Stradanje Diane Budisavljević počinje tamo gdje završava film
Film „Dnevnik Diane Budisavljević“ evocira sjećanja na svjedočanstva Branka Lustiga o strahotama koncentracijskih logora za vrijeme njegovih edukativnih turneja diljem države prije nekoliko godina, prozu Tadeusza Borowskog, Prima Levija, prizore iz filmova poput „Schindlerove liste“, priču i crteže Arta Spiegelmana i druga kanonizirana ostvarenja o Holokaustu, ponajviše zbog dokumentarnih dijelova filma odnosno ispovijesti preživjele djece i malo je reći, potresnih, nikad objavljenih arhivskih snimki izgladnjele umiruće djece, koja su patila i umirala samo zato što su bila srpska djeca.
Diana Budisavljević, humanitarka koja je u razdoblju od 1941. do 1945. godine potaknula i organizirala spašavanje djece iz ustaških koncentracijskih logora, u tom kontekstu nije mogla biti prikazana drugačije nego kao požrtvovna heroina koju dirljivo igra Alma Prica. U igranom dijelu naglasak je na Dianinu liku i djelu, ocrtavanju karaktera, lišenog afekta i sentimentalnosti, ali kao romantični antipod klasicističkoj nutrini, krhke građe s neprestanim bolećivim izrazom lica. Hrabrost, upornost, mudrost, odgovornost i požrtvovnost koji prerastaju u opsesiju čine je gotovo nestvarnom osobom, antičkim idealom.
Heroina, najfrekventnija je odrednica Diane Budisavljević u tekstovima koji su popratili film.
Heroj/Heroina
1. u antičkoj mitologiji polubog nadljudskih osobina
2. pov. rel. lokalno božanstvo nižeg reda, zaštitnik mjesta ili kakva svetog prostora
3. pov. pobjednik u atletskim natjecanjima u staroj Grčkoj
4. pren. onaj koji je izuzetne hrabrosti i požrtvovnosti (i u ratu i u mirnodopskom životu); znamenita osoba, ratnik, vojskovođa, državnik i dr. [heroj rada]; junak.
Diana Budisavljević u filmu je prikazana kao i film, crno-bijelo, a u senzibilnoj javnosti dočekana onako kako se dočekuju ljudi koji njeguju kult ličnosti, koji karakterizira nekritičko isticanje i obožavanje jedne osobe kao nepogrešivog vođe društvenog napretka. Ljevičarima služi kao produžetak ideološke borbe, a desničarima uzročno-posljedično kao osporavanje kulta, jer u liku Diane Budisavljević valjda vide novog Tita.
Motiv za pisanje ovog teksta proizlazi više iz reakcija na film, nego iz samog filma, dakle iz želje za nedovršenošću iskustva i otvaranjem novih pitanja. Film je kao malo koji drugi hrvatski film pokrenuo lavinu društvenih reakcija i simptome koje je izazvao najbolje je dijagnosticirati medicinskim metaforama. Prva koja mi se pomalja iz podsvijesti je hranjiva podloga – kolokvijalno zvana agar, koju učenici u srednjim školama za farmaceute koriste kako bi utvrdili koji mikrobi pacijentima uzrokuju bolesti. Agar je umjetni medij želatinozne strukture, u raznim bojama, grimiznim, ljubičastim, narančastim, žutim; poput gumenih bombona, bogat hranjivim sastojcima, bjelančevinama i šećerima, koji se čuva u staklenim posudicama. Dovoljno je da bombažnim štapićem dodirnete jezik i njime taknete agar da se nakon nekoliko dana iz podloge kultivira gljivičasti, pljesnivi uzorak. Svaki mikrob ostvaruje se specifičnim uzorkom.
Film je dosad potaknuo niz rasprava, osvrta, kritika i inih seciranja iz različitih perspektiva, no ništa od toga filmu ne može nauditi – jer film je agar, a oni koji se trse secirati ga bili bi, da prostite, mikrobi, uključujući i autora ovog teksta, protiv kojih ne može ni široka lepeza prirodnih antibiotika. Teško je u kakofoniji u kojoj se čini da svaki glas nosi težinu ispravnosti izgraditi vlastiti stav. Ono u čemu se svi slažu, jeste to da je film „Dnevnik Diane Budisavljević“ nasušno potreban aktualnom društvenom trenutku i ljudima omeđenima fizičkim i mentalnim granicama onoga što se zove Hrvatska kako bi se spustili u mrak, u svoje srce tame i razmislili o proteklim godinama nacionalističke utopije, najčudnije i vjerojatno najbizarnije političke forme u kojoj su ikad živjeli.
Što se tiče Diane Budisavljević kao individue, dojam je da je crno-bijelim epizodnim ulogama ponovo žrtvovana društvu i da je prešućena kao ljudsko biće jer je korisnija kao kult ili spomenik. Što se dogodilo nakon što je akcija Diane Budisavljević zaboravljena? Tko je ona bila prije akcije? Što se događa u nutrini heroine kojoj je novi poredak začepio usta i na kraju izgnao tamo odakle je došla? Crno-bijela realistička kinematografija ne može to dočarati gledatelju, za to je potrebna snažna ekspresija na tragu Larsa von Triera i njegove "Melankolije.
