Spolovila sam promatrao na zaslonu mobitela netom stečene priležnice. I naše je druženje začeto na ekranu. Prvi kontakt uspostavljen je preko nekog online servisa za upoznavanje. Čim smo se počeli viđati, ugasio sam profil na tom servisu. Dok smo s kreveta zurili u strop njezine sobe, dolazili do daha i sabirali dojmove prvog intimnog odnosa, poželjela je znati zašto. Proveo sam tjedne bezuspješno pokušavajući započeti komunikaciju s djevojkama, rekoh. Stekao sam dojam kako je vjerojatnost da se takvo što ondje dogodi minimalna, poput pogađanja prave kombinacije na lutriji. Nisam tip koji će nastaviti uplaćivati listiće nakon što nešto osvoji. Odahnula je. Nisam spominjao zaljubljenost. To joj u tom periodu nije trebalo. Zaključila je, međutim, da nemam pravu predodžbu o tome što djevojke prolaze kad otvore profil na takvom servisu. Dohvatila je mobitel i prijavila se u sustav.

Sam naslov, „Tko se boji Virginije Woolf?“ parafraza je šaljive pjesmice „Tko se boji vuka još“, nalazimo je i u slavnom crtiću Walta Disneya o tri praščića, a sam Edward Albee smatra da to, u njegovoj drami, ne znači drugo do „Tko se boji živjeti život bez lažnih iluzija?“, što mu se učinilo kao „tipičan, sveučilišno-intelektualni vic“. Kroz sva tri čina on, zapravo, razgrađuje, konstruira i demontira taj svoj vic, brijunska predstava to će sažeti u oko dva sata čiste igre. Scena tvrđave Minor pretvorena je u tu dnevnu sobu, tu su fotelje, sofa, police sa knjigama, gramofon, šank prepun pića, jedna barska stolica, jastuci i tepisi. Rade Šerbedžija i Katarina Bistrović Darvaš nose predstavu, njihovi likovi, kako je to davno napisao pokojni Dalibor Foretić, „gospodari su igre“. Taj mrak vlastitih života, taj očaj donose upravo onako kako to veliki, karakterni glumci umiju i mogu.

Većini će prva asocijacija na Sarajevo, ako izuzmemo ćevape i pite, biti multikulturalnost. Sjest će tu negdje i ona poznata mantra o tri bogomolje na nekoliko stotina metara, ali to je samo površina. Da je doista tako, da je ta multikulturalnost nešto što se živi, a ne samo spominje, onda Sarajevo ne bi bio posljednji glavni grad od Vardara pa do Triglava, u kojem se očekuje održavanje prve Povorke ponosa. Kad govorimo o Sarajevu nemoguće je ne sjetiti se pokušaja organiziranja LGBT manifestacija koje su ugušene nasiljem. "Povorka ponosa otvara prostor borbe za javni prostor, za izlazak iz ormara, ohrabruje i jača LGBTIQ osobe da bez straha žive svoje živote. Ona će doprinijeti razbijanju predrasuda i napokon će ljudi moći vidjeti da postojimo i da se borimo našim identitetima, bez skrivanja, sa licima i tijelima", kaže za Lupigu Lejla Huremović, iz organizacije prve bosanskohercegovačke povorke ponosa.

Ključan trenutak u životu Selme Lagerlöf zbio se kada je napunila pet godina. Njena baka koja ju je odgojila i uvela u svijet bajki, priča i književnosti, umrla je na Badnjak i taj će događaj u njenoj zreloj dobi postati okosnica njenog kasnijeg pisanja. Nadrealistički motivi i simbolika s elementima natprirodnog, tu će mladu spisateljicu svrstati u red najboljih i najutjecajnijih švedskih književnika svoga vremena. No, ono što će Selmu Ottiliu Lovisu Lagerlöf zauvijek svrstati u povijest, zbilo se 1909. godine kada je postala prva žena dobitnica Nobelove nagrade za književnost. Nje sam se sjetio ovih dana kada nas je potresla sudbina spisateljice Martine Mlinarević, žestoke kritičarke svih anomalija društva Bosne i Hercegovine. Tu hrabru i iznimno talentiranu ženu, koja je postala uzor svim ženama javno progovorivši o svom karcinomu dojke, necivilizirano društvo kakvo je naše izložilo je nesmiljenom progonu.

"Najljepša dva dana u gradu!"; "Energija je strujala gradom, mladost i starost ruku pod ruku, sa osmjesima na licu"; "Nikad grad nije bio ljepši nego prošlog vikenda, baš kad se navršava 18 godina od kada živim ovdje. Festival je zaista pokazao da 'dobri duh' postoji. Prvi put je ona 'za svakog ponešto' bila skroz na mjestu, svi ćoškovi su bili dobro mjesto za zaustaviti se, svi trotoari topli i moj sin neviđeno miran. Upravo mir, mir u svoj toj gužvi, smirenost i osjećaj da je potrebno tako malo da čovjek bude zadovoljan" - ove rečenice kap su u moru pohvala i komplimenata koje je prošle godine okupalo Festival uličnih svirača (FUS) "Dobri duh Nikšića", koji se u ovom gradu, drugom po veličini u Crnoj Gori, održava krajem kolovoza. Festival u organizaciji Javne ustanove Zahumlje ove će se godine održati po četvrti put. Nađete li se u petak 30. i subotu 31. kolovoza u Gradu Nikšiću ili u njegovoj blizini, nipošto nemojte propustiti ovaj festival dobrih vibracija.

"Ako bismo analizirali postojeću situaciju rekla bih kako smo u većem broju pasivni, neskloni promjenama, s tromim, velikim i neučinkovitim javnim sustavom, još uvijek naslijeđenim ili novozaživjelim sustavom političkog klijentizma, nepostojanje sankcija, ili barem neprovođenje istih, u slučaju korupcije, neodgovornog ponašanja poglavito onih koji su na značajnim državnim funkcijama“, kaže ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti koji se bavi suvremenim migracijskim procesima, doc. dr. sc. Marina Perić Kaselj. Naša sugovornica procjenjuje da je u takvom je društvu za očekivati da će „otići najbolji“, jer nemaju strpljenja gubiti energiju na dokazivanje i čekanje svoje šanse, koja im prirodno treba pripadati u društvu. Već od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, iz naše se države, prema procjenama, iselilo oko 300.000 ljudi. Dok su nekada odlazili samo očevi, danas odlaze čitave obitelji.