Sjećam se famozne “pugelnice” nagrade od 2.000 kuna, onima koji tad nisu štrajkali. To su uglavnom bili vjeroučitelji, stalni korisnici bolovanja, koji su za vrijeme štrajka bili zdravi, administracija, neki iz stručno-razvojne službe i ortodoksni “domoljubi”. Uvijek ima štrajkolomaca i “jurlinista” koji će za neku sinekuru ili benefit urušiti štrajk, izdati “kolovođe” i ako je nemaju dobiti stranačku člansku iskaznicu te će uskoro biti ravnatelji umjesto da crnče u razredu. To nam govore iskustva, poslije nekih štrajkova. Tko misli da nastavnici malo ili ništa vrijedno ne rade, taj nema pojma o školi, nastavi i ljudima koji “stvaraju” ljude. Biti nastavnik, nije zvanje, niti zanimanje. To je poziv, kao i neki drugi pozivi. To je u tebi od malih nogu. S tim se budiš i zaspiš, s tim živiš, svaki bogovetni dan, u slobodno vrijeme, za vikend, za godišnji odmor. Tvoj posao te veseli, kao i uspjeh svakog učenika.

Ognjenka Lakićević rođena je 1975. godine u Beogradu, gdje i dalje pokušava da živi. Autorica je četiri zbirke poezije - “Ispod stepeništa”, “Ulubljenja”, “Troje” i “Ljubavna pisma Guglu”. Peta zbirka je na putu. Kaže da će biti gotova do kraja godine. Ognjenka je završila Filološki fakultet, a kaže da ju je odredila „pop kultura“, jer je dijete postpunk ere, odraslo na tom senzibilitetu i na tom buntu. Stoga ne ludi što je ljubav prema muzici neizostavan dio njenog života. To se najbolje vidi po njenom „životnom projektu“, bendu Autopark, koji postoji već dugih dvadesetak godina i ima zavidnu publiku. Za bend kaže da je to njena najveća ljubav. Ipak, kada piše tekstove za bend, primijetit će da je ograničena, jer unaprijed ima zadan okvir s obzirom da su tekstovi uglavnom podrška muzici. Kad je pitamo da se predstavi u jednoj rečenici reći će: „Uglavnom zabrinuta otkad zna za sebe“.

Černobil je postao simbol nečeg opasnog što su krili od nas, „nečeg što zrači“ i što se lako može iskoristiti kao simbol raspadanja državâ i ideologijâ jasna je stvar. Černobilske jagode. Bio je to njihov Černobil. Podrazumevano (smrtonosno) zračenje od koga se ne može pobeći plus paranoja u odnosu na svaku vlast koja je saopštavala „podatke“ o tome stvorili su nekakvu čudnu kombinaciju političkog vica i strašne urbane legende, koja svakom pruža priliku da bude stručnjak za fiziku i geopolitiku. HBO je napravio seriju o tom događaju, ali sva priča se svela na to da li je reč o antiruskoj (antisovjetskoj, antiputinovskoj) propagandi ili ne. U ovom društveno-političkom trenutku izgleda da nije bilo moguće drugačije. Slovenci i Hrvati seriju obožavaju, Srbi pak ne. Bilo bi drugačije da je serija nastala pre pada Berlinskog zida. Dotle su postojali prećutni principi kako se predrasude o životu s obe strane Gvozdene zavese imaju predstavljati i eksploatisati.

„Znaš, kad idem na ova okupljanja uvijek mi se zgrči želudac, danima prije nego trebam krenuti“, tiho nam govori Saša Premec iz Daruvara. Saša je veteran Hrvatske vojske, koji se početkom rata, s dvadeset i kojom, prijavio u vojsku i potom odradio brojna ratišta. Kaže kako unatoč grču u želucu, nema namjeru prestati sudjelovati u ovakvim akcijama gdje borci Hrvatske vojske, Armije BiH, Vojske Republike Srpske, Jugoslavenske narodne armije i Hrvatskog vijeća obrane, unatoč nekadašnjem neprijateljstvu, danas pokušavaju mijenjati stvari. Nedaleko od njega stoji mršav i izuzetno visok muškarac u crnoj jakni. On ne spominje grč u želucu, ali kaže da mu „ovo“ pomaže „s njegovim stanjem“. A njegovo stanje je posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) četvrtog stupnja. I nije jedini takav među svim ovim ljudima. Pored njega je čovjek s kojim je nekada bio na nišanu, a sada s njim zbija šale koje nisu za svačije uši.

Pulske legende, KUD Idijoti, sedam godina nakon što su prestali postojati, imaju najprodavaniji album u Hrvatskoj. Radi se o albumu "Gratis Hits Live!" snimljenom početkom veljače 1999. godine u pulskom klubu Uljanik, a povod za taj legendarni koncert bio je 18. rođendan benda koji je svojim djelovanjem prerastao pojam benda i postao simbolom jedne generacije. Dvadeset godina kasnije album je objavio Dancing Bear i odmah po objavljivanju zasjeo je na prvo mjesto top liste najprodavanijih albuma Hrvatske diskografske udruge. Iz Dancing Beara napominju kako se radi o top listi i domaćih i stranih izdanja, a Idijoti su iza sebe ostavili i najprodavaniji strani album Eda Sheerana "No.6 Collaborations Project". Inače, objava reizdanja poklopila se s predstavljanjem dugo snimanog dokumentarnog filma o Branku Črncu Tusti, pjevaču Idijota koji je preminuo u listopadu 2012. godine.

Nagrada Vaclav Havel koju je u ponedjeljak Vijeće Europe dodijelilo, kod dijela javnosti omraženoj i percipiranoj kao izdajničkoj, Inicijativi mladih za ljudska prava (YIHR) velika je motivacija za tu organizaciju, kaže u razgovoru za Lupigu Branka Vierda iz YIHR-a. Prvenstveno da se još snažnije suprotstave nacionalističkoj retorici kojom čelnici država zapadnog Balkana nastoje narušiti mir u regiji, te da kreiraju još više mogućnosti za građane da kroz dijalog jačaju suradnju između društava i država regije. „Osvajanje nagrade Vaclav Havel predstavlja nam jako puno, iznimno smo ponosni da smo s velikim ljudima koji su život posvetili dosljednoj i upornoj borbi za ostvarenje ljudskih prava bili u užem izboru te da je nagradu također osvojio i Ilham Tohti, zagovarač i branitelj prava zajednice Ujgura u Kini. Aktivno ćemo se nastaviti boriti za stabilnost, mir te poštivanje ljudskih prava u Hrvatskoj i u regiji“, kaže nam Vierda.