U opsežnoj analizi epidemije i utjecaja mjera na njen razvoj koja je nedavno objavljena bez standardne „peer-review“ recenzije, znanstvenici iz Kine i SAD-a modelirali su broj nepoznatih slučajeva zaraze tijekom dužeg razdoblja epidemije u Kini, koristeći kliničke podatke o 26.000 laboratorijski potvrđenih osoba s virusom u Wuhanu. Prema njihovim izračunima do 18. veljače bar 59 posto od ukupnog broja zaraženih u gradu nije bilo evidentirano. No stroga karantena i ostale mjere značajno su smanjile širenje zaraze, preveniravši oko 94 posto potencijalnih novih infekcija do 18. veljače. Istraživanje Mattea Chinazzija i suradnika objavljeno u Sciencu potvrdilo je pak da najviše utjecaja na kontroliranje epidemije imaju intervencije javno-zdravstvenog sustava poput rane detekcije slučajeva zaraze, te promjene u ponašanju ljudi poput izolacije i pranja ruku, dok ograničenja putovanja značajnije usporavaju epidemiju samo u početnoj fazi.

Dok građani Zagreba još uvijek slažu dojmove nakon jutrošnjeg snažnog potresa i strahuju od mogućih novih podrhtavanja tla, a nadležne službe procjenjuju nastalu štetu, koja je sasvim sigurno golema, iz regije stižu jake poruke podrške. Sarajevska vijećnica večeras je svjetlosnom instalacijom obojana u plavo, s crvenim srcem u sredini. Mnogima je, nakon ratova devedesetih i političkog nastavka rata drugim sredstvima kojeg političari sa svih strana neprestano produbljuju, još nezamislivija podrška koja dolazi iz Beograda. Tamo se, naime, u 20 sati sa svojih balkona građani glasno zapljeskali kao znak solidarnosti sa Zagrepčankama i Zagrepčanima. Akciju u Beogradu pokrenula je inicijativa „Ne davimo Beograd“. Još danas popodne pozvali su građane na „Aplauz u 8“. Odaziv je bio masovan. Na svoje balkone s istim ciljem izašle su i Sarajlije te zapljeskali Zagrebu kojeg je danas, osim pandemije koronavirusa, pogodio i potres. Poruku su poslale i gradske vlasti.

Stanovnici jedne četvrti ovog grada iznimno bogate povijesti, izazvali su popriličnu pažnju europske javnosti svojom izvedbom „Bella ciao“, pjesme koja je već desetljećima simbol borbe, otpora i slobode. Iako, pjesma vuče svoje korijene iz 19. stoljeća, kada su je pjevali talijanski nadničara i radnici, danas je poznajemo kao svojevrsnu himnu talijanskih partizana, koju su, uz ponešto izmijenjen tekst, pjevali u Drugom svjetskom ratu. Stanari dvije bamberške zgrade, početkom su tjedna nakratko prekinuli izolaciju, popeli se na krovove svojih ulaza, izašli na prozore i otpjevali „Bella ciao“, želeći tako pokazati solidarnost s virusom najpogođenijim Talijanima. Njihovu izvedbu snimio je lokalni bloger te snimku postavio na YouTube. „Bila je to vrlo spontana ideja među nama susjedima", rekao je jedan od inicijatora kampanje, koji je nakon što je video postao viralan, rekao kako su iznenađeni reakcijama ljudi. U komentarima ispod videa mnoštvo je dirljivih zahvala, ponajviše od ljudi iz Italije.

Napustio nas je “teolog i pjesnik, mistik i političar, svećenik i prorok, Nikaragvanac i građanin Svijeta, monah i revolucionar, borac i esteta, solidarist i usamljenik, komunist i evangelik, kršćanin i marksist, vjernik i anti-idolatrik, čovjek s ovog i s onog Svijeta” - tim se riječima Juan José Tamayo, direktor Katedre za teologiju Sveučilišta Carlos III. u Madridu, oprostio od velikog Ernesta Cardenala, jedne od posljednjih mitskih figura Latinske Amerike. Može li uopće više suprotnosti biti sažeto u jednoj jedinoj rečenici, odnosno u jednom jedinom čovjeku? Naizgled teško. Ali upravo je ovim riječima izražena sva kontradiktorna suština latinoameričkog podneblja, tog plodnog humusa iz kojeg je iznikla i veličanstvena figura Ernesta Cardenala. Postaje planetarno poznat 1983. godine kada svi svjetski mediji objavljuju sliku ovog velikog pjesnika, revolucionara i svećenika i tadašnjeg ministra kulture u prvoj sandinističkoj vladi kako skromno kleči na svojoj desnoj nozi pred Ivanom Pavlom II. koji ga ukorava nasred aerodroma u Managvi