Predsjedničin novi gaf brzo su uočili savjesni novinari koji su primijetili da je pjesma za koju Kolinda Grabar Kitarović aludira da je bila zabranjena za vrijeme takozvanog jugoslavenskog socijalističkog mraka, zapravo nastala 1999. godine, kada je taj mrak navodno potisnula prosvjetljujuća nacional-kapitalistička paradigma. Predsjednicu je demantirao i sam autor pjesme Rajko Suhodolčan navodeći da je Predsjednica možda pomiješala tu pjesmu s pjesmom „Ak sam ti srčeko ranil“. Kao da se ni sam nije mogao sjetiti koje su to kajkavske pjesme mogle biti zabranjene ili mu je to bio prvi glas za takvu rabotu, iz glave je izvadio popevku „Spoved“. Zašto je kao primjer naveo baš tu pjesmu, u kojoj se ne spominje ni Hrvatska, ni Hrvatsko zagorje, ni domovina, ni bregi, ni zipka u kojom domovina spi, ni sve ono što je izražavalo domoljublje, nego sentimentalnu pjesmu ljubavlju ranjenoga lirskog subjekta?

U trenutku kada se na izbjeglice i migrante, koji se prelazeći preko hrvatskog teritorija pokušavaju dokopati boljeg života u nekoj od zapadnoeuropskih zemalja, u Hrvatskoj gleda kao na neprijatelja broj 2 (s obzirom da je broj 1 ipak trajno rezerviran), Festival tolerancije – JFF Zagreb odlučio je upravo na temu izbjeglica i migranata organizirati besplatnu filmsku projekciju, a potom i tribinu s nekoliko govornika dobro upućenih u temu. Večeras će u zagrebačkom kinu Kaptol Boutique Cinema prikazati film „Put kroz noć“ afganistanskog redatelja Hassana Fazilija. Radi se o vrlo neobičnom jednoipolsatnom dokumentarcu koji zapravo počinje bijegom Fazilija i njegove obitelji iz Afganistana. Naime, nakon što je jedan od njegovih dokumentaraca prikazan na afganistanskoj državnoj televiziji, Fazili je počeo primati prijetnje smrću. Talibani su ubili glavnog protagonistu prikazanog filma, a za redateljevom „glavom“ raspisana je novčana nagrada.

Facebook status Hrvoja Kozmusa, oca dječaka s posebnim potrebama koji je krenuo u prvi razred Osnovne škole Bogoslav Šulek u Slavonskom Brodu, a koji između ostalog prikazuje na priloženoj fotografiji svog sina koji sjedi pred školom i plače, potresao je Hrvatsku. Dijete s posebnim potrebama, čekalo je svog pomoćnika u nastavi, no ovog naravno nije bilo, i tko zna hoće li ga biti i danas, unatoč obećanjima dobivenim samo zbog pritiska javnosti. Status je, rekli smo već, potresao Hrvatsku, zemlju resornih ministara koji imaju za nove limuzine, jurišne helikoptere i borbena oklopna vozila, ali eto nemaju za asistenta, jednog koji ide u prosjeku na troje prvašića. No, Hrvoje Kozmus, kao i svi roditelji takve djece, osim što će se suočiti sa bezosjećajnim, nefunkcionalnim i totalno sjebanim resorom školstva, u koji valjda još vjeruje jedino resorna ministrica, morat će se suočiti s nečim puno gorim.

Sve je, samo naizgled, počelo u četvrtak 29. kolovoza ove godine kada se na društvenim mrežama pojavila video snimka jednog od najpoznatijih pripadnika poodavno raspuštenog najstarijeg gerilskog latinoameričkog pokreta, kolumbijskog FARC-EP (Revolucionarne Oružane Snage - Narodna Vojska) Luciana Marina, poznatijeg po njegovom gerilskom imenu Iván Márquez. Na video snimku Márquez se pojavljuje okružen s dvadesetak uniformiranih i naoružanih bivših gerilaca FARC-a. Među njima su i neka od najpoznatijih imena FARC-ove “stare garde”. Još za vrijeme Baracka Obame, a zatim puno intenzivnije nakon dolaska na vlast Donalda Trumpa, započela je do kraja bezumna politika Amerike čiji je cilj bio rušenje “bolivarijanske vlasti” u Venezueli. To je politika ekonomske i svake druge blokade, a stalno na granici prijetnje vojnom intervencijom, po modelu koji se već desetljećima primjenjuje prema Kubi.