Naša gošća autorica pjesnikinja je Paulina Lanzerotti, rođena u Kotoru 1982. godine, odrasla u Tivtu. Nakon mature u kotorskoj gimnaziji, diplomirala je na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, nakon čega ostaje živjeti i raditi u Zagrebu. Trenutno je na radu u Njemačkoj. Za kratku priču "Kraci", 2017. godine, drugonagrađena je na natječaju Centra za kreativno pisanje (CeKaPe) i časopisa za književnost i umjetnost NEMA. Priča „Ljeta“ ušla je 2019. u uži izbor regionalnog natječaja „Write queer“ te je, u izdanju asocijacije „Queer Montenegro“, objavljena u zbirci kratkih priča „Dužnost slobode“. Pjesme su joj uvrštene u zbirke "Erato '04" i "Od gnijezda do zvijezda" (knjiga poezije pjesnika manjinskih naroda Crne Gore), kao i na nekoliko književnih portala („Strane“, "Zvona i nari", „NEMA“). Prva zbirka poezije, „Ferse“, pripremljena je za tisak i očekujemo je tijekom godine

U povijesno neugodnom trenutku, kamera je ulovila lice jedne od heroina američke imunologije, stručnjakinje za AIDS i koordinatorice radne skupine Bijele kuće za borbu protiv Covida19, dok joj na brifingu u Bijeloj kući američki predsjednik Donald Trump predlaže da struka provjeri može li se nekako svjetlo i dezinficijensi injektirati u tijelo zaraženo koronavirusom i time liječiti Covid-19. Što je sve poznatoj liječnici u tim sekundama prolazilo kroz glavu, ne vrijedi pretpostavljati. Postoji li autentično američka opsesija efikasnošću, brzim receptima za komplicirane probleme i prvenstvom na svjetskom tržištu ideja i proizvoda, koja će zaobići znanstvene dokaze i zdrav razum, a na koju nitko nije imun, naročito ne bogati američki bijelci? Ide li mahnita ideja o dezinfekciji pluća i konačnom rješavanju smrtnosti iz istog kulturalnog i političkog konteksta?

Pandemija koronavirusa paralizirala je ekonomiju diljem svijeta. Ništa drugačije nije ni u Hrvatskoj. Međutim, za razliku od mnogih članica EU koje su u ovim kriznim vremenima detektirale značaj medijskog sektora i novinskog izvještavanja, u Hrvatskoj to nije slučaj. Vlasti ovdje nisu prepoznale specifikum medija, jednako kao što već godinama nijedna vlada nije obraćala pažnju na ionako goruće probleme u tom sektoru.Tim pitanjem u petak se sa saborske govornice pozabavio Marko Vučetić, nezavisni saborski zastupnik, problematizirajući odluku tvrtke Hanza media da smanji plaće svojim radnicima. No, Vučetićev govor gotovo nijedan hrvatski medij nije zabilježio ni u najkraćim crtama. Problem nije u Vučetiću koji redovno pronalazi mjesta na stranicama domaćih tiskovina, već u sadržaju onoga o čemu je govorio.

Iako se pandemiji koronavirusa u Italiji još uvijek ne nazire kraj, ove subote se diljem zemlje slavilo. Povod slavlju je točno 75 godina od oslobođenja Italije od fašizma i nacizma. Čelni čovjek talijanske desnice, Matteo Salvini, ne bi da se taj dan tako zove, a pokušava progurati i da se prestane s pjevanjem svojevrsne partizanske himne, „Bella ciao“, koja se tradicionalno u Italiji glasno pjeva na ovaj dan. No, desnica u svojim naumima ne uspijeva i teško da će uspjeti, pogotovo u Emila-Romagni, bogatoj regiji na sjeveru zemlje, koja se diči poprilično simptomatičnim nadimkom - „crvena“ - s obzirom da još od Drugog svjetskog rata uvijek bira lijeve političke opcije. Upravo iz te regije stiže impresivna snimka koja govori o nesalomljivom duhu Talijana. Kratki video je snimljen u umirovljeničkom domu u općini Carpi, nedaleko Modene.

Najmanje 30 stanovnika New Yorka zatražilo je pomoć tamošnjeg centra za toksikologiju nakon što su poslušali savjet američkog predsjednika Donalda Trumpa da bi se koronavirus možda mogao spriječiti ubrizgavanjem dezinfekcijskih sredstava u ljudsko tijelo. Naime, kako bi se ogradio od svojih nedavnih brzopletih izjava da se hidroksiklorokinom, lijekom koji se koristi za liječenje malarije, može liječiti i koronavirus, prvi čovjek SAD-a, Donald Trump, ponovo je šokirao svijet novim receptom. U četvrtak je, tijekom konferencije za novinare u Bijeloj kući, izjavio kako je možda rješenje problema „dezinfekcijska injekcija“, točnije ubrizgavanje u tijelo dezinficijensa koji bi, baš kao što čiste i površine u kupaonici ili kuhinji, jednostavno očistio i pluća od koronavirusa. Kako bi se spriječila tragedija hitno su se oglasili i brojni stručnjaci.

Za film koji stremi biti društveno relevantan on ne pruža nikakvu nadu, pa čak niti bunt ili bar indignaciju. U tome ga sprječava individualistička ideologija koja nema doticaja s realnim povijesnim okolnostima na ovim prostorima. Primjer: scena ulaska partizana u Zagreb oslanja se na arhivsku snimku entuzijastičnog naroda, čime se postiže zlokobna asocijacija na uvodnu arhivsku snimku istog tog naroda na istom mjestu prilikom endehazijske parade. U sljedećoj sceni, bešćutni komunistički aparatčik jadnoj Almi Prici uzme ormar s njenim spisima. U tom trenutku čovjek se lako može zabuniti da gleda "Dugu mračnu noć" Tonćija Vrdoljaka, još jedan film o hrabrom individualcu koji se nađe na meti ustaškog i jugoslavenskog režima. Lišen nade i bunta, moralni osjećaj filma sveden je na sućut.