Jedan je od brojnih aktualnih polit-skandala imao za povod zgodu koja i nije neki izuzetak; politički je dužnosnik dobio nešto što mu ne pripada i, zapravo, ne vidi poseban problem u tomu). Riječ je o Davoru Bernardiću koji je 2014. godine, kao saborski zastupnik i predsjednik zagrebačke organizacije SDP-a, diskrecijskom odlukom Cotrugli Business School - a ne na temelju unaprijed obznanjenih kriterija i javnoga natječaja - dobio stipendiju vrijednu 263.000 kuna. Bernardić je, naime, sklopio ugovor o stipendiji s tom školom te se obvezao na 120 sati istraživačkog, znanstvenog i konzultantskog rada, kao i na to da će biti promotor i ambasador škole. Kao osoba bez znanstvenoga statusa u području kojim se bavi Škola (zato ju je valjda i odlučio upisati), Bernardić, koji je prethodno imao najniži znanstveni status kao fizičar, nije bio kvalificiran za „znanstveni i konzultantski rad“ u domeni CBS-a. Ostaje, dakle, izvanjska promocija (izuzetno dobro plaćena) - moguća baš zbog njegove političke pozicije (do koje je došao šegrtujući ponajprije kod Milana Bandića).

Žalosno je, dakako, kada jedan (razmjerno) mladi oporbeni političar svjesno primi luksuzni dar koji mu ne pripada, jer time pokazuje osobnu moralnu insuficijenciju. No, pravi problem počinje, kao i obično, objavljivanjem dogođenoga. Prošlog tjedna Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa zaključilo je da je Bernardić prekršio načela vjerodostojnoga obnašanja javne dužnosti, dakle čl. 5. Zakona o sprečavanju sukoba interesa. Budući da u proteklih pet godina (ni unutrašnjim porivima, niti nagovorom stranačkih koleg(ic)a, npr.) nije bio usmjeren na vraćanje očito nezaslužena novca, pa ni na ispriku bilo koje vrste, našao se pred institucijskim pritiskom.

Grozno je to što rečeni Bernardić, otkriven u ovoj raboti, reagira frazom: „Nisam znao da je u Hrvatskoj stjecanje znanja sukob interesa“. Možda on, doista, vjeruje da „znanje nije roba“, poput negdašnjih plenumaša s Filozofskoga fakulteta, no to baš nije krilatica za skupo privatno učilište koje bi da promovira. Tako da, ipak, ostaje tek bjelodano demonstriranje politikantskoga cinizma.

Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa i njegova predsjednica Nataša Novaković pod budnim su okom javnosti (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)

U osnovi se, kao i obično, ne radi „samo“ o moralnome prekršaju političkoga dužnosnika, nego i o širem institucijskom i stranačkom kolopletu. Ponajprije, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa „kaznilo“ je Bernardića po članku koji ne predviđa kazne. Dobio je, dakle, neku vrst opomene. A mogli su, možda, primijeniti i neke “teže“ članke, one koji su poduprti i sankcijama (7. b, ili 11., st. 1). No, nisu to učinili - ne zbog pristranosti, nego, najvjerojatnije, zbog institucijskoga samoodržanja.

Povjerenstvo je posljednjih godina postalo nekom vrstom neupitnoga ljubimca javnosti usmjerene na ograničavanje nesposobne vlasti; naširoko ga se doživljava kao „moralnu vertikalu“ među državnim ustanovama - do te mjere da ga je dvoje sudaca Ustavnoga suda u jednome izdvojenom mišljenju čak okarakteriziralo kao „sui generis državno tijelo, svojevrsni etički tribunal za postupke dužnosnika“.

Moralni prestiž ovoga tijela nije oštećen ni time što zapravo funkcionira kao neka vrsta ustanovne zakrpe koja je na brzinu prišivena pri kraju „pregovora“ o ulasku Hrvatske u Evropsku uniju, e bi se naglasila odlučnost u borbi protiv korupcije. Kako zakrpi i priliči, Povjerenstvo služi za krpanje očitih, u osnovi drugorazrednih, rupa na državnome kostimu. No, baš su takve rupe/teme javnosti izrazito privlačne (nekretnine, pokretnine, putni nalozi i slično), o njima se mjesecima raspravlja, ministri/ce se smjenjuje pa javnost dobiva uvjerenje o vlastitoj političkoj važnosti. Istovremeno ozbiljni slučajevi sukoba interesa - to, primjerice, da je glavni državni inspektor član i dužnosnik vladajuće stranke, da jedan župan vodi kampanju kandidatkinje za predsjednicu republike…, normativno su ostavljeni izvan dosega Povjerenstva.

Ugledu rečenoga tijela nije naštetilo ni to što ga je njegova donedavna predsjednica posve jednoznačno iskoristila za vlastitu (za sada ne baš uspješnu) političku karijeru, a sadašnja se (pre)često pojavljuje u medijima u ulozi komentatorice (i polemičarke) o vlastitim uradcima (pa, primjerice, dužnosnicima o kojima je Povjerenstvo odlučivalo prigovara što su koristili procesna prava, pa i zahtijevali njezino izuzeće). 

