Novi roman bosanskohrvatskog (B/H) književnika Miljenka Jergovića tematizira balkanske mikro identitete (van i unutar južnoslavenskih prostora) - putujući nacionalni medijski cirkus s nogometnim loptama, moć medija, svemoć politike, desničarenje s nacionalističkim agresivnim postratnim predatorima, uz dodatak za njega netipičnog, tomićevskog humora s radnjom u bliskoj budućnosti. Tu je i jedna tema kojom se kao žurnalist Jergović gotovo pa nikada ne bavi - turizam: "Čudo ljeta na Jadranu", gdje dvije tisuće i neke, u izmaštanom betonskom Brižniku, kanalizacijski smrad čarobnim marketinškim štapićem pretvaraju u ljekovite sumporne izvore.

Za sve one koji ne znaju, ne mare ili ih namjerno nije briga za ovog književnika i novinara, predlažem otvaranje njegovog teksta "Može li čovjek biti Bosanac" prije nego li nastave čitati dalje.

U životu sam pročitao samo tri knjige Miljenka Jergovića, ali ga zato redovito čitam u novinama. Kroz to čitanje poslušao sam dosta glazbe na koju me je naveo, uzeo pod ruku gomilu romana nekih autora koje je spominjao ili se na njih referirao te se zainteresirao za nekoliko likovnjaka koje je preporučio, usput se ne zanimajući previše za sve oštre polemike u kojima je sudjelovao, a još manje za piščevu neprilagođenost u svijetu koji ne cijeni kompleksnost svih naših ćilimski prošaranih identiteta, niti mari za lošu poziciju knjige i književnosti u zadanom nam vremenu zemaljskog života. Jednostavno, nisu to moje teme. Ipak najava nakladničke kuće Fraktura o njegovom novom romanu „Herkul“ u kojoj se prepliće turizam i s Jadrana gledana Bosna i Hercegovina, i to u budućnosti - svakako je ono što me na prvu kupilo.

Naslovnica hrvatskog izdanja (ILUSTRACIJA: Fraktura)

Uostalom, selektivno biranje u skladu s voljom, vremenom i unutarnjim osjećajem valjda je neko temeljno čitalačko pravo, koje podrazumijeva neimanje mišljenja baš o svemu i konzumaciju onoga što se svakom pojedincu sviđa. Ustvari, neki elementi ličnosti kod određenih pisaca možda nam se i ne sviđaju, ali to ne znači da se moramo ponašati u političkoj matrici lijevo-desno s barikadama između. Ili ako malo zakrivljeno iščitamo onu „ako se ne bavite politikom, ona se (je)bavi s vama“, možemo proširiti temat s nužnošću zauzimanja stava, svjetonazora ili ideologije i zaključiti da ih prihvaćamo samo zbog vlastitih salonskih interesa. Nema druge, osim krvarenja na barikadama. A kome se to danas, u vrijeme sezonskih sniženja, daje život za druge.

Čitanja bez teksta (prije romana)

Na koncu, ili na početku čitanja „Herkula“, meni osobno Miljenko Jergović stilom pisanja, odabirom tema i cijelim identitetskim habitusom dođe kao sjećanje iz djetinjstva na istetoviranu kožu baka iz komšiluka, nešto duboko, bolno i lijepo, ali i ono što nepovratno nestaje. I to ne u političkom, već u kulturološkom, nazovimo to ovdje tematsko-stilskom smislu, bez obzira na sve interpretacije koje čitatelj (ili i sam autor romana) može, ali i ne mora iščitati iz te konstrukcije. Ili još i dalje, da parafraziramo Ivicu Ivaniševića kad se radi o tematiziranju bosanskohercegovačkih tema preko svih nas koji iz te zemlje dolazimo i koji, pak, danas živimo u Hrvatskoj - sve bih, ali u BiH, ne bih.

U sva tri centra južnoslavenskih naroda za koje ne trebamo prevoditelje - Zagreb, Sarajevo, Beograd - Miljenko Jergović je u permanentnom sukobu s dosta "kulturnih" stanara svih tih soliterskih književnih avlija, sokaka i haustora, što se valjda treba pripisati životnom kusuru bavljenja riječima. Otud, vjerojatno, potreba i da se u bilješci o piscu naglasi kako se autor bavi pješačenjem. Pa poneki bakšiš od pojedinih turista, pardon, čitatelja, ponekad nam je draži kad ga ne dobijemo. Dok piše insan je koliko bliže sebi toliko i dalje od ljudi koji ga okružuju pa se oni jednako mogu zvati Bošnjacima, Srbima, Hrvatima ili vanzemaljcima, isto mu se piše. 

