Prošle godine u ožujku Marilyn Manson najavio je da radi na novom albumu koji je, nedugo prije nego što je objavljen prošlog mjeseca, on sam nazvao – remek-djelom. Album se otvara govorenom invokacijom, rašpastim glasom u tonu koji podsjeća na rane albume kao što su „Antichrist Superstar“ i „Mechanical Animals“, s dominantnom industrial i gothic vibrom. Tekstualno, prva pjesma „Red, Black and Blue“ poigrava se simbolizmom boja i preokretanjem biblijskih motiva; u kojoj bogove što kapituliraju pred njegovom pojavom, Manson smješta sebi s lijeve, a demone s desne strane, na mjestu koje u Bibliji Bogu zauzima sin Isus.

Čim se slušatelj obraduje da se bend vratio starom zvuku i motivima, dolazi iznenađenje. Druga pjesma, „We are Chaos“, čije ime album nosi, zvuči gotovo kao pop-muzika; za koju bi lakše bilo povjerovati da je izvode Beatlesi ili Nirvana. Stihovi su doduše, mračniji i dublji nego na većini pjesama s albuma, s himničnim refrenom filozofije pesimizma: „We are sick, fucked up and complicated/We are chaos, we can't be cured“; no neobično je što glazba nije u harmoniji s tim mrakom, što se može pripisati Mansonovoj sklonosti komici i farsi.

Treća pjesma, „Don't Chase the Dead“, kao da je ponovo povratak počecima, s prizvukom gotha osamdesetih, Bauhausa, Kissa i „Heroesa“ Davida Bowieja, s govorenim dionicama koji u eklektičnoj vibri evociraju album „Heaven upside down“ i prizivaju nostalgiju za albumom „Mechanical Animals“, na kojem se koristio inteligentnim stilskim figurama poput paronamazije i ikonografijom mrtvih: „Don't chase the dead/Or they'll end up chasing you“.

Nakon slušanja četvrte stvari, „Paint You with my Love“, postaje jasno da će album biti kolaž novih riffova i tema sklopljen presjekom zvukova i glasova koje smo slušali posljednjih dvadeset i pet godina. Ova pjesma kao da dolazi s mirnijih albuma kao što su „The High End of Low“ ili „Eat Me, Drink Me“, sa sladunjavom ljubavnom motivikom parfema, uspavanki, mačaka i šljokica; s laganim, zvonkim klavijaturama i umirujućom gitarom koji u krešendu pred kraj kulminiraju bučnijom muzičkom podlogom i sve hrapavijim vokalom koji se postepeno smiruje i u recitativnom finalu pjesma poprima obrise stvari „In The Shadow of the Valley of Death“ s „Holy Wooda“. 

Manson govori da mu je jedan od najvećih uzora David Bowie (FOTO: Facebook/Marylin Manson)

„Half-Way & One Step Forward“ stvar je na kojoj se, što se tiče dramatične ambijentalnosti, najviše osjeća Bowiejev utjecaj, za kojeg u intervjuima i sam Manson govori da mu je jedan od najvećih uzora. Klavijature i violina dominiraju pjesmom, na trenutke zvuči kao da obrađuju kakvu stvar od Coldplaya, a jedna strofa je od riječi do riječi prepisana iz pjesme „Anthem“ Leonarda Cohena: „Ring all the bells you can ring/There's a crack in everything/That's how the sunlight gets in“.

Sljedeća, „Infinite Darkness“, servira duh „Antichrist Superstar“ albuma, s kombinacijom šaputavoga, gutaralnoga, rašpastoga glasa i vriskova, tematizira površnost i prolaznost slave. Infinite Darkness ujedno je naziv slike u ekspresionističkoj maniri koju je Marilyn Manson naslikao da bude naslovnica albuma. 

Na naslovnici albuma je slika koju je sam Marilyn Manson naslikao (FOTO: Facebook/Marylin Manson)

Osma pjesma, „Perfume“, ima snažnu tajlerbejtsovsku dramatiku filmske glazbe kakva dominira albumom „Pale Emperor“, a stihovi su jungovski, filozofsko-poetični, s ničeanskim metaforama: „If you conjure the devil/You better make sure/You got a bed for him to sleep in“.

Početak sljedeće pjesme, „Keep My Head Together“, neodoljivo podsjeća na kompoziciju „The Reflecting God“, ali u odnosu na ljepotu te divne nihilističke, bezbožničke stvari s „Antichrist Superstara“, „Keep My Head Together“ djeluje kao kakvo self-help motivacijsko tkanje. Pjesma završava šaptanjem riječi „Solve Coagula“, što je ujedno naziv i uvod u predzadnju pjesmu albuma. Ne bi valjda Marilyn Manson pravio album, a da se neka pjesma barem indirektno ne poziva na kakvo blasfemično pagansko božanstvo, u ovom slučaju Baphometa, čiji se lik često ilustrira s rukama na kojima piše taj latinski izraz, koji si je i pjevač tetovirao na rukama. 

Tekstualno pjesma ima snažnu spiritualnu potku koja asocira na stvaralaštvo Toola. U doslovnom prijevodu „Solve Et Coagula“ bilo bi nešto kao „otapanje i zgrušavanje“, rastavljanje tvari na osnovne elemente prije nego što se transformira u nešto novo. To bi moglo biti analogno uništenju vlastitog ega prije spoznaje istinskog ja, ili destilaciji supstance do prima materia - materije od koje se prema vjerovanju alkemičara formira cijela stvarnost. Baladična stvar koja nosi osjećaje slomljenosti poput pjesme „Coma White“ („Mechanical Animals“): „I'm not special, I'm just broken/ And I don't wanna be fixed“.

Posljednja se pjesma, „Broken Needle“, nastavlja u sličnom tonu, divna balada za kraj, možda i najoriginalnija pjesma albuma, na razini „Coma white“ ili „Man that you fear“, bez potrebe za traženjem tekstualne ili muzičke sličnosti s njima.

Što se tiče stihoklepstva, u dobrom dijelu pjesama naglasak je na retoričkim pitanjima ili antitezama kakvih se ne bi posramio ni kakav naški narodni tvorac usmenih balada: „Do we get what we deserve?/Or do we deserve what we get?“ („Keep My Head Together“); „Are you alright?“ („Broken Needle“); „Am I garbage or God?/Church or a trashcan?“ („Red, Black and Blue“); „Am I Superman?/Am I superstitious?“ („Perfume“); „Am I man or a show?“ („We are Chaos“), al' je snijeg, al su labudovi' ...

Nit' je snijeg nit' su labudovi, nego album „We are chaos“, koji ne donosi mnogo kritike konzumerizma, kapitalizma i politike, ne progovara o seksu, seksualnosti, seksualnom iskorištavanju, ubojstvima, samoubojstvima, nasilju i ostalim društvenim neuralgijama kao u ranijim ostvarenjima. Album je u potpunosti efektna kombinacija osjećaja i stanja očajavanja i nadanja. I nije remek-djelo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/Marilyn Manson