Riječ je o povjesnici à la Radio Erevan: točno je da je stanoviti zločinac (insceniranim) maršem na glavni grad došao na vlast, ali maršem na Rim, ne na Berlin kako to tvrdi Milan Bandić, bio je to Mussolini, ne Hitler kako to tvrdi Bandić, no, godina je ipak točna. S obzirom na poznate povijesne činjenice, naprosto je travestija tvrditi: „Mi ne podižemo spomenik samo žrtvama iz jednog naroda, nego svim stradalima od nacizma, fašizma, pa i NDH-a kada je Jasenovac u pitanju“. Dakako, „pa i NDH“ su ovdje ključne riječi, jer „povijesna potreba i moralni dug hrvatske države“ mogu se - i trebaju - odnositi prvenstveno na NDH, a tek potom na sve ostalo). Hrvatska se politička klasa razvidno muči, ne toliko s prošlošću, pa ni s njezinim uljepšavanjem, koliko s njezinim primitivnim (i najčešće neuspješnim) prikrivanjem. Enormne količine energije potrošene su na to – uzaludno, jer činjenice ipak izviruju „ko miš iz posija“.

Ravnopravnost svih ljudi, pravo na dostojanstveno liječenje i starost, ravnomjerna raspodjela resursa te štetnost ideje imovine i posjedovanja, rasvjetljavanje lažne demokracije, sustava moći i odlučivanja, manjine, problem diskriminacije, sloboda govora, ali i briga za okoliš i očuvanje planete te pravo životinja na život i slobodu, sve su to važne teme koje, iako zaslužuju mjesto pod svjetlima reflektora, nerijetko završavaju pod tepihom. Upravo su se spomenute teme, kojima se aktualne političke elite nedovoljno bave, našle u fokusu umjetnosti. Naime umjetnička organizacija ARKTIK - Institut za budućnost za cilj si je postavila istraživanje spomenutih tema i problema. Postavljajući svoje tijelo na scenu i pred kameru te tematizirajući kroz radove ozbiljne društvene teme, umjetnica kristalizira nužnost snažne inkluzije svih “drugačijih”.

Imaginacija književnih kritičara postaje neiscrpna čim se dohvate pisanja panegirika spisateljima čiji su pesnički snovi materijalizovani u obliku mape Velike Srbije. Jasno je da književni kritici u kanon srpske književnosti ubacuju pisce služeći se kriterijumima koji s književnošću nemaju veze, ali su duboko protkani nacionalističkom ideologijom. Što veći Srbin, to veći pesnik – tako glasi osnovno poetičko načelo; srbovanje je postalo osnovni kvalitet književnog dela. Uzalud su mrčili hartiju i grabili se za ovozemaljske počasti, njihove nacionalne žice, biće predati zaboravu na čuvanje. Kome to izgleda neverovatno, neka zaviri u neku istoriju sovjetske književnosti. Ili neka pročita poemu „Nemačka“ Hajnriha Hajnea u kojoj se veliki nemački pesnik obračunava sa pesnicima nacionalnog kiča iz svoje epohe, pa nek vidi šta je ostalo od njih. Ništa, osim Hajneove poeme.

Nalazimo li ikakav viši društveni smisao iza pogibije hrvatskog vojnika Josipa Briškog u Afganistanu prošli tjedan, ili je riječ isključivo o jednoj obiteljskoj tragediji? O tragediji jedne obitelji, dakle, svakako i prijatelja te kolega poginulog. Otprilike bi se baš na to pitanje, naime, dalo svesti ono što je o čitavom slučaju javno napisano i rečeno u Hrvatskoj ovih dana. Pa, da vidimo kako je sve na njega odgovarano. A odgovarano je svakojako i svašta. Ali prije svega treba reći da se svrstavamo među one koji misle da generalnog smisla ovdje ima – najviše u činjenici da smo uopće počeli o tome sricati neka pitanja. Ipak je to prvi ljudski gubitak hrvatske vojske u inozemstvu, bar od vremena njezina ratovanja u Bosni i Hercegovini prije dva i pol desetljeća. Pritom sami sebi dugujemo odgovore još iz onog doba. No manimo se za ovu priliku BiH, da ne prokližemo daleko izvan gabarita medijskog teksta, nego se vratimo lijepo našem Afganistanu.