Nije to nimalo neobično, liječnik pa pjesnik. Doktor medicinskih znanosti Omer Ć. Ibrahimagić radi na Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli i profesor je na Univerzitetu u Tuzli. Rođen je 1968. godine, također u Tuzli, gdje i danas živi i radi.

Kad ne objavljuje radove iz oblasti medicine po domaćim i stranim stručnim časopisima, Ibrahimagić se bavi poezijom. Svoje pjesme, priče i putopise objavljivao je na raznim adresama. Navest ćemo samo neke od njih - Most, Front slobode, Večernje novine, Oblici, Zapis, Ostrvo, Pogledi, Gradovrh, Slovo Gorčina, Književni pregled, Riječ, Radio Gornji grad, Strane, Pulse, Zvezdani kolodvor, Afirmator, Eckermann, Balkanski književni glasnik, P.E.N. Centar BiH, Kvaka, Hyperborea, Književna revija, Nomad, Ajfelov most, Knjigomat …

Do sada je objavio osam knjiga, uglavnom, poezije. Krenuo je s prozom, „Boje Sunca“, 2000. godine, a posljednje Ibrahimagićevo tiskano izdanje, zbirka poezije „Pogled na moj svijet“, objavljeno je lani. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine. Za svoj rad dobio je, među ostalim, i prestižnu nagradu „Mak Dizdar“, za najbolju zbirku pjesama. Na Lupigi se predstavlja s pet svojih pjesama, od kojih prva do sada nije nigdje objavljivana.

Omer Ibrahimagić (FOTO: Privatni album)

DŽAMONJA 

Sunce namignu na proplanak,
sakriven od zgusnute bahatosti svijeta.
Eho, vjetropir s mora, nasmija ga i rashladi,
prije nego li je zvuk probio sopstvenu brzinu. 

Pojaviše se ukazi.
Ukazaše se pojave.
Plemeniti kalemi se primiše.
I tkanje im se posvuda prosu: biserje po serdžadi. 

Kompozicija bez vlakovođe, raskovana, razularena.
Ali nigdje ovjerenog bezumlja niti tragova odumiranja.

Samo rukotvorine što oblikuju krajolik,
znakovi unutrašnjih svemira posvuda.

Raslojena kugla navarena na tlo.
Kotva na travnjaku usidrena.
Prepeličja jaja nasumično postavljena i zahrđali totemi:
kovine duši zamamne. 

Skriveni od barbarskog uroka i nasrtaja,
sklonjeni od vjetrometina,
puteni za udivljene dodire.
Nezainteresovani za ušuškanu dobit,
uronjeni ka dubinama što ih štuje samo oprana duša.

Kao molitvišta za bogumile,
ispovjedaonice ispod prastarih hrastova.

Kao zmijski svlakovi,
što sigurno služiće i nagodinu.

Fiksiram rasap,
implozije nevidljivih sila.
Ugradbene dragocjenosti isijavajuće energije,
izdresirane majstorskim pristupom.

I još više.
I još puno, puno više.

Vrsar, u maju 2016.

LIPA

Pokrov natkriljuje i opasava krajolik,
oku je zar nevidljiv.
Omamljuje zasićenošću,
ali tek one koji su otporni na lijepo.

Zadovoljstvo se premješta, poput infekcije, sa čovjeka na čovjeka.
Liječenje zanemarujemo jer je blagotvorno već ono što zarazom primamo.

Ljepota cvata ocrtava smijalice na obrazima.
Zlatne se minđuše prikazuju kako god namjestili bulbuse,
zlatne se minđuše na Suncu presijavaju,
kao trake sa sedefastih krljušti riba,
porađajući nepatvorenu svjetlost.

Uživamo u slastima i teško je hiniti ravnodušje.
Jer, nešto se raspline, duboko u tijelu,
prožme nas bezmjerna ugoda, bez obzira na imena i vjere.
Ljekovita je ta kohezija koju donose pojava i miris.

No, ona donosi i opreke.

Lipa, naime,
razbudi snene,
uspava budne,
nemirne smiri,
mirne uznemiri. 

