„Kao klinci smo buraz i ja, naime, često, i na nesreću našeg susjeda, iskorištavali njegov vinograd kao intergalaktičko bojište. Mnoge su nevine vinove loze u toj borbi stradale. Pjesmu stoga posvećujem generaciji klinaca prije video igrica koja se morala koristiti samo vlastitom golom maštom i tuđom imovinom“, komentira Mile Kekin svoju novu pjesmu „Epilog kuće bez krova“, u kojoj pratimo epsku bitku između Darth Vadera i majke koja zove s balkona, a koja je danas imala premijeru na njegovom YouTube kanalu. Naime, „Kuća bez krova“ naslov je Kekinovog solo albuma na kojem je, kako kaže, udarnički radio dvije godine. Na albumu se našlo deset pjesama, od kojih su neke, poput „Reno 4“, „Atlantide“ ili „Zbogom tjeskobo“, bile vrlo zamijećene. Novom pjesmom Kekin je, može se reći, zaključio priču s ovim albumom. „Album 'Kuća bez krova' zamišljen je kao svirani film s deset scena i jednim glavnim likom koji dosta liči na mene“, svojevremeno je rekao o ovom podvigu.

Pitanje kvalitete javnozdravstvenih mjera je hitna stvar, ne zato što smo kolektivno u smrtnoj opasnosti od virusa, nego zato što je moguće da će pod udarom većeg broja zaraženih bolesnika kolabirati zdravstvo i razne privredne grane. Italija je na ljestvici Svjetske zdravstvene organizacije dugo držala drugo mjesto po kvaliteti zdravstva u svijetu. Dogodi li se približno slična situacija u daleko lošije organiziranoj, opremljenoj i siromašnijoj Hrvatskoj, pitanje neće biti koliko će ljudi umrijeti od zaraze koronavirusom, nego koliko će oboljelih od raznih bolesti ukupno stradati zbog blokade osnovnih mjera zdravstvene zaštite. Zato je krajnje vrijeme da se spomenu neki diletantski propusti. Npr. potpuno je neshvatljivo da do danas hrvatsko stanovništvo nije jasno usmjereno na poseban broj telefona za osobe koje sumnjaju da bi mogle biti zaražene. Taj broj ne služi samo rasterećenju ostalih službi, nego i tome da se sumnjivi bolesnici u posebnim uvjetima pregledaju ili transportiraju u zaštićene bolničke odjele.

Ono o čemu pišu Ivana Bodrožić i Alen Mešković ogledalo je društva na ovim prostorima tih devedesetih godina, u njemu se zrcali život, tuga i male radosti prognanika i izbjeglica iz vizure jedne devetogodišnjakinje, odnosno jednog tek stasalog tinejdžera. Prikaz je to užasa rata i strahota progonstva, sunovrat i nestanak nekih osnovnih ljudskih vrednota, dugo putovanje kroz noć koja se nadvila tih ratnih devedesetih, noć koja traje. Obje predstave zadržavaju tu dokumentarnost građe na kojoj su nastale, prate vjerno što se sve događa s junacima romana, one su istinite koliko i ispovjedne, sve se to zaista dogodilo: no ono kako jedna devetogodišnja djevojčica i jedan petnaestogodišnjak, kroz godine progonstva koje su pred njima, doživljavaju svijet u koji su, bez svoje volje i krivnje, surovo ubačeni, a koji se, zbog ratnih pustošenja i razaranja, potpuno promijenio, kako se u njemu snaći i, osnovno, kako preživjeti.

Ovakvo djelo autora koji se pored navedenog bavio i slikarstvom, a preferirao je nastupe u klubovima koji ne poslužuju alkohol, zapravo je namijenjeno mnogo široj publici od striktno "cehovske" zajednice bijelih muškaraca u šezdesetim godinama, kako izgleda profil prosječnog ljubitelja jazza u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Švedskoj ili Austriji. U Hrvatskoj je tome izuzetak pomalo polarizirani stari "međuratni" Zagreb liječnika i advokata iz BP Cluba, odnosno Kontese, nasuprot zvukoznancima iz sveučilišnih klubova prije i iza željezničke pruge. A masonska ujdurma koja je gafom šeprtlje iz vlastitih redova ovih dana izronila iz svoje uljuljkane institucionalne sjene, pluta uostalom i ponornicama Lateefove književne ostavštine. Njezina se ulančanost s ostalim djelima objavljenima u biblioteci "Jazz Beat", prvenstveno "Nevidljivim čovjekom" Ralpha Ellissona - nameće sama od sebe.