Plenković je insistirao na pravnoj neodrživosti zakonskoga članka na osnovi kojega je i opomenut, da bi HDZ kasnije promijenio ploču (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)

Ojačano podrškom značajnoga dijela javnosti, Povjerenstvo je postalo ozbiljnim problemom za vladajuću stranku. Jer, neovisno o tomu što je HDZ neusporedivo dulje od ostalih obnašao vlast, njegovo je članstvo, najčešće s razlogom ,neproporcionalno često metom javnoga (a posljednjih godina i institucijskog) propitivanja imutka, nedopuštenoga utjecanja i slično. Predsjednik stranke, funkcionirajući kao premijer, sazvao je čak izvanrednu konferenciju za medije 11. listopada (u petak poslijepodne, kao da najavljuje prijevremene izbore!?) u cijelosti posvećenu odluci Povjerenstva da ga opomene zbog neprijavljivanja kumstva osobi koju je (uz ostale) poslao kao veleposlanika u Veliku Britaniju. Pritom je posebice insistirao na pravnoj neodrživosti zakonskoga članka (5.) na osnovi kojega je i opomenut.

Reakcija premijera/predsjednika svojim je histeriziranim naglascima veoma vjerojatno zabrinula Povjerenstvo, pa im se odluka da i šefa oporbe opomenu po istome članku kao i vođu većine mogla učiniti dobrim potezom (to više što takva odluka, primjedbama unatoč, nije pogrešna). A lokalno je državno tijelo opet jednom pokazalo koliko je dalekosežna Weberova analiza racionalnosti birokracije - po načelu „racionalnoga njegovanja interesa“ (pa i vlastitih).

Da je nakana Povjerenstva uspjela (ako je to doista bila njihova težnja) pokazala je promptna reakcija Kluba zastupnika HDZ-a koji je zatražio da predsjednik SDP-a Davor Bernardić podnese ostavku nakon što je Povjerenstvo ocijenilo da je povrijedio načelo obnašanja dužnosti. "Ako Bernardić, koji je po nama u klasičnom sukobu interesa, zbog Plenkovićeve povrede načela obnašanja dužnosti traži ostavku, onda treba biti vjerodostojan i sam dati ostavku jer je počinio puno, puno teže djelo nego ono zbog čega od premijera traži ostavku", rekao je predsjednik Kluba Branko Bačić. Dakle, članak 5. Zakona, na koji se je Plenković bio okomio tolikom žestinom, iznenada je rehabilitiran (i to kod njegovih), a indirektno i samo Povjerenstvo (do naredne prigode, naravno).

U Bernardićevu slučaju koješta se, eto, zbivalo i preko njegove glave - što i nije čudo budući da sam godinama tvrdokorno nije ništa poduzimao. I nakon izbijanja skandala smatrao se i dalje neupitno neporočnim, te je, u ime SDP-a (u kojemu mu se, čini se, gotovo nitko nije suprotstavio), nastavio s planovima za udruživanje protiv HDZ-a na osnovi potpisivanje „Deklaracije protiv korupcije“. No, time je započet načelno opasan politički pravac. Jer, ponajprije, moraliziranje kao osnova političkoga sukobljavanja pretpostavlja borbu bez kraja, budući da s vrijednostima kompromisa nema. To je još pogubnije u situaciji, poput hrvatske, u kojoj velika koalicija prema sadašnjem stanju stvari djeluje gotovo kao izvjesnost.

Mladi SDP-ov lav u vremenima prije stipendije (FOTO: Lupiga.Com)

S druge pak, personalne, strane - takav politički postav zahtijeva i posebne moralne kvalitete (i to stalno provjerive) onih koji u njemu sudjeluju, a naročito onih koji ga vode. Začetnici se ovakve političke strategije nužno nalaze u svojevrsnoj staklenoj kući, a, po riječima stare njemačke poslovice, „oni koji žive u staklenoj kući ne smiju bacati kamenje“. I zato je ovih dana tragikomično kada Bernardić, nakon potpisivanja ove deklaracije početkom tjedna, patetično pro(i)povijeda: „Mladima je ukradena budućnost, ljudi žive sve lošije, umirovljenici žive u bijedi. Oni koji bi ih trebali štititi potiču korupciju i rugaju se građanima". Jer, ako već i nije moralno nedužan, očito je spoznajno nevin do razine na kojoj ne poima osnovno: „mutato nomine de te fabula narratur“ („Promjeni li se ime, o tebi je riječ“). Izrijek se u izvorniku, kod Horacija, indikativno pojavljuje kao odgovor na pitanje: „Čemu se smiješ?“. Samo, Bernardiću se, izgleda, više i ne smiju …

Zbilja ne izaziva smijeh to što, nakon svega, Bernardić (kao „ispriku“) ponavlja: „Znam da to što tada nisam znao da je stjecanje novih znanja sukob interesa mi nije olakotna okolnost... Znam da to što nisam stekao nikakvu imovinsku korist niti sam primio novce nije olakotna okolnost … Znam da nije olakotna okolnost, ni ta što je povjerenstvo odlučilo da nema kazne za povredu načela javnog djelovanja, stoga se ovim putem ispričavam svima onima koje je moj postupak povrijedio" (Jutarnji list, 4. 11.). On, naime, i dalje vidi problem „u stjecanju novih znanja“ (što mu, nažalost, dosta teško ide), a olakšicu u tomu „što nije primio novce“ (bez kojih, ipak, ne bi stjecao dotična znanja). A pritom se ispričava samo onima „koje je njegov postupak povrijedio“, jer, prema svemu, i dalje smatra načelno ispravnim, samo su, eto, neki uokolo olako povredivi.

Riječju, s onu stranu Bernardićeva otužnog primjera, katastrofalno je za domaću demokraciju kada se (i ovim slučajem) pokaže da je među dvjema oduvijek vladajućim strankama u Hrvatskoj razlika samo u kolikoći, a ne u kakvoći pokvarenosti (korumpiranosti), jer se time najavljuje da je dolazeća (ili barem posve moguća) velika koalicija već pripravljena ne samo matematički i politički, nego i zajedničkim nazivnikom moralnoga idiotizma.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Damir Senčar

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"