Na platformi volimdokumentarce.net upriličili su nam „Vikend regionalnih autora“. Za besplatno gledanje tako ovaj vikend Restart nudi dva filma Ognjena Glavonića – od kritike i publike hvaljenu „Dubinu dva“ te njegov raniji hit „Živan pravi pank festival“. Tu je i dokumentarni debi Srđana Keče „Posle rata“, izvrsna „Blokada“ nagrađivanog Igora Bezinovića, „I'm Nobody“ Barbare Matejčić i Nine Urumov te „Kino otok“ Ivana Ramljaka. Novi kod za gledanje besplatnih filmova je „DOKU-KINO“. Tako će u narednom periodu na spomenutoj platformi biti besplatno gledanje za novi set od 20 filmova Restart Labela.

Nakon kratke i teške bolesti, u 49. godini života, napustio nas je Božidar Alajbegović, jedan od najplodnijih domaćih književnih kritičara. Naš Bozzo! Tako smo ga, naime, zvali na Lupigi u vremenima kada smo počinjali s ovom stranicom i kada nam se svima učinilo da je zbog tada nesvakidašnje forme naših tekstova, sasvim prigodno da se potpisujemo nadimcima koje smo sami odabrali. U virtualnom svijetu, Božidar nas je prepoznao niti godinu dana nakon što smo pokrenuli Lupigu i sebi odabrao nadimak Bozzo. Kada smo se upoznali i počeli surađivati, negdje krajem ljeta 2002. godine, radio je u jednom opatijskom hotelu kao noćni recepcionar i neumorno pisao književne kritike. Još neumornije je čitao. Gutao je svu literaturu do koje je uspio doći, ali se vodio motom da ne piše rado o knjigama koje jednostavno nisu dobre. „Ne želim na njih gubiti vrijeme“, i danas pamtim njegove riječi.