Veliki književnik Bekim Sejranović napustio nas je jučer u četrdeset i osmoj godini života. Iza sebe je naš drug Beki ostavio niz sjajnih romana i kratkih priča, zbog kojih su ga mnogi nazivali najtalentiranijim književnikom generacije u regiji. Uz to je iza sebe ostavio i jedan sasvim neobičan film. Radi se o dokumentarcu koji je planiran sasvim drugačije od onoga u što se na koncu pretvorio. „Od Tokija do Morave“ zapravo je prvenstveno priča o Bekimu, koju je režirao Japanac Moku Teraoka. Sama slučajnost spojila je Mokua i Bekima. Naime, Moku je htio putovati i snimati, a Bekim se nakon više od desetljeća života u Norveškoj često želio vratiti na Balkan. Sam će reći kako je u Norveškoj osjećao da je nešto izgubio, iako je bio svjestan da toga nečega više jednostavno nema.

Prilikom rekonstrukcije najvećeg praškog trga Václavské náměstí radnici su nedavno našli stotine djelića židovskih nadgrobnih ploča prekopavajući kamene kocke od kojih je sastavljen čuveni praški trg koji je u svojoj povijesti bio poprište raznih dramatičnih događanja i političkih protesta. Većina kocki bila je postavljena naopako, a kad se okrenu na nekima su vidljive brojke, odnosno godine rođenja i smrti, na nekima hebrejska slova, Davidova zvijezda … Neke su bile bez znakova, jer im je površina izbrušena i ispolirana. Dijelovi židovskih nadgrobnih ploča od mramora, granita i ostalih materijala iskorišteni su za popločavanje centra prijestolnice 70-ih i 80-ih godina za vrijeme vladavine komunističkog režima u Čehoslovačkoj. Radi se o nacističkoj praksi korištenja židovskih nadgrobnih ploča u popločavanju trotoara i u ostalim građevinskim radovima.

S tugom i boli obavještavamo vas da nas je napustio naš drug Bekim Sejranović. Sjajni književnik i vrijedni prevoditelj iznenada je preminuo u 48. godini života. Sve što u ovom trenutku možemo napisati čini nam se sasvim besmisleno i suvišno. Ono što treba reći o Bekimu možda je najbolje rekao on sam u svom romanu „Nigdje, niotkuda“ za koji je dobio prestižnu Nagradu Meša Selimović, a koji opisuje jedinu konstantu u njegovom životu – nigdje i niotkuda. „Tako se osjećam. Sve mi je nekako privremeno. Nije to počelo kad sam otiš'o u Norvešku, nego kad sam bio još klinac. Starci se razveli, stara otišla u Rijeku, stari u Beograd, a ja ost'o kod nene i djeda. Onda bi oni dolazili kod mene, pa bi' ja onda otiš'o kod njih. Onda bi me vraćali. Tamo – vamo. Nisi navik'o da si rahat. Radi u tebi taj neki crv". rekao nam je jednom prilikom.

Turska verzija poznate talijanske pjesme „Bella ciao“ koja je diljem svijeta postala sinonim otpora, zaorila se s više turskih džamija, umjesto poziva na molitvu. „Bella ciao“ se čula s minareta u pokrajini Izmir, a pretpostavlja se da su „posao odradili“ hackeri koji su upali u sustav i umjesto automatskog uobičajenog ezana namjestili emitiranje pjesme koju su proslavili talijanski partizani. Ovaj nesvakidašnji čin otpora dolazi u trenutku kada je Turska u završnoj fazi pretvaranja u vjersku državu gdje se zatiru osnovna ljudska prava i kada su pobornici sekularizma i bilo kakvi oponenti turskom predsjedniku Erdoğanu progonjeni i zatvarani. Špekulira se kako se radi o političkoj akciji vezanoj uz bend Grup Yorum koji je godinama žrtva političke represije, zbog čega su njegovi članovi pokrenuli štrajk glađu od posljedica kojeg je umrlo njih dvoje.