Da biste shvatili pojam „zločinačka organizacija“ ili mafija, svejedno, morate na neki način doći u dodir s njom. Morate joj vidjeti lice. Tih, nazovimo ih, lica, nagledao sam se u zadnjih trideset godina od kada radim po noćnim klubovima. Taj polusvijet devedesetih isplivao je iz kanalizacije i na sve je spreman. Od trgovine oružjem, drogom, do klasičnog reketarenja i lomljenja koljena onima koji neće platiti „zaštitu“. Bilo je tu svakakvih likova. Pomilovanih ubojica, klasičnih sociopata, ali i mudrih zločinačkih umova koji su se devedesetih uz blagoslov države uspinjali po ljestvicama podzemlja.

Isprva su djelovali na ulici i po klubovima, a kasnije su, kao i sva mafija na svijetu, legalizirali svoje poslove i postali poslovni ljudi, poduzetnici. Vrh podzemlja, naravno. Genijalno se bilo recimo sjetiti da klasičnu iznudu po kafićima i klubovima poslovno legaliziraš. Osnuješ fino zaštitarsku tvrtku i reket ti, umjesto na ruke, sjeda na račun. Takva smo država bili, a takva smo država i danas. Takvi su svoj krvavi kapital oplodili i oprali kroz biznis, a njihova imena i dan danas čitamo po novinama. Ipak, jedno je ostalo isto jer vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Ti ljudi nikada nisu, niti će, ma koliko ugledni i uspješni bili, imati snage da promijene sebe. Moć koju imaju nad ljudima, moć koja ih je učinila onim što jesu. Moć da ih se sluša, ma koliko suludi i nemilosrdni bili.

Na početku, tamo devedesetih ustoličila se hijerarhija. Po sistemu vojske. Znalo se tko su generali, tko kapetani, a tko vojnici. Te, nazovimo ih, vojnike, one koji izvršavaju zadaće, upoznao sam tih godina jako dobro. Ti ljudi, uglavnom iz krim miljea, bili su oni koji su odrađivali prljav posao. Iznude, pljačke, otmice i, naravno, distribucija droge. Kamatarenje je bilo najunosnije. Ljudi su ostajali bez svega samo što su od njih posudili novac. Generali su vremenom nagrađivali svoje ljude. Razbijači, narkodileri i izbacivači, odjednom su postali ugledni ljudi, vlasnici klubova, restorana i kafića. Malo po malo, svi poslovi su postali legalni, od građevinskog sektora, ugostiteljstva do zdravstva i nabave skupocjene medicinske opreme.

Morate znati da s tim ljudima nema šale. Ako oni odluče da nešto mora proći, tada ti ljudi neće birati sredstva. Ako ste im na meti kao potencijalni suradnik, ti su ljudi spremni da vam otmu djecu, zapale stan ili automobil, i vi ste svjesni da vas policija i država ne mogu zaštititi. Jer su mnogi od njih proizašli iz same specijalne policije, ili godinama imaju svoje ljude u tim strukturama. I sada dolazimo do liječnika. Zamislite čovjeka koji svakodnevno spašava živote i koji ne poznaje niti njih, niti taj milje. Potrebna je izuzetna hrabrost, ako je točno ono što mediji pišu, da budete jedan Zdravko Perko ili Julije Meštrović pa da se zajebavate s takvim ljudima i drsko im kažete da uplate mito u Caritas. Perka znam čitav svoj život, vrhunski stručnjak i pošten čovjek, no Perko je iznimka, i vjerujem da mu nije bilo lako u noći izlaziti sa dežurstva. S tim ljudima se ne zajebava. 

No, ono najstrašnije u čitavoj ovoj priči, nisu optužbe protiv donedavnog ministra zdravstva Vilija Beroša i nagađanja je li on mislio da je zaštićen ili je bio pohlepan ili prestrašen. Najstrašnije je ponašanje samog premijera. Umjesto da čvrsto ustraje u odluci da se ta zločinačka organizacija koja mu se uvukla u vladu raskrinka i konačno razbije jednom zauvijek, premijer se okomio na one koji su prepiske osumnjičenih pustili u javnost. samim time stavivši sebe u dvojben položaj. Ili si potpuno naivan i zbilja ti pred nosom mafija vedri i oblači, ili sve znaš, ali kao i svi ostali jednostavno ne možeš ništa. 

Još alarmantnija je detalj o nadležnosti u kojoj se iz priče izgurava Ured europskog javnog tužitelja (EPPO), iz kojeg su zatražili zaštitu za svoje djelatnike. Ti ljudi očito znaju više, i očito znaju s kakvim ljudima imaju posla. No, pravo pitanje je zašto to naš premijer ne zna?

Naravno da bi trebao znati jer postoji SOA. Agencija koja bi morala znati što radi organizirani kriminal po Hrvatskoj jer imaju sustave praćenja, mehanizme i u konačnici, to im je posao, pa bi trebali obavijestiti vlasti o svojim saznanjima. 

Dobar dio svog radnog vijeka promatrao sam te ljude s kojima ne treba imati posla i užasnut sam količinom sociopata koji slobodno žive među nama. Manijaka koji su vam spremni ozbiljno nauditi ako im se zamjerite na bilo koji način. Vama i vašoj familiji. To nisu normalni ljudi, iako često izgledaju sasvim normalno. Ti ljudi su izuzetno opasni i mjesto im nije u privatnom ili javnom sektoru, već im je mjesto na potjernici. A da bi to bilo tako institucije države moraju funkcionirati. Nažalost, naše su od stvaranja ove države usko povezane s podzemljem i tome, zapravo, svjedočimo danas. Ma koliko se svi pravili blesavi kao naš premijer.

Srećom imamo još uvijek hrabrih ljudi koji su im se u stanju suprotstaviti. Takvi ljudi, kao što su Meštrović, Perko i djelatnici EPPO-a, trebali bi voditi ovu zemlju, a ne ovi što nas danas uvjeravaju kako je korupcija individualna. Nije. Korupcija u Hrvatskoj je institucionalna. I, nažalost, seže sve do samog vrha vlasti. Ako se to ubrzo ne promijeni, hitno i temeljito, za ovu zemlju, bojim se, nema nade. 

Mladi ljudi sve to vide i, vjerujte mi, u takvoj državi ne žele odgajati svoju djecu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"