Jedna od riječi koje su zauvijek nestale iz našeg vokabulara jest riječ – čestitost. Lijepa je to riječ kada malo bolje pogledate, baš kao što je naš bogati jezik pun lijepih riječi - poštenje, ljubav, privrženost .... Nisam slučajno od svih tih lijepih riječi izabrao baš ove tri, jer su sve zajedno povezane uz, meni jednog dragog, čovjeka kojeg sam imao čast upoznati. Vjekoslav Viđak bio je jednostavan čovjek, kako već jednostavni ljudi u Splitu znaju biti. Niti malo važan niti teatralan, kakvi su danas ljudi na njegovom položaju, i ako bih ga mogao opisati u jednoj riječi, a takvim ga je opisala moja majka, tada bih izabrao tu lijepu i riječ koja je više metafora nego li riječ, i ona je – jednostavan.

Čudno je kako se uz jednostavne ljude veže ona lijepa riječ - čestitost. Moja majka radila je tih godina u kultnom splitskom dućanu mješovite robom, pamtit će ga stariji, zvao se „Bonačić“. U tom kutku svemira koji je postao i moje igralište, ali i prozor u svijet, moja me majka upoznavala sa svim važnim ljudima u Splitu. I one koje je neobično cijenila, poštovala i one za koje joj je bila čast da joj se jave, krstila bi jednostavnim ljudima. 

„Vidiš kako je to jednostavan čovjek“, znala bi mi kazati ne bez ponosa što je voli i poznaje ni manje – ni više nego gradonačelnik grada. Gradonačelnik ili, ako hoćete, predsjednik Skupštine općine Split, kako je to tada zvučalo važno, a opet, iz usta moje majke, poprilično jednostavno.

Vjekoslav Viđak, kakvog ga pamtim, bio je uistinu jednostavan čovjek, jednostavnih navika i jednostavnog ophođenja s ljudima. Bio je to čovjek koji je volio poznavati splitske batelante, fakine, škovacine, ali i blagajnice u dućanima koji su mirisali na Split. Davali mu onaj Fellinijev timbar, kolorit. Znao sam tog jednostavnog čovjeka skriven među kutijama promatrati kako za sve i za svakoga ima vremena i kako s bilo kim zastane, popriča, ili se jednostavno srdačno pozdravi. Ljudi koji su prilazili gradonačelniku bili su puni poštovanja, i tada sam kao dijete odlučio da neću biti astronaut nego gradonačelnik. Jer gradonačelnik pomaže ljudima, gradonačelnik za svakog ima vremena, čak i za probleme čistača ulica i, što je najvažnije, gradonačelnik brine da grad koji volim više od života - raste. Napreduje. Cvijeta kao onaj opjevani „cvit mediterana“ što procvate u agavi, pa mu se divite kako od neuglednog pupoljka postane cvijetom posebne i purpurne boje.

Vjekoslav Viđak, Jozo Matošić, Luka Kaliterna i Tito Kirigin na postavljanju kamena temeljca za stadion Poljud (FOTO: Facebook/drukalismozaHajduka)

Grad, a ime mu samo to govori, prostor je koji se gradi, u kojem se gradi i koji planira graditi. Grad i njegov gradonačelnik simboliziraju taj progres i gradnju na čijem čelu se nalazi čelnik, dakle gradonačelnik, dakle onaj koji brine da se taj i takav grad – gradi. Vjekoslav Viđak to je jako dobro znao i svoju je ljubav prema gradu nesebično i privrženo ugradio u svoj Split. Osme mediteranske igre, prve koje pamtim, moj su grad pretvorile u gradilište, a njive, livade i močvarne periferije grada zamijenili su kranovi, dizalice i kakofonija radnika koji su podizali novi, velebni polis koji je rastao pred našim očima. Sportski centar Gripe, koji je i danas arhitektonsko čudo, „poljudska ljepotica“ i Park mladeži, Teniski centar Firule, nicali su paralelno sa Splitom 3, skladnim kaskadnim životnim prostorom grada i modernim, futurističkim Mertojakom. Danas "pola Splita" živi u tim stanovima koji su izgrađeni za vrijeme tih nekoliko godina u kojima je nastala vizura grada kakvu poznajemo danas.