Redateljica filma, Dana Budisavljević, nakon projekcija otvara se publici, traži pitanja i odgovore (FOTO: Facebook/Dnevnik Diane Budisavljević)
Naposljetku, izvjesno je da će Diana i nakon vađenja iz kolektivnog zaborava ponovno doživjeti istu sudbinu, da njezina intimna drama neće biti ispričana niti uvjerljivo imaginirana. Ne samo da je lišena svega onoga što ženu čini ženom, nego gotovo da je lišena i svega onoga što čovjeka čini čovjekom. Diana Budisavljević iz filma bila bi loš književni lik - samozatajna supruga doktora Julija Budisavljevića koja iz njegove sjene izlazi tek kad joj „Bog dadne dar da spašava djecu“, kao da joj je povijesna tragika poslužila za samoostvarenje. Unavodničeni citat rečenica je iz njezina dnevnika. Povremeno podsjeća na Noru Helmer, njezin suprug na Torvalda Helmera, a nakon prizora u kojima posjećuje centre za prikupljanje pomoći, na Majku Terezu, koja je vjerovala da "svijetu pomažu patnje siromašnih ljudi".
Film nastavlja s turnejom, a redateljica filma, Dana Budisavljević, nakon projekcija otvara se publici, traži pitanja i odgovore, znajući da priča nije ispričana i da možda nikad neće biti ispričana. Dana ne zauzima pozicije, nego se doima kao da Dianu posvećeno nosi u sebi, a to je za umjetnost, a možda i daljnji život, važnije od trenutačne društvene potrebe i političko-povijesnih pitanja. Ne vjerujem da je Diana Budisavljević bila Nora iz „Lutkine kuće“ niti flagelantica kao Majka Tereza, niti polubožanstvo s nadljudskim moćima. Ako išta može ispraviti nepravdu, to je književnost, jer kroz nju može dobiti glas onako kako su glas dobile Frida Kahlo ili Mileva Einstein u prozi Slavenke Drakulić.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: screenshot/Dnevnik Diane Budisavljević
Bivsa logorasica Zora Delic, posle rata nastavnica, je sredinom osamdesetih u gradicu Jastrebarsko povodom Dana pionira odrzala predavanje o zatocenistvu u nekadasnjem decjem logoru Jastrebarsko. Njeno predavanje na tom skupu je pretoceno u knjigu pod nazivom "Djetinjstvo moje ukradeno".
Odlomak iz knjige:
"Bila sam jedna od djevojčica sa brojem oko vrata, jedno od 23 000 kozaračke djece razvejane po ustaškim logorima.
Rodila sam se u selu Kruhari. Pravoslavnu crkvu u kojoj sam krštena ustaše su zapalile 1941.Zbog toga ne znam tačno datum rođenja.
Veliko imanje otac nije mogao sam da obrađuje pa je uzimao nadničare. Među njima je bio Omer Alagić, siromašan seljak kome je moj otac pomogao da prehrani mnogobrojnu djecu. Niko drugi nego taj Omer odveo je mog oca na streljanje. Nakon što je ubio mog oca, Omer se vratio natrag, zapalio našu kuću i štalu u kojoj je majka muzla krave. Nas petoro djece gledali smo kako nam majka gori.
U Kruharima na proplanku zvanom Šušnjar, gdje se nekad nalazila naša kuća i imanje, danas je spomen groblje 5500 žrtava ustaškog terora. Među njima su i moj otac,majka,djed,baba,stričevi.
Zastrašeni krvavim prizorom moje sestre i brat danima nismo smjeli da se približimo našem spaljenom ognjištu.Odjeveni u dronjke,prljavi i vašljivi skrivali smo se po okolnim šumarcima.
Početkom oktobra 1941 ustaše su počele da prekrštavaju srpsku djecu.Hvatali su nas kao što šinteri love pse lutalice.Uhvatili su i nas.Kad su sakupili dosta djece došao je katolički sveštenik. Učio nas je molitvu : "Moj grijeh,moj grijeh,moj preveliki grijeh Sveti Petre".Jedan ustaša se drao da će biti zaklan svako ko ne bude znao molitvu prije nego što ga sveštenik pokrsti.Sveštenik je išao od jednog do drugog djeteta ,sačekao bi da svako izmoli naučenu molitvu, a zatim bi ih škropio svetom vodom i stavljao u usta svetu hostiju.Moja najstarija sestra Nevenka nam je rekla da ni za živu glavu ne smijemo progutati ono što nam sveštenik stavlja u usta.
Moje pokršenje je bilo drugačije nego kod ostale djece. Bila sam najmlađa u grupi i nisam uspjela naučiti molitvu. Kad je došao red na mene ja sam šutjela. Odjednom iznad mene se nadvio ustaša. U ruci je držao nož i brzim pokretom zasjekao mi je kožu na grkljanu. Vidjevši da će me zaklati,Nevenka mi je počela govoriti molitvu - Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh Sveti Petre", a ja sam kroz plač dok mi je tekla krv sa ranjenog vrata izgovarala :
-mog gi,moj gi ,moj peveliki gi seti epte
Bila sam dijete i morala sam moliti za svoj preveliki grijeh onima čije su ruke bile krvave do lakata. Lik ustaše sa nožem mi se duboko urezao u pamćenje. I danas na vratu imam ožiljak od noža.