Kandidatura Miroslava Škore obnovila je stare obrasce – obznanjujući ih kao najnoviju modu. Pritom se ne radi tek o Škorinu manipuliranju, nego o tomu da je svijet posljednjih godina promijenjen (ne baš na bolje), pa domaći zaostaci korespondiraju s najnovijim političkim praksama. U svojih pet točaka, Škoro, u osnovi, reafirmira polupredsjednički sustav za 21. stoljeće, soft verziju Tuđmanove vlasti – prvotno nastale u pokušaju da se francuski model prenese u Hrvatsku na samim počecima hrvatske države. Istina je, druga su vremena, Škoro je šarmantniji od Tuđmana - i manje zagrižen - ali to su, zapravo, detalji. U pozadini je posve jasna antidemokratska ideologija – u svojoj prostodušnoj istinoljubivost najjasnije ju je izrazio Andrija Hebrang: „U polupredsjedničkom sustavu Hrvatska je postigla više nego ikad poslije", dodajući: „kako narod izgleda još nije sazrio za punu parlamentarnu demokraciju“.

Zabrinutost kao da je preplavila zemlju – iz dana u dan raste broj uspaničenih zbog „ispada“, „incidenata“, „primitivizma“, „nasilja“ … Još malo pa će se broj uznemirenih izjednačiti s brojem počinitelja „nepriličnih pojava“ (ali će, još uvijek, zaostajati za brojem – direktno i indirektno – pogođenih). Autoritativne nevježe čak javno tvrde da je „situacija gora nego u devedesetima“ – što, naravno, mogu reći samo oni koji se tada još nisu ni rodili, ili su izolirano prebivali negdje u inozemstvu, jer u to su se doba doista gubile glave – na svim stranama. Izvori su originalnih zbivanja iz Tuđmanova doba i današnjih replika u osnovi isti - primitivna interpretacija hrvatstva kao tradicionalno razvijanoga koncepta nacionalne čistoće, oslobođene svih „tuđica“ (od riječi do ljudi). No, „autohtona“ domaća sorta šovinizma, tek u detaljima različita od inačica koje karakteriziraju druge nacije, doživjela je ozbiljne promjene slijedom političkoga razvoja Hrvatske.

Očekivali su veliku pobjedu, nagovarajući građane da i oni tuže te da ih financiraju u sudskoj bitci, poručujući – „zar ćemo samo mirno stajati i gledati kako jedan bogohulnik vrijeđa“. No, umjesto velike pobjede udruga Vigilare doživjela je težak poraz. Kratki je to rezime pokušaja Vice Batarela, čelnika Vigilarea i jednog od pokretača inicijative U ime obitelji, da prikupi pokoji politički bod i sudskim postupkom iznudi osudu bivšeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, kao i da mu se sudski zabrani davanje izjava kojima bi se „diskriminiralo pripadnike katoličke vjeroispovijesti“. Sve je krenulo u krajem ljeta 2017. godine kada je Josipović na svome Facebook profilu napisao komentar "Hrvatska je sekularna država. Nije katolička džamahirija.” To je silno razljutilo Batarela pa je u ime svih katolika, a zapravo u ime udruge Vigilare zatražio da se bivši predsjednik javno ispriča, a nakon što je on to odbio, uslijedila je akcija, pokazat će se vrlo nemušta.

"U šumu! U šumu!" - ovako "Multimedijalna koliba" u suradnji s ansamblom RadioTeatra najavljuje prvi dio godišnjeg ciklusa malih radiofonijskih izvedbi. Cijela priča nazvana je „Mali zeleni plan za bijeg“, a održati će se u utorak, 25. lipnja 2019. godine, od 13:30 do 20 sati, u šumi i na proplanku kraj planinarskog doma Risnjak na zagrebačkoj Medvednici. Za one najmlađe program, koji uključuje predstave, radionice, koncerte, čitanja i slušanja, počinje već od ranog popodneva, dok za „velike“ kreće s prvim naznakama sumraka. „Mali zeleni plan za bijeg“ dio je puno šireg projekta „Čuj ovu knjigu“, a koji je zamišljen kao potez koji će kod publike probuditi uspavanu emociju slušanja, i to objavljivanjem audio knjiga i njihovim izvođenjem uživo. Sve je u potpunosti otvoreno eksperimentiranju, što je na određeni način logičan nastavak zanimljivog istraživanja započetog predstavom radiofonijskog teatra Hoerspiel.

Zdravo svima! Zdravo, bijeljinski gimnazijalci! Zdravo: Derviše, Mirko, Veseline, Herta, Radojka, Atifa, Đorđe, Envere, Vlado, Nijaze, Vukašine, Srbo, Jozefe, Fadile, Đoko, Ešefe, Sonja, Emine, Jutida. Zdravo, drugi Đoko i treći Mirko! Pozdrav za obojicu mojih imenjaka, Vojislava! Zdravo, dvesta šesnaestoro vas! Pozdravljam vas sa poštovanjem, jer vidim da nema ko drugi. Vidim vaše snažne mišice i ljupka lica na zracima letnjeg sunca koje se probija kroz lišće. Leto je, vrelo ravničarsko leto, baš onakvo leto kao kada ste, sa zvukom poslednjeg zvona, umesto u parkove i na drinske plaže otišli među puške i bajonete. Kada, poput Principove, vaše sene prođu hodnicima kojim gaze nove generacije, postoji opasnost da će videti balavce koji na navijačkim majicama nose simbole pod kojima ste mučeni, vešani i klani. Postoji strepnja da će vaši duhovi šunjajući se po ključaonicama čuti govore onih profesora, apologeta vaših ubica, branitelja četništva i nedićevstva.

Sutjeska je prije svega simbol herojstva onih koji su se protiv svih izgleda suprotstavili najvećem zlu u historiji. Jedan od tih heroja je i danas devedesetdvogodišnji Ivo Karamatić iz Ploča. "Moja Prva dalmatinska brigada, Druga dalmatinska brigada i Peta crnogorska brigada, te su tri brigade sačinjavale treću diviziju čiji je komadant bio Sava Kovačević. Došli smo na ovo brdo poviše Sutjeske i računali da ćemo se odmoriti, međutim za niti deset minuta došla je zapovijed da nastavimo dalje. Po brdu smo išli u tišini, da nas nitko nije mogao čuti. Došli smo u blizinu Sutjeske - i onda nas je otkrio jedan pas. Tada je opalila puška u psa, a mi smo krenuli u juriš. Komesara moje čete, Makaranina Jerka Kovačevića, odnijela je Sutjeska, utopio se iako je znao plivat", govori nam Karamatić. Tijekom bitke na Sutjesci Karamatić je imao jedva petnaest godina, a NOB-u se priključio godinu dana ranije.