Ako ste mislili da se Vjekoslav Viđak promijenio tih godina ili zasluge za procvat grada pripisao sebi, tada ste se grdno prevarili. Taj čovjek stajao je i tih dana na svojim „štacijama“ kako ih je zvao, slušajući male, obične ljude i njihove probleme. Vjekoslav Viđak bio je kolos, no on bi vam i danas na tu sintagmu samo odmahnuo rukom. Vjekoslav Viđak bio je takav čovjek, jednostavan, ali što je najvažnije – čestit. Od tih dana, tog vremena koje vam opisujem, prošao je jedan čitav život. Od dječačkog sna da budem dostojan sljedbenik velikog Vjekoslava odustao sam davno. Odrastajući, shvatio sam koliko je taj posao važan, koliko zahtjevan i koliko sam bio u zabludi kao dijete da je Vjekoslavova jednostavnost bila jednostavna. Čovjek kad odrasta, odraste valjda kada spozna svoje limite i u toj mjeri odrastao sam dovoljno, sasvim dostatno da shvatim kako se nekih stvari i nekih poslova moje skromno znanje nije kadro uhvatiti. Tu spoznaju shvatio sam kao dio čestitosti, barem jednim njenim dijelom i, kao takvu, tu sam riječ koja je oduvijek meni bila sinonimom za Vjekoslava Viđaka, tako i shvatio.

Čestito je znati svoje limite, i takve teške zadatke, kao što su progres grada prepustio sam drugima. Kako su nestajali čestiti ljudi, tako su nestajale i takve čestite riječi, pa se sama čestitost u memoriji ljudi počela gubiti. Kada takve riječi u narodu zamijene nekakve druge, oštre i nakazne, kao što su klijentelizam, korupcija, nepotizam ili oholost, one naše lijepe riječi s početka priče povuku se pred tim strašnim riječima i iščeznu, kao što pamćenje iščezava sa novom generacijom koja ljude kao što je bio Vjekoslav Viđak nikada neće upoznati. Jer u ovom nakaznom vremenu takvi ljudi jednostavno nisu mogući.

Trideset dugih godina, mi što pamtimo grad, kranove i buku gradilišta, čekamo da se te riječi vrate u našu svakodnevicu, kao što smo puni nade čekali da na ključno mjesto gradonačelnika konačno zasjedne netko tko dovoljno voli naš grad, ali je i dovoljno jednostavan da ga jednostavno i praktično održava. Nismo naravno tražili kruha preko pogače, i zahtijevali da taj netko bude još i čestit, ali smo se kao ljudi nadali. I tada su se pojavili oni koji su nas uvjeravali da su pošteni, da im je najvažniji grad i njegova budućnost. Puna su im usta bila nesebičnosti, puna obećanja energije koju namjeravaju uložiti u grad. Da se taj grad popravi, da se umije, da se očisti i uredi, zapostavljen i zapušten, kakav je već trideset godina iza Vjekoslava Viđaka. Trideset godina u kojima se njegov grad nije milimetra pomakao od grada kakvog nam je ostavio. 

Slavlje radnika nakon probijanja tunela ispod Marjana (FOTO: GKMM)

Čudna je stvar s ljudima bez emocija. Kako i na koji način takvi ljudi prevare toliko ljudi. I još je čudnija njihova glad da budu na poziciji koja je oduvijek bila vitalna za grad. Kada takvi ljudi, da budem sasvim banalan, ljudi bez morala i čestitosti, u hijerarhiji zasjednu na sami vrh, tada se sve ispod njih zaledi. Hibernira. I, naravno, što je glavna nuspojava – zaustavi. Moj grad, barem ja tako osjećam jer ga volim, zaustavljen je u vremenu. U vremenu Vjekoslava Viđaka i takvim je do dan danas ostao. Od ulica i asfalta koji je popucao vremenom, pa do pročelja zgrada i fasada, u ovom gradu sve je prkosno stalo, da čak i onima najupornijima grad pokaže kakav je jednom bio, a kakav je sada. Nije li grad tim živo biće? Ima li, ako tako gledamo na grad, grad svoj prkos, svoj „dišpet“, što bi mi u Split rekli, kao Pepeljuga koja je samo jednom bila princeza. Blještava, veličanstvena, da bi je vrijeme, nebriga i zapuštenost uništili. Ponovo pretvorili u Pepeljugu.

