Odlazak sa životne scene Dragoljuba Žarkovića (70), suosnivača i dugogodišnjeg glavnog urednika tjednika Vreme, odlazak je zacijelo jednog od posljednjih glavnih urednika od formata i ugleda na ovim prostorima. 

Koliko god se činilo teškim pa i nemogućim u današnjem pretežito histeričnom (medijskom) svijetu skrenuti pozornost na važnost ozbiljnog, znalački uređenog, pronicljivog i bespoštednim kriterijima utvrđenog političkog tjednika, pa onda i na „gromadu“ od čovjeka i novinara koji je takve novine uređivao tri desetljeća, bez Dragoljuba Žarkovića Žareta kao živog primjera, to će biti još teže.

Žare se od ostalih glavnih urednika razlikovao i po tome što je učestalo nastupao „uživo“, bilo na televizijama, bilo na tribinama. Iako pripadnik stare novinarske škole i „papira“, njegovatelj istančanog, odmjerenog i svakome razumljivog stila pisanja, bogatog izrazima iz svakodnevnog života kojima je skidao „skramu“ političkog i društvenog života kako bi njegove aktere i načine djelovanja razložio na proste faktore, Žare je vrlo brzo shvatio da nema ništa bez vizualnih medija. 

Njegovi televizijski i javni nastupi bili su neka vrsta besplatne reklame za Vreme. A Žare je, osim osnivačkog i uredničkog udjela u tom tjedniku, jedno vrijeme bio i njegov direktor, prinuđen, za razliku od mnogih drugih glavnih urednika i novinara uopće, uroniti u poslovnu stranu medija.

„Stabilno loše“ – bila je česta, za Žareta tipično kozerska poštapalica kada su ga pitali za poslovnu i tiražnu situaciju tjednika kojeg je 1990. godine pokrenuo s najboljim što je Srbija, ne samo u novinarskom smislu, mogla dati. Od novinara Miloša Vasića i Milana Miloševića koji su i danas novinari lista, preko uglednih intelektualaca toga vremena i godina što će uslijediti, Vesne Pešić i Srđe Popovića, do publicista Stojana Cerovića i redatelja Lazara Stojanovića. 

U godinama što će uslijediti nakon prijelomne devedesete Vreme je zajedno s Feral Tribuneom i sarajevskim Danima činio sveto trojstvo slobodnog, kritičkog, kredibilnog i referentnog pisanog novinarstva u bivšim jugoslavenskim republikama. Uz sve, brojne pa ponekad i duboke razlike između ta tri lista, Vreme, Feral i Dani gotovo dva desetljeća činili su svojevrsni jedinstveni prostor lišen standardne opsjednutosti državom i nacijom s otvorenim ili prikrivenim prijezirom prema drugim narodima koja je vibrirala s političkih govornica, društvenih pozornica, stadiona i dvorana Srbije, Hrvatske i BiH uz nesmiljeni doprinos nemalog broja medija. 

Dragoljub Žarković (FOTO: Medija centar Beograd)

Bilo je u tom razdoblju još slobodnih i kritički nastrojenih medija, ali samo su se ova tri tjednika naslonila na ono dobro u medijskoj i kulturnoj povijesti sredina iz kojih su proizašli i održavali siguran razmak od „žutila“, čistog tržišnog pristupa i estradizacije. Nema slučajnosti u činjenici da su tada u Vremenu surađivali pisci poput Vladimira Pištala ili Vladimira Arsenijevića, u Danima Aleksandar Hemon ili Miljenko Jergović, a o Feralu čiji su osnivači Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović i sami nezaobilazna imena suvremene hrvatske književnosti, da se i ne govori.

Je li u tim godinama nekome tko je promišljao političku i postratnu stvarnost oko sebe u spomenutim državama trebalo objašnjavati tko su Heni Erceg, Senad Pećanin ili Dragoljub Žarković? Koliko vas danas može nabrojiti tri glavna urednika bilo kojih novina, radija ili televizija u „regionu“? Danas se važnost, povijesni značaj ili doprinos nekog medija ili novinara najčešće mjeri kroz udio u nekom političkom ili društvenom prevratu. 

Iz kolumni i uređivačkog opusa Dragoljuba Žarkovića jasno je vidljiva svijest o tome da nije dovoljno samo širiti kritičku svijest o vlasti, nego i opoziciji. Što će ti promjena vlasti, ako nakon loših dolazi jednako ili nešto manje loši, ili čak i gori. 

U Srbiji devedesetih i dvijetisućitih s toliko ratova u kojima se „nije sudjelovalo“, političkih prevrata s ubojstvima, atentatima, pučevima i noćnim deportacijama u Haag, bombardiranjem NATO-a, s brojnim socijalnim lomovima i periodičnim uličnim ratovima organiziranog kriminala, trebalo je naći pouzdan medijski opservatorij. To je bilo Žaretovo Vreme i njegove naslovnice, a unutar lista uvodnici glavnog urednika u kojima su razlomljeni sastojci društvenog i političkog života Srbije stavljani na svoje mjesto.

Vreme je iz spomenutog trijumvirata što ga je činilo s Feralom i Danima, izdržalo i izdržava „u komadu“ najdulje. Kolika je zasluga Dragoljuba Žarkovića za to što Vreme već nije doživjelo sudbinu Ferala, neka procjenjuju neposredni svjedoci, njegovi kolege iz redakcije. Oni su, opraštajući se od svog glavnog urednika, najavili nastavak puta na kojem su već 30 godina. Vreme bez Žarkovića, to je, da se poslužimo žargonom Žaretovih omiljenim doskočica, kao Jugoslavija bez Tita. 

„Pa i Jugoslavija je nakon Tita nešto potrajala“ – dodao bi Žare, podigavši obrve iznimno duhovitog čovjeka koji se rijetko smijao svojim fazonima. I po tome ćemo ga pamtiti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Vreme