Puna dva mjeseca putovala je Dea Botica na teretnom brodu, od Amsterdama, do Crnog mora pa natrag Mediteranom u Atlantski ocean sve do obala zapadne Afrike. I s tog putovanja donijela sjajne fotografije koje će, od utorka biti postavljene u Galeriji f8 u Zagrebu, kao diplomska izložba ove studentica zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Prvu dugu plovidbu prošla je još s nepunih osam godina, 2002. godine, s brodom za hlađeni teret na kojem je njen otac tada bio kapetan. Ta putešestvija sedmogodišnjakinje trajala je mjesec i pol „Sve utiske s tog putovanja zapisala sam u svoj dječji brodski dnevnik, tako da mogu reći kako polazište ovog istraživanja predstavlja osobna i obiteljska povijest, dokumentacija, fotografije i usmena predaja. Svi ti artefakti govore o značaju posla pomorca u kreiranju obiteljskog identiteta, ali predstavljaju i izvor obiteljskog sjećanja“, reći će Dea Botica u razgovoru za Lupigu.

U izjavi koja je ovog tjedna obišla cijeli svijet američki predsjednik Donald Trump ustvrdio je kako Kurdi nisu pomogli Amerikancima u Drugom svjetskom ratu, što je inače netočno utoliko što individualni Kurdi jesu sudjelovali u tom ratu na savezničkoj strani, dok na državnoj razini nisu ni mogli sudjelovati jer državu nemaju, niti su je tada imali. Prije tek nešto više od godinu dana, u rujnu 2018. godine, Trump je stajao na govornici i tvrdio da su Kurdi „divni ljudi“ koji su „umirali u tisućama“ kako bi pomogli Amerikancima u borbi protiv „Islamske države“ (iako, realno govoreći, Amerikanci su bili ti koji su pomagali Kurdima, a ne obratno), te koje on osobno „nikada neće zaboraviti“. Ipak na kraju priče Kurdi su na vlastitoj koži iskusili to da američka vanjska politika ima desetljeća iskustva ostavljanja saveznika na cjedilu. Što je Trump govorio u rujnu prošle godine, a što ovog tjedna, pogledajte u kratkom videu.

„Želimo pokazati da žene, unatoč svim problemima, uspijevaju otići i započeti život slobodan od partnerskog nasilja te snažne i samosvjesne ustrajati u svom pravu na život bez nasilja. Svaka žena koja javno progovori može biti ohrabrenje drugima, koje još uvijek nisu spremne na korak odlaska iz kruga nasilja“, kaže za Lupigu Ivan Blažević ispred zaklade Solidarna i fonda #spasime, koji u suradnji s Muzejom prekinutih veza, organiziraju izložbu s pričama žrtava koje su uspjele izaći iz mučnog kruga nasilja te nastaviti život kao snažne i samosvjesne osobe. S ciljem da se ohrabri žrtve koje nemaju snage otići i zauvijek ostaviti život u nasilju, iz zaklade Solidarna pozivaju žene koje su se i same našle u paklu nasilja da ispričaju svoje priče, da opišu onaj ključni trenutak u kojem su konačno donijele odluku da više neće trpjeti nasilje te da, uz svoju osobnu priču, prilože i neki predmet koji ih podsjeća na taj trenutak

Što su sve napravile umjetnice i umjetnici okupljeni oko projekta „Estetizacija i rehumanizacija bolničkoga prostora: Umjetnost u svrhu zdravlja“ u zagrebačkim bolnicama prezentirano je ovog tjedna u Klubu Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU). Naime, intervencijama u bolničke prostore, često sumorne hodnike i čekaonice bolnica, ova ekipa učinila je barem malo boljim mjestom. Tijekom provođenja projekta intervenirano je u tri zagrebačke bolnice – KBC Zagreb-Rebro, Klinika za ženske bolesti i porode u Petrovoj te Klinika za dječje bolesti u Klaićevoj. U projektu je sudjelovalo jedanaest umjetnika s ukupno dvanaest radova. Ovo nije prvi projekt ovog tipa koji je pokrenulo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Na Lupigi smo već pisali kako je prije nešto više od godinu dana dovršen projekt „Uzorna Kaznionica“ u sklopu kojeg je oslikana jedina ženska kaznionica u Hrvatskoj.

Sjećam se famozne “pugelnice” nagrade od 2.000 kuna, onima koji tad nisu štrajkali. To su uglavnom bili vjeroučitelji, stalni korisnici bolovanja, koji su za vrijeme štrajka bili zdravi, administracija, neki iz stručno-razvojne službe i ortodoksni “domoljubi”. Uvijek ima štrajkolomaca i “jurlinista” koji će za neku sinekuru ili benefit urušiti štrajk, izdati “kolovođe” i ako je nemaju dobiti stranačku člansku iskaznicu te će uskoro biti ravnatelji umjesto da crnče u razredu. To nam govore iskustva, poslije nekih štrajkova. Tko misli da nastavnici malo ili ništa vrijedno ne rade, taj nema pojma o školi, nastavi i ljudima koji “stvaraju” ljude. Biti nastavnik, nije zvanje, niti zanimanje. To je poziv, kao i neki drugi pozivi. To je u tebi od malih nogu. S tim se budiš i zaspiš, s tim živiš, svaki bogovetni dan, u slobodno vrijeme, za vikend, za godišnji odmor. Tvoj posao te veseli, kao i uspjeh svakog učenika.

Ognjenka Lakićević rođena je 1975. godine u Beogradu, gdje i dalje pokušava da živi. Autorica je četiri zbirke poezije - “Ispod stepeništa”, “Ulubljenja”, “Troje” i “Ljubavna pisma Guglu”. Peta zbirka je na putu. Kaže da će biti gotova do kraja godine. Ognjenka je završila Filološki fakultet, a kaže da ju je odredila „pop kultura“, jer je dijete postpunk ere, odraslo na tom senzibilitetu i na tom buntu. Stoga ne ludi što je ljubav prema muzici neizostavan dio njenog života. To se najbolje vidi po njenom „životnom projektu“, bendu Autopark, koji postoji već dugih dvadesetak godina i ima zavidnu publiku. Za bend kaže da je to njena najveća ljubav. Ipak, kada piše tekstove za bend, primijetit će da je ograničena, jer unaprijed ima zadan okvir s obzirom da su tekstovi uglavnom podrška muzici. Kad je pitamo da se predstavi u jednoj rečenici reći će: „Uglavnom zabrinuta otkad zna za sebe“.