Teško je nama, djeci Vjekoslava Viđaka, danas gledati ovako zapušteni grad. Nikada kao do sada, zub vremena, tih nesretnih trideset godina u kojima se u gradu nije napravilo ništa, nisu ostavili takvog traga na njegovim ulicama, pročeljima, krvotoku. Sramotno je ući u grad, koji bespravnom i divljom gradnjom naliči na favelu, a ne na grad. Sramotno je stajati u nepreglednim kolonama na svim njegovim ulazima, izlazima, na ulicama koje vode u trajektnu luku, u sam centar ili na periferiju. Sramotno je voziti gradom i ulicama kojima je zub vremena podigao asfalt, tužno je i srce ti se kida kada znaš, kada si svjestan da se doslovno ništa u gradu nije ključno napravilo u tih dugih trideset godina.

S tim u mislima ispratio sam još jednu sjednicu, još jednog tužnog Gradskog vijeća na kojoj su vijećnici grada usvojili rebalans proračuna i odlučili da se grad zaduži za novih 90 milijuna kuna. Planiraju se gradnje, sanacije, projekti, od kojih kako smo navikli nikada neće biti ništa ili sasvim malo. Čudovišna administracija grada ponovo će se namiriti i iz tog kredita, grad će zaposliti nove ljude bez vizije, dara i ljubavi prema gradu, i grad Split nastavit će živjeti u svojoj iluziji da je grad. Da se gradi i da se njim upravlja iz čestitosti. Iako nisam vješt u brojkama, računu pogotovo, ta me vijest nasmijala. Tih 90 milijuna kuna kredita uzet će naš grad, s našim gradonačelnikom, a samo od Ultre u proteklih šest godina utrženo je tri milijarde kuna. To govorim za cjelokupni iznos, no veliki dio kolača išao je i za proračun grada, dakako. Ništa manje nije utržila ni lijepa nam i mila država, koja je inkasirala 300 milijuna kuna.

Samo od Ultre u proteklih šest godina utrženo je tri milijarde kuna (FOTO: Flickr/globalstomping)

Sam Ultra festival generira ukupnu potrošnju u prosjeku godišnje preko 525,3 milijuna kuna od kojih se znatan dio slijevao u gradsku blagajnu. Tri milijarde kuna se uprihodilo, a da nikada nije uložena niti kuna u pristupnu cestu trajektnoj luci, da se ista proširila ili sanirala. Tri milijarde kuna koje nismo uložili u nove dječje vrtiće, sanaciju škola ili u stambene prostore za mladost grada koja već desetljećima svoju sreću traži drugdje. Samo od Ultra Festivala. I samo u proteklih šest godina.

Zamislite što bi Vjekoslav Viđak napravio za svoj Split s jednom milijardom? Zamislite što bi napravio u tih šest godina taj vizionar i zaljubljenik u svoj Split i kako bi naš grad izgledao danas da na mjestu gradonačelnika imamo čestite ljude? Zamislite samo, bar zbog jedne jedine riječi, riječi koje u svom vokabularu nemaju svi ti ljudi koji su obnašali ili obnašaju tu časnu dužnost u ovih trideset godina. Zbog riječi koja tako bolno zvuči, gotovo kao uvreda danas kada samo i pomislimo na nju. A zapravo je tako jednostavna. Tako naša, tako bliska, tako splitska.

Samo ih naravno trebamo pronaći. No nećemo ih naći u skupim odijelima, iza stakala skupocjenih limuzina i na sjednicama Gradskog vijeća. Naći ćemo ih ispred običnih dućana mješovitom robom, ispred ulaza u peškariju kako razgovaraju sa splitskim škovacinima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: GKMM