„Najgora vijest koja mi je stigla iz Sarajeva je kad su mi javili da je ubijen Sulejman Kulović koji je igrao u Željezničaru. Suljo je bio duša od čovjeka, ne bi nikog pipnuo, a ubili ga. Ali eto, takav je rat. Dovoljno je kad saznaš da su ubili dijete u majčinom naručju. I to snajperista koji vidi sve. Znači ciljano gađa i ubije dijete. To je vrhunac. Kad to doživiš pitaš se ko su ljudi s te strane koji mogu tako nešto učiniti. Tu obično poludiš. Ako je još neko koga poznaješ, onda ti bude još teže…Jedino što me spašavalo u to vrijeme je kad smo igrali utakmicu. Posvetiš se tome, misliš o utakmici“, piše slavni nogometni trener i jedna od jugoslavenskih nogometnih ikona Ivica Osim Švabo - trener koji je raspad Jugoslavije dočekao na kormilu njezine nogometne reprezentacije. Ovaj tekst napisao je kao predgovor knjizi "Djetinjstvo u ratu", Jasminka Halilovića, iznoseći svoja sjećanja na ratove s početka devedesetih, točnije na razdoblje opsade Sarajeva.

Sinoć je u zagrebačkom Studentskom domu Stjepan Radić, popularnoj Savi, osuđeni ratni zločinac Dario Kordić održao predavanje. Kino Forum bilo je ispunjeno uglavnom mladim ljudima, a uz Kordića je na pozornici bio i kontroverzni svećenik don Damir Stojić koji je osuđenog ratnog zločinca usporedio sa Svetim Pavlom. Na ugošćavanje osuđenog ratnog zločinca u prostorijama Studentskog doma, reagirala je danas Inicijativa mladih za ljudska prava, uputivši otvoreno pismo Boženku Ćosiću, upravitelju Studentskog doma Stjepan Radić. U otvorenom pismu Ćosića su iz Inicijative pozvali da na skorašnju obljetnicu masakra u Ahmićima na istom mjestu prikažu film „Zločini pred Tribunalom – Srednja Bosna“ u produkciji Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju koji se bavi upravo zločinima zbog kojih je Kordić osuđen. Evo i što su sve napisali upravitelju.

Iako su dr. sc. Goran Sušić i njegov tim najuspješniji na svijetu u prstenovanju bjeloglavih supova, u Hrvatskoj ni za stručnjake, ni za ugroženu vrstu, nema previše sluha, pa na spas projekta poziva, vjerovali ili ne, njemačka turistička agencija apelirajući na njemačke građane da financijski podrže trud za održanje ove životinjske vrste u Hrvatskoj. Gotovo sve hrvatske institucije odbile su zahtjev za sufinanciranjem udruge Grifon koja već tridesetu godinu prstenuje supove na Kvarneru. „Ove godine, nakon punih 29 godina prstenovanja supova, može se dogoditi da, zbog nedostatka novca, projekt više nećemo moći nastaviti“, kaže za Lupigu ogorčeni Sušić. Stvar je tim gora što za funkcioniranje ovog projekta nisu potrebna neka nedostižna sredstva, već samo 20.000 kuna. Sušić napominje i kako se svih ovih godina, osim izostanka podrške institucija, suočava i s velikom dozom licemjerja i štetnog neprofesionalizma.

Lidija Deduš novo je ime na ovdašnjoj književnoj sceni. Kaže kako joj u djetinjstvu i mladosti poezija nije bila draga, čak štoviše bila joj je mrska, a onda su se stvari promijenile.„Aktivno sam počela pisati tek s 36 godina, što je prilično kasno za pisanje poezije, i u prvim pjesmama koje sam napisala bavila sam se, više-manje, introspekcijom, unutarnjim poretkom stvari, a kroz pisanje sam pokušavala napraviti red u tom 'ćušpajzu' koji se krčkao otprije“, reći će na lanjskom KaLibar bestivalu. Rođena je u Banjaluci, odrasla u Sarajevu, a danas živi u Varaždinu. Svoje pjesme i kratku prozu objavljivala je u časopisima i književnim web portalima u regiji. Autorica je zbirke poezije „Apatridi i ostale čudne ličnosti“ koja je prošle godine pobijedila na natječaju beogradske izdavačke kuće Treći trg za najbolju prvu neobjavljenu zbirku pjesama.

Goleme fotografije lica izbjeglica danas su postavljene u središtu Zagreba. Na fotografijama su novi građani Zagreba, četvero izbjeglica iz Sirije, Iraka i Irana, koji su ovdje stigli u potrazi za novim i boljim životom. Njihove portrete snimile su poznate zagrebačke fotografkinje i fotografi - Ana Opalić, Mare Milin, Stanko Herceg i Ivan Posavec. Izložba na otvorenom, „Oni/They“, prateći je dio predstojećeg Festivala tolerancije, koji će se ove godine održati od 7. do 13. travnja. Fotografije su postavljene na Trgu bana Jelačića, Cvjetnom trgu, ispred Hrvatskog narodnog kazališta i na Tomislavcu, a izložba je inspirirana projektom Studio Aleppo, „Picturing (new) European citizens“. Jedno od lica s fotografija pripada Tonyju, mladiću iz Sirije. Pogodilo se da je Tony baš na današnji dan prije tri godine stigao u Hrvatsku.

Mnogi u austrijskoj crkvi nisu shvaćali u to vrijeme da se ne mogu povezivati nacistička ideologija i kršćanska vjera, da se ne može klanjati i Bogu i Führeru i da se ne može istodobno uzvikivati Heil Hitler i Grüß Gott! Prevedeno u naš crkveni i politički kontekst, to bi značilo da se ne može istodobno klanjati Bogu i Poglavniku, nazdravljati Hvaljen Isus i uzvikivati Za dom spremni! Umjesto da zabrana obilježavanja bleiburške komemoracije bude povod hrvatskim biskupima da konačno preispitaju način na koji se održava komemoracija, oni optužuju crkvu u Koruškoj „da ne poštuje žrtve i da je izgubila osjećaj za patnju nedužnih“, čime izjednačavaju sve bleiburške žrtve, iako njihove krivnje, odgovornosti i nedužnosti ni u kom slučaju nisu iste niti ih se može staviti u istu misnu nakanu.