Nažalost, lipanj pređe u srpanj,
u smjeni te počasne straže kao da iščili rahatluk.

Ponad nas,
umjesto avaj,
muzika nade odzvanja.

MIRTA

Krošnja se dotjerala i uljepšala sa pregršt žutih neumotanih buketa.

Čovjeka bez ruku nagoni da joj urese zagrize,
dušu im proguta i skrije u utrobi.
Čovjeka bez nogu zatoči u svojoj sjeni,
sve dok cvat traje, treperi i snagu širi.

Gluhoga domami iz daleke daljine,
bez kopanja ga zakopavši u dohvatu mirisa.
Slijepoga namami šumor vode sa korita.
Tek pošto proguta miruh cvijeta,
on umisli da je dženet oko njega to što je zaslužio.

Čak i razborita miomiris mahnitim načini.

Samo ne dotače bahate i samožive.
Oni ne vidješe
ni drvo ni list,
nit bokore zamamne,
dok dršću na vjetru što ko voda huči
i život im raznosi. 

PAMTIM 

Nikoli Kovaču

Stati na stranu žrtve jedini je ispravan izbor.
Tako sigurno nećeš zgriješiti.
Sve ostalo je, pamti, moralni pakao!

Tople i jednostavne ljudske riječi
se sljubljuju sa žuborom ledene Bregave,
odlazeć podjednako,
do moje glave i niz vodu,
dok sjedimo i pričamo,
u hladovini, tik uz Inat-ćupriju. 

Slušam ga, osjećam, shvaćam, znam.
Da su majke nosile i rađale više ljudi poput njega,
ova zemlja bi danas zasigurno slovila kao ljudskija.

Slušam ga, a ne osjećam, ne shvaćam i ne znam
da uživam u zadnjem divanu sa čovjekom
kojem je davno zapisani raj tu,
nadohvat ruku. 

I da će, prije nego se mjesec presvuče,
odšetati dovoljno daleko.

Tamo,
gdje ne mora stati na stranu žrtve
jer su tamo,
svi listom na pravoj strani.

Stolac / Tuzla, 2007.

JANUARSKE KIŠE

Ovo je svojevrsna provjera vremena,
teret koji sve teže podnosimo,
kloparanje žrvnja što stvara i mrvi.

Apatridi su izgubili sve.
Zemlju i osjećaje, sopstvo, pravo na udisaje i zrak.
Ovaplotili u šaroliko mnoštvo u kojemu svako sjećanje prestaje biti stvarno.

Sloboda je nenasilje.
Sloboda je stvorena nasiljem.

Sila porađa tlaku,.
tlaka tjera na otpor,
otpor rađa pobunu,
pobuna otvara rat. 

Nakon rata nastupa mir.
Mir dolazi tik prije slobode koja ograničava.

Sloboda je okvir za vitraž od neobuzdanog svjetla koje naslućujemo na koncu.
Pomaže nam da se otisnemo ka upornosti i opsesiji,
ka ulasku u odsis za povratak u dobro.
Bez njega levitiramo, ostajemo zaglavljeni u vakuumu grizodušja,
dobijamo nekakve stvrdnute okrajke premazane nejestivim komponentama. 

Zazirući od vizija koje spajaju lica i osjećaje uz koje smo pupali,
tražeći se – ne otkrivajući se,
istovremeno se ne razaznavajući,
lebdimo pred paučinom koja zavarava krhkošću.
Strpljivo podnosimo januarske kiše i majske suhomrazice,
drhtimo u toplotama ljeta, nagorijevamo na kasnojesenskom Suncu.
Prikaze života čuvamo, ko jemca, plašljivo se obazirući.
Pokazujemo ih krišom, ko djeca rijetke samoljepljive sličice, između stisnutih prstiju.

Stupamo u mjestu, konfuzni,
više iz prkosa i po navici turiramo izanđale mašine,
čekajući da se dotrajali motor zagrije
kako bi se pokušali pokrenuti uz zaglušujuću tišinu javnosti. 

Zatočeni Bosnom,
zadojeni Hercegovinom,
omeđeni Balkanom,
od Evrope (is)pljunuti,
usuđujemo se,
sanjati bar.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay