Imperativ na Balkanu posljednjih desetak godina postale su investicije u proizvodnju električne energije. Financijskom podrškom iz Europe, Svjetske banke i Europske banke za obnovu i razvoj na području između Slovenije i Turske izgradit će se gotovo 3.000 malih hidroelektrana, čija snaga varira između pet kilovata i deset megavata. 

Koliko god da su ovi projekti ekološki opravdani, nažalost, iza njih često stoji interes za profitom pod svaku cijenu. Točne su tvrdnje investitora kako su ovakve investicije male, a zagađenje minimalno, dok su, s druge strane, državne subvencije vrlo primamljive, zajedno s povlaštenim tarifama na tržištu, što „u prijevodu“ znači da države garantiraju da će svu proizvedenu električnu energiju otkupiti po povoljnoj cijeni u narednih 10 ili 15 godina. Ipak, jedna je činjenica prevažna da bi se u cijeloj toj priči zanemario spomenuti interes profita. 

NAŠE PLAVO SRCE: Što bi rekao Rambo – „Zemlju nismo naslijedili od investitora, već od naših unuka“

Naime, veliki broj tih malih hidroelektrana bit će izgrađene ili su već izgrađene u ekološki čistim sredinama, neke u neposrednoj blizini ili čak unutar područja nacionalnih parkova, na čistim planinskim rijekama gdje još uvijek bujaju i flora i fauna. Sam sustav funkcioniranja malih hidroelektrana je uistinu ekološki, koristi snagu vode i gravitacije te ne proizvodi gotovo nikakvo zagađenje okoline. Međutim, samo mijenjanje toka vode, uništavanje hektara drveća kako bi se izgradila elektrana, dovodi do ogromnih poremećaja u ekosustavu. Samo Europsko udruženje malih hidroelektrana navodi da su neki od negativnih utjecaja onemogućavanje migracija riba i prekid riječnog kontinuiteta, povećanje smrtnosti riba, morfološke promjene, buka te fragmentacija i degradacija staništa pojedinih vrsta. Čak i one protočne hidroelektrane i dalje imaju negativne utjecaje na migracije riba i protok sedimenta. 

Slatki poklon s dugotrajnim zagađenjem 

U Europi je do sada izgrađeno oko 25.000 malih hidroelektrana, a više od jedne trećine locirano je u Njemačkoj. Jedan od razloga zašto su ove investicije subvencionirane od strane država i imaju povlaštenu tarifu za prodaju električne energije, nalazi se u činjenici da generiraju jako malo električne energije da bi se zadovoljile potrebe tržišta. U Albaniji na primjer, samo dva posto ukupne potrošnje električne energije proizvode male hidroelektrane, dok se sve ostalo proizvodi u termocentralama ili dolazi iz uvoza. Prema španjolskoj studiji o utjecaju malih hidroelektrana na ekosustav, navodi se primjer malih hidroelektrana na rijeci Duemo koje proizvode samo sedam posto ukupno proizvedene električne energije na tržištu, a stvaraju ogromnu štetu za ekosustav.

Crnom su bojom označene postojeće, žutom one koje su u procesu izgradnje, a crvenom planirane (IZVOR: Riverwatch/Fluvius)

Problem je, među ostalima, i taj što između Europske unije i država članica ne postoji usuglašena definicija što su to male hidroelektrane. Primjerice, Španjolska, Austrija, Belgija, Irska i Grčka definiraju ih kao elektrane s instaliranim kapacitetom do deset megavata. U Italiji je granica tri megavata, a u Švedskoj samo 1,5 megavata. U Hrvatskoj je to, zakonski, od deset kilovata do deset megavata kapaciteta.

Samo ograničavanje protoka vode utječe na smanjenje flore i faune u okolini malih hidroelektrana te negativno utječe na riblji fond i kvalitetu vode. Uz to, ovakva je električna energija je otprilike za 15 posto skuplja na tržištu, upravo zbog povlaštenih tarifa. Da situacija bude još paradoksalnija, sama Europska unija ovdje ulazi u svojevrsni sukob same sa sobom. Direktiva 2009/28/EC koja promovira korištenje obnovljivih izvora energije i smanjenje emisije stakleničkih plinova, ima za cilj da do 2030. godine 20 posto proizvedene električne energije dolazi iz obnovljivih izvora energije. Ta je direktiva u proturječnosti s Direktivom 2000/60/EC koja uspostavlja pravila za zaštitu hidromorfoloških transformacija i zaštitu ekosustava. 

Korupcija, interesi i zagađenje diljem regije

U Crnoj Gori građanska organizacija Green Home objavila je podatak da su za izgradnju 50 malih hidroelektrana potpisani ugovori bez ikakvog izdavanje koncesija za korištenje vodotoka i bez izrade potrebnih studija o utjecaju na životnu sredinu. Što se tiče Sjeverne Makedonije, situacija je otprilike slična. Do sada je u toj zemlji izgrađeno oko 116 malih hidroelektrana, a većina ovih investicija nalazi se na zaštićenim područjima i financirana je od strane Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) i Europske investicijske banke (EIB). 

Nažalost, a i na znanje europskih investitora, neke male hidroelektrane nisu zaobišle nacionalne parkove kao što su Mavrovo i Pelister. Izgradnja malih hidroelektrana Brajčino 1 i 2 počela je na Brajčinskoj reci koja se nalazi u Nacionalnom parku Pelister, što dovodi do zanimljive situacije da je zakonom zabranjen ribolov na svim pritokama Brajčinske reke, dok je dozvoljena gradnja privatne hidroelektrane. Dakle, sve u interesu investitora. 

Rijeka Mala u Mavrovu (FOTO: Ulrich Eichelman/Riverwatch)

Mreža građanskih organizacija CEE Bankwatch sa sjedištem u Austriji upozorila je u nekoliko navrata kako ovi projekti više uništavaju ekološke sredine nego što je njihova korist, ukoliko se uzme u obzir podatak da je, primjerice u Njemačkoj 6,6 posto rijeka u ekološki čistom stanju, dok taj postotak na Balkanu iznosi poražavajućih 80 posto. 

Bolna hrvatska iskustva

U Hrvatskoj su investitorima najatraktivnije rijeke Korana, Kupa i Mrežnica. Hrvatski mediji koji su poslovično nezainteresirani za ovu temu, lani su se ipak ponešto napisali o slučaju Dabrove doline na koji je upozoravao upravo Bankwatch. Naime, radi se o lokaciji na Mrežnici nedaleko Tounja, gdje je investirala tvrtka Kelemen energija d.o.o. koja je odlučila obnoviti staru mlinicu u svrhu proizvodnje električne energije. Još 2013. godine proveden je glavni postupak ocjene utjecaja na ekološku mrežu te su određene ukupno 23 mjere ublažavanja kroz smanjenja utjecaja na ciljeve očuvanja rijeke Mrežnice s obzirom da ova rijeka uživa posebnu zaštitu na razini Europske unije, u sklopu ekološke mreže zaštićenih područja Natura 2000. Takvu zaštitu Mrežnica je dobila, među ostalim, zahvaljujući sedrenim barijerama kojima ova rijeka obiluje. No, već godinu kasnije doneseno je novo rješenje, kojim se povećava proizvodnja električne energije, kao i zapremina vode koja se usmjerava na turbine te je pomaknut i planirani vodozahvat. 

Projekt je kreditiran od Europske banke za obnovu i razvoj, a na koncu, izvijestio je Bankwatch, stari mlin uopće nije obnovljen, nego je izgrađen novi objekt te je stara mlinica ostala neiskorištena dok je vodozahvatni kanal uzimao puno više vode nego stari tako da je, zaključuju, na koncu sedrena barijera oštećena. Jedini koji su reagirali bili su aktivisti lokalne udruge Eko Pan koji su uputili nekoliko dopisa Državnom inspektoratu te dobivali uglavnom besmislene odgovore. Elektrana je 2017. godine puštena u pogon, a već to ljeto slap Šušnjar je gotovo u potpunosti presušio, kao i biljna vegetacija na sedrenoj barijeri. Ništa od toga nije spriječilo elektranu da u tom trenutku i dalje radi, kao da se ništa nije dogodilo vodozahvat je još uvijek usmjeravao vodu prema turbini.

I kada je slab presušio elektrana je nastavila s radom (FOTO: Bankwatch)

„Dabrova dolina je primjer zašto se ne treba graditi hidroelektrane u zaštićenim i drugim osjetljivim područjima, pogotovo u zemljama gdje se slabo primjenjuju zakoni, a nadzor nad njihovom provedbom ostaje mrtvo slovo na papiru. Čak i projekt koji se na prvi pogled čini bezopasan može puno gore ispasti u stvarnosti. Ako ne postoji realna prijetnja da će vlasti provoditi pravila i propise, onda ne postoji razlog zašto bi vlasnici hidroelektrana poštivali uvjete iz dozvole“, zaključili su tada u Bankwatchu.

Sličan slučaj dogodio se i na hidroelektrani Ilovac, na rijeci Kupi, također u području pod zaštitom Nature 2000. Projekt je kreditirala Europska investicijska banka, a lekcije su, kažu u Bankwatchu vrlo slične – „hidroelektrane nisu kompatibilne sa zaštićenim područjima“.

O situaciji u Hrvatskoj po ovom pitanju možda najbolje govori izvještaj međunarodne organizacije Riverwatch, koja intenzivno promatra stanje u cijeloj regiji.

Čak 104 planirane hidroelektrane u zaštićenim područjima Republike Hrvatske (IZVOR: Balkanrivers)

„Provedba i provođenje zakonodavstva u području zaštite okoliša u Hrvatskoj daleko je od savršenog“, zaključuje se u jednom od izvještaja Riverwatcha, gdje se ipak primjećuje i kako je pristupanje Hrvatske Europskoj uniji dalo snažan poticaj poboljšanju situacije u Hrvatskoj, zbog čega je ona znatno bolja nego u drugim zemljama regije, ali i dalje nije dobra.

Narodne bune

Ovakva iskustva, kao i upozorenja „zelenih“ na potencijalne opasnosti loših projekata dovela su do toga da se građani organiziraju i pružaju otpor štetnim investicijama u svojoj sredini. Vjerojatno najpoznatije organiziranje na ovim prostorima je ono u bosanskohercegovačkom selu Kruščica, nedaleko Viteza. Skupina žena iz sela, kasnije nazvana „Hrabre žene Kruščice“, više od 500 dana i noći, od kolovoza 2017. do prosinca 2018. godine, blokirala je pristup mostu na rijeci kako bi spriječile izgradnju dvaju hidroelektrana. Na njih je slana specijalna policija koja je brutalno nasrnula na njih, ali one nisu odustajale. Njihova ustrajnost nagrađena je tako što je Kantonalni sud u sporu mještanki i investitora presudio u korist mještanki te poništio dozvolu za izgradnju planiranih mini hidroelektrana na toj lokaciji. Priča je izašla iz regionalnih okvira tako da su žene iz Kruščice ovog ljeta dobile i nagradu EuroNatur koju, za izvanredan doprinos zaštiti prirode i okoliša, dodjeljuje istoimena njemačka organizacija. 

„Odvažnost i istrajnost ovih hrabrih žena je impresivna i predstavlja uzor za naš rad, kao i rad partnerskih organizacija u borbi protiv hidroenergetskih lobija na Balkanu”, izjavila je predsjednica zaklade EuroNatur, Christel Schroeder povodom dodjele nagrade za žene iz Kruščice. 

Hrabre Žene Kruščice na mostu (FOTO: Facebook/Ne podržavamo izgradnju MHE na rijeci Kruščici)

Prosvjedovalo se na brojnim lokacijama u toj zemlji, među ostalim i u Jablanici, gdje je na rijeci Doljanki tvrtka proslavljenog bosanskohercegovačkog košarkaša Mirze Teletovića planirala izgraditi hidroelektranu kapaciteta 3,2 kilovata. Ta je tvrtka otišla i toliko daleko da je dijelu građana koji su sudjelovali u prosvjedima poslala sudske tužbe jer su svojim protestom zaustavili radove na dva sata i tako uzrokovali „značajne troškove“ Teletovićevoj tvrtki.

Inače u BiH je u pogonu preko 80 hidroelektrana, a potpisane su koncesije te se započelo s procesom traženja dozvola za izgradnju još 186 hidroelektrana, unatoč tome što BiH izvozi toliko električne energije da je prije dvije godine, prema podacima Observatory of Economic Complexity, upravo električna energija bila drugi „najizvoženiji proizvod“ u BiH, i to u vrijednosti od gotovo 300 milijuna dolara.

Borbe za egzistenciju svoje sredine ponekad mogu ujediniti narode, o čemu možda najbolje govori primjer s juga Kosova, gdje u maloj općini Štrpce već pet godina traje borba za tamošnju rijeku, u kojoj podjednako sudjeluju i Albanci i Srbi. Imaju zajednički cilj i poručuju da će pod svaku cijenu sačuvati svoju prirodu, ali i vlastitu budućnost na tim prostorima. Posebno im smeta što i investitori i institucije koje odlučuju o gradnji potpuno ignoriraju činjenicu da se upravo iz te rijeke mještani snabdijevaju pitkom vodom. U svojoj namjeri ipak, barem za sad, ne uspijevaju. Iako su u nekoliko navrata radovi na hidroelektrani u Štrpcu obustavljani, investiciju još uvijek nisu spriječili, a prošlog mjeseca u intervenciji kosovske policije protiv prosvjednika ozlijeđeno je čak 20 osoba.

Subvencija po principu ja tebi, ti meni

Godinama se prosvjeduje i u Crnoj Gori, koju također nije zaobišla pomama za sigurnom zaradom u biznisu s hidroelektranama. U javnosti su najglasnije odjeknuli prosvjedi iz Šavnika u sjeverozapadnom dijelu Crne Gore gdje su građani svojim tijelima, uz danonoćne straže, blokirali gradnju na rijeci Bukovici čija je voda pitka i koja je jedino svjetsko stanište jedne vrste vodencvijeta. Od prošlog mjeseca nadaju se da su odnijeli pobjedu, jer je Vlada Crne Gore najavila kako će uskoro raskinuti ugovore o gradnji mini hidroelektrana na nekoliko rijeka, među kojima je i Bukovica na kojoj su se planirale dvije hidroelektrane. Prije toga iz spomenute međunarodne organizacije Bankwatch stigle su i ozbiljne optužbe na račun crnogorskih vlasti.

„Ljudi bliski predsjedniku Crne Gore, Milu Đukanoviću, i njegovoj stranci, vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista imali su koristi od izgradnje malih hidroelektrana“, poručili su iz Bankwatcha. Slično su ustvrdili i u slučaju Srbije gdje je Nikola Petrović, kum predsjednika Aleksandra Vučića, profitirao od posla s hidroelektranama.

Poruka iz Rakite na jugu Srbije (FOTO: Sanja Kljajić/Riverwatch)

Tračak nade da će aktivisti i građani izvojevati pobjedu u borbi za zaštitu svojih rijeka, kada već države nemaju interes u tome, pojavio se i u primjerima Boškovog mosta i Lukovog polja na sjeverozapadu Makedonije. Izgradnja ovih malih hidroelektrana bila je planirana na području nacionalnog parka Mavrovo što je samo po sebi kršenje Zakona o zaštiti nacionalnih parkova. Aktivisti su pobjedu izvojevali tako što su prikupili više od 100.000 potpisa građana i tužili državu Vijeću Europe. Putem Bernske konvencije za zaštitu životne sredine, u prosincu 2014. godine utvrđeno je da je Makedonija prekršila više pravila i standarda za zaštitu prirode. Na koncu je država obustavila izgradnju i ovom odlukom sačuvano je stanište rijetke vrste životinja kao što su risovi. 

Da bi se situacija oko izgradnji malih hidroelektrana u Sjevernoj Makedoniji predstavila u punom svjetlu, ne smije se zaboraviti još jedan „detaljčić“ s kojim se makedonska javnost još više upoznaje. Zamjenik premijera za ekonomska pitanja, što je izmišljena pozicija u kabinetu premijera Zorana Zaeva, Kočo Anđušev, prema podacima iz Središnjeg registra vlasnik je jedne trećine od svih 75 izgrađenih malih hidroelektrana u Sjevernoj Makedoniji. Ovaj biznismen koji je poznat javnosti po svojim tvrtkama za trgovinu električnom energijom i tvrtkom za medicinske krevete “Brako”, u svom je mandatu progurao inicijativu za subvencioniranje investicija u solarne panelima, ali s jednom malom začkoljicom. Naime, svako domaćinstvo koje postavi solarni panel nema pravo da višak proizvedene energije prodaje na tržištu. To je pravo sačuvano samo za velike igrače. 

Makedonski "majstor" - Kočo Anđušev (FOTO: Vlada Sjeverne Makedonije)

Osim Anđuševa, u borbi za dominaciju nad makedonskim tržištem električne energije prisutan je i predsjednik opozicijske stranke VMRO-DPMNE, Hristijan Mickovski. On je vlasnik zemljišta od 33.000 prostornih metara i tu je dobio koncesiju za izgradnju malih hidroelektrana u vrijeme dok je bio direktor državne tvrtke ELEM (Elektrani na Makedonija)i savjetnik bivšeg premijera Nikole Gruevskog. Kako bi situacija bila još mutnija, prošli tjedan je Državna komisija za sprečavanje korupcije (DKSK) donijela odluku kako ne postoji sukob interesa u procesu odobravanja koncesija za izgradnju malih hidrocentrala na lokacijama rijeka Topolka i Vranovska u središnjoj Makedoniji, koje su dobile tvrtke u vlasništvu Koče Anđuševa i Hristijana Mickovskog. Ovu predstavku komisiji je podnijela sama stranka VMRO-DPMNE i nevladina organizacija Front 21/42. Zaključak komisije je da nijedan od spomenutih aktera nije bio u poziciji da utječe na donošenje odluka od strane vlade za dodjeljivanje koncesija. 

Sve u svemu izgradnja malih hidrocentrala unosan je biznis, još više kada se vodi iz pozicije visokih političkih dužnosnika, ujedno i biznismena. Jer koga briga za uništene rijeke, šume, životinjske i biljne vrste kada nema ničeg slađeg od profita sa začinom u obliku državnih subvencija. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Bankwatch

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"