U uglednom znanstvenom časopisu The New England Journal of Medicine objavljeni su jučer službeni rezultati jedinstvenog islandskog „eksperimenta“, odnosno testiranja opće populacije na COVID-19 koji su pokazali da među stanovnicima u ovoj, ranijoj fazi epidemije, ima najmanje 0,6 posto pozitivnih na virus SARS-CoV-2. Rezultat je to koji, poručili su iz tvrtke DeCode Genetics odgovorne za testiranja, potvrđuje važnost tzv. nevidljivih slučajeva i intenzivnijeg testiranja kako bi se znali pravi razmjeri zaraze. Za početak važno je dati opću sliku Islanda u kontekstu epidemiološke situacije. Radi se o zemlji koja ima 364.000 stanovnika, s praktički jednim velikim „ulazom“ u državu – međunarodnim aerodromom u Reykjaviku. Islanđani su s testiranjem započeli u veljači, a prvi potvrđeni slučaj imali su 28. veljače u vidu osobe koja se vratila iz sjevernog dijela Italije.

Ovoga petka u 20 sati pozivamo vas da, unatoč epidemiološkim mjerama u vrijeme pandemije koronavirusa, dođete u kino. Na repertoaru je remek-djelo, legendarni film ceste „Paris, Texas“, a da biste ga pogledali uopće nije potrebno da napustite svoje domove. Naime, u ovim tjednima izrazito nedruštvenog života zagrebačko kino Tuškanac organiziralo je, putem platforme Vimeo, online kino, i to sasvim besplatno, jer pravo kino je, dakako, zatvoreno. Ukoliko u petak navečer ipak ne budete ispred svojih televizijskih ili kompjuterskih ekrana, film će za besplatno gledanje putem linka na web stranici kina Tuškanac biti dostupan 24 sata. Evo i detaljnih uputa kako da "dođete u kino", odnosno kako da pogledate ponuđeni film. Za one koji ne znaju, „Paris, Texas“, snimljen je 1984. godine u režiji slavnog Wima Wendersa. Glavne uloge tumače Harry Dean Stanton i Nastassja Kinski, a film je nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu.

Toleranciji, disciplini, naučio nas je jedan malen, običan virus. Od kada nam je ove krize uzrokovane koronavirusom, jednom običnom i malom metabolički zaraznom česticom, shvatili smo mnoge stvari i na njih počeli gledati na način kako na stvari i naš život nikada nismo gledali do sada. Da nije tog virusa koji se hrani energijom i bjelančevinama svog domaćina, nikada možda ne bismo shvatili koliko su nam neki ljudi za koje smo držali da igraju ključne i bitne uloge u našim životima zapravo – nebitni. Od kada nam je krize uzrokovane koronavirusom, tim malim imunodeficijentom, promijenili smo svoj odnos i prema političarima, a bogami i prema politici samoj. Do sada neprikosnovene medijske zvijezde koje su vladale našim informatičkim nebom, preko noći su zamijenili obični ljudi poput nas, dakle ljudi koji savjesno i znalački obavljaju svoj posao poštujući samo i isključivo struku.

Davor Mandić riječki je pisac i pjesnik, rođen 1976. godine u Puli. Do sada je objavio knjigu pjesama „Mostovi“ (2009.), zbirku priča „Valjalo bi me zamisliti sretnim“ (2014.), roman „Đavolja simfonija“ (2016.). U pripremi je zbirka priča pod radnim naslovom „Pobjeda“, zbirka pjesama pod radnim naslovom „Dva kruga, jedna tuga“ i scenarij za dugometražni film. Na ovom mjestu donosimo šest pjesama iz najavljene Mandićeve zbirke, o kojoj je sam autor zapisao: "Ova zbirka (već ju tako zovem, a ona to još nije) mjesto je konstantnog pregovaranja slučaja, intuicije i plana. Nešto kao život. Kad sam uzeo skoro pa kupus rukopisa i postavio ga na okvir prozora ne bih li ovjekovječio jednu, prvu etapu u nastajanju zbirke, sunce i sjena čudesno su pali preko naslovne stranice, raspolutivši i tako raspolućeni naslov na svijetlu i tamnu stranu, spustivši ga po silueti krova kuće (koji ima čak i mali dimnjak), kuće od jezika, jezika kao kuće bitka po Heideggeru."

Vrhunac ludila u Sirobuji, barem se nadamo, dogodio se danas poslijepodne. Nakon nepoštivanja zabrane okupljanja i održavanja mise, napada na novinarku i snimateljicu, vrijeđanja i ignoriranja policije, don Delaš je ispred crkve pozirao s dvadesetak huligana koji su, valjda, tamo došli kako bi mu dali podršku. A podrška don Delašu se daje sa zastavom NDH (koliko se može razaznati sve s onim „znakićem“ u kutu), šalom s „citatom iz slavne opere“ – Za dom spremni – i transparentom na kojem piše „novinari crvi“. Većina okupljenih ne pridržava se predviđenog razmaka u doba epidemije koronavirusa, krše zabranu javnog okupljanja, a neki od njih su i maskirani, i to ne samo kirurškim maskama. Postavlja se pitanje što još sve don Josip Deleaš mora napraviti da bi Crkva napokon sankcionirala svog „pastira“. I koliko će još nedopustivog ponašanja policija tolerirati ovom župniku, jer za obične bi građane u sličnim situacijama imali nultu toleranciju.

Čime seksualni čin može biti okajan? Znamo sve to iz teologije: košer je isključivo seks u ime reprodukcije, iako mnogom kršćanskom misliocu ni to nije bilo sasvim pravo (silne srednjovjekovne polemike o tome je li se Adamu u Raju dizao na Evu, jer ako nije, otkud onda mi, a ako je, kako pobogu Adamu još bezgrešnom, verzija iz Raja, prethodnom istočnom grijehu?!) – ali što se može, začeće ne ide bez snošaja (bar ne mimo umjetne oplodnje, što je još gore), pa su to naposljetku morali dopustiti. Ali onda i obratno da vrijedi: seks treba biti samo snošaj radi začeća, reduciran na taj potencijal, odnosno seks kao – Šolin termin – ''izričaj ljubavi'', koji služi kao šira matrica potencijalnosti za ovo prvo, znači kao sveti brak muškarca i žene, u kojem će se rađati novi kršćani za rasti u vjeri. Čitav mogući spektar ljudske seksualnosti sada je reduciran na dulje i neodređeno vrijeme na katolički ideal.