Selvedin Avdić bosanskohercegovački je pisac, rođen u Zenici 1969. godine. Avdić u književnost stiže iz novinarstva. Neke od kratkih priča iz njegove zbirke "Podstanari i drugi fantomi" najprije su se pojavile u magazinu Start BiH. I danas, kad se već etablirao kao izvrstan romanopisac, autor još uvijek vozi na dvije usporedne pruge - književnoj i novinarskoj. Već svojim prvim romanom "Sedam strahova" dao je do znanja da je književnost dobila još jednog ozbiljnog suvremenog pisca. Vezujući svoje pisanje za Zenicu, Avdić se predstavio kao svjedok propadanja grada u kojem je odrastao, a proces suočavanja, vlastitog i kolektivnog, nastavit će romanom "Kap veselja". Ulogu stajne točke tog romana opet ima Zenica, kao sinonim potpune degradacije društva u kojem se pisac formirao i obreo u ulozi kroničara. Na Lupigi gostuje s "Autobusnim bilješkama", kratkim crticama koje najavljuju nastavak izvrsnog književnog opusa.

''Pušiš li?''. ''Ne pušim stari, svega mi!''. ''Brineš li se za brata i mater?''. ''Ma brinem, al' me buraz uvijek nešto zajebava!''. ''Sve će biti dobro. Eto mene poslije 20. septembra, pa ćemo na pivo, da se ko muškarci ispričamo. Treba sad biti pametan, zlo je vrijeme. Treba ići što dalje. Razgovaraćemo, pa vidjeti.'' Ovo je bio moj posljednji razgovor sa ocem. Telefonski. Negdje je mogao biti 15. septembar 1992. godine. On u Bosanskom Petrovcu, ja u Sremskoj Mitrovici. Četiri dana poslije, srpska vojska ga je odvela sa posla, poput džaka krompira u civilu sa radne obaveze, natovarila ga u kamion i u dogovorenoj sačekuši je likvidiran. Ubijen. Otjeran u smrt jer je mislio drugačije, bio drugačiji i imao ženu šokicu. Nisam ga slagao. Nikada do tada cigarete zapalio nisam, nit' sam se pive vatao.

„Tržište doista funkcionira“, ponovimo taj nalaz, i ne dovodimo ga u pitanje, jer su statistike Billboarda veoma pouzdane. A tržište ne da funkcionira, nego u visokom ritmu melje sve pred sobom. Upravo je njegova deregulacija to što od devedesetih godina prošlog stoljeća, s pripremom u dvije prethodne decenije, predstavlja najutjecajniju globalnu mijenu. To je fundament tih društvenih i političkih promjena, izgubljenosti kojom ječe pjesme novog doba, bijesa i tuge. No tadašnja neispitana teritorija je sve poznatija. Onima koji se ubrajaju u opisani „normalni svijet“ očito svaka pjesma odjekuje zvonom blagajne, kao u onom slavnom hitu koji se na Billboardovoj Hot 100 listi 28. srpnja 1973. godine uspeo do 13. mjesta. Nije ni on baš nešto veseo, ali traje kao tri današnja.

Priopćenje kojim jedna od najgorih vladajućih garnitura u povijesti javne televizije „oštro odbacuje priopćenje“ Društva hrvatskih filmskih redatelja, na ovom mjestu nećemo objaviti, kao simboličan znak bojkota ovakvog HRT-a koji ima moć da resursima hrvatskih građana tuži sve one medije, novinare i novinarke koji se „drznu“ propitivati rad javne televizije.

Bursać nam je, eto, nekad bio Nikoletina, a danas nam je Dragan. Blagi, dobri Gaga za nas prijatelje, a plećati Draganetina za dušmane, fašiste i njihove pomagače, ponio je svoje teško prezime - mobiliziran baš kao prvi i pravi Nikoletina, pa baš kao i on odmetnut u partizane - da nastavi tamo gdje je njegov slavni rođak stao: s prstom na tastaturi kao na obaraču, „mitraljezac golubinjeg srca“ opkoljen višestruko nadmoćnijim neprijateljem, na čuki na kojoj je svakom čestitom Bursaću vazda bilo mjesto. I jezik je njegov ćopićevski, krajiški, onaj na kojemu ljubav grmi, a revolucija pjeva, sav narodski i narodan, da ga bolje razumiju u narodu koji se Bursaćevih odrekao. Rijetki su i teški poštenje i čast s kojim se tako grmi i pjeva, pa nema u Bosni i Hercegovini usamljenijega i težega prezimena da ga čovjek sa sobom ponese, nego što je to slavno prezime Dragana Bursaća.

Predstavnici poljske zaklade "Ne bojte se" koja pomaže žrtvama silovanja, napose onima gdje su počinitelji duhovne osobe, danas je Papi Franji u Vatikanu predala izvještaj o poljskim biskupima koji su štitili svećenike pedofile. Izvještaj mu je uručio predsjednik Zaklade, Marek Lisiński, danas sredovječni muškarac kojeg je, kao dvanaestogodišnjaka, dok je bio ministrant i odrastao samo s majkom, seksualno iskorištavao seoski župnik. Lisiński je o tome progovorio tek kao četrdesetogodišnjak. Danas o tome javno govori i izrađuje arhiv pedofilskih zločina u Katoličkoj crkvi u Poljskoj. Prikupio je preko 150 potvrđenih slučajeva. Papa Franjo je primio dokument i ponizno poljubio ruku žrtvi strašnog zločina, desetljećima skrivanog unutar institucije kojoj je on danas na čelu. Iza te dirljive geste morala bi uslijediti istraga i reakcija nadležnih crkvenih struktura, u suprotnom je to kič koji bagatelizira žrtve i nastavlja skrivati zločince.