Kako i sam povremeno nešto pišem, a radim u turizmu (koji je jedna od tema romana), sve što znam o jednom i drugom jest to da se u životu bavim samo ovim prvim sigurno bi se u današnjim okolnostima (bez)vrijednosti teksta i njegove društvene recepcije, kakva-takva gorčina uvukla u njega, a bavljenje i življenje od turizma u dušu pak unosi krhkost, materijalnu nesigurnost fragilne industrije koja je u Jergovićevom romanu pometena prekomjernom gradnjom i trbušnim tifusom, za kojeg se naravno, neprovjereno, krivi islamske teroriste, i to u bliskom nam vremenu, dok Bosna i Hercegovina postaje ograđeni koral za migrante. Što će, u konačnici, možda i promijeniti fokus književnih tema, ili su nam draže naše zakopane sjekire od velike zimske tuge po Plješivici? 

U bliskom nam vremenu Bosna i Hercegovina postaje ograđeni koral za migrante (FOTO: HINA/EPA/Fehim Demir)

Ako ništa barem će se petorica njih naći u ovom romanu optuženi za širenje trbušnog tifusa koji će uništiti hrvatski turizam. Ili, da do kraja banaliziramo ovaj neturistički zanat: stvarno je šteta preživjeti ovaj život bez književnosti, ali još je veća šteta umrijeti ako nam je život bio samo književni predložak.

Što bi, u kontekstu čitanja ovog romana (podvlačim mojeg, a ne književno-kritičarskog čitanja koje, naime, služi za opće dobro), na nekoj simboličkoj razini izvuklo književnost i turizam kao dvije oprečne ljudske djelatnosti - statično pisanje kao duhovna dinamika ili tjelesno kretanje kao larpurlartistička šutnja - koje danas u sebi ujedno nose i život i smrt: knjiga za plažu kao vrh tjelesnog i dno duhovnog ljudskog ciklusa. 

Bez problema bi za svoju malenu egzistenciju pod zvijezdama u ovom tiho-materijalnom i bučno-tekstualnom svemiru mogao ustvrditi da mi je nedavno otkrivanje i šetnja kanjonom Kamačnika jednakovrijedna iščitavanju „Travničke kronike“, mada mi ona itekako služi jer svakom frankofonom turistu koji dođe na Balkan preporučim najprije bosanski film "Nebo iznad krajolika", a onoga koji poželi ostati kod nas upozoravam na sudbinu francuskog konzula iz tog romana. Od vremena kad je Travnik bio vezirski grad ili od kada je jedan diplomat shvatio kako stvari s nama i njima stoje, ama baš ništa se na ovom svijetu osim ovo malo turističkog komfora nije promijenilo, ma koliko mi pisali o tome.

U samom tom real turizmu - u romanu se radnja odvija u fikcijskom Brižniku - sjećam se dobro kad sam za prvomajske ferije doveo jednu grupu zapadnjaka na Makarsku rivijeru (u vremenu dok smo je tada mogli još tako zvati) i reakciju kolega mi turističkih servisera na Bosance. Ne cjepidlače, ne šparaju na toaletu, kavi, zraku; dođu, odmore se, potroše što su naumili, pa ako treba i više no što treba, te odu. Za razliku od "bogatih" nam turista, ti ljudi žive, nisu grebatori. Jedina velika mana koju bih ja našem turizmu predbacio nije vezana ni uz obalno nalivanje betona, ni loše lokalne infrastrukture, već ona uobičajena promjena u svima nama u privatnom, a još više u javnom "četiri, pet zvjezdica" medijskom diskursu, a ona podrazumijeva procjenu ljudi na bolje ili lošije goste, zavisno od debljine novčanika i servilno ponašanje prema njima u skladu s tim.

I dok mu izdavačka kuća sabire djela već sad, kad je i dalje produkcijski hiperaktivan, Miljenko Jergović počesto se žali na gotovo nikakvu književno-kritičarsku recepciju svojih knjiga u zagrebačkim kulturološkim krugovima. Ipak u samo jedan dan nakon izlaska iz tiska ovaj je roman u Bestbooku proglašen knjigom mjeseca. A "Herkul" je roman koji čitatelja nosi na tvrde identitetske granice koje ni svi schengeni, jednom uzidani između Hrvatske i BiH, neće moći tako efikasno ožičiti kao što je slučaj s nametnutom agresivnom potrebom između Hrvata, Bošnjaka i Srba da se po svaku cijenu razlikuju jedni od drugih. Bez obzira što je jezik mržnje po bespućima interneta neusporedivo benigniji od stvarnog ratovanja, u pravilu, nažalost, jedno vodi do drugoga. Na ovaj roman može se gledati i kao na piščev udar na crnokronikašku stvarnost našeg društva uz ljudske sudbine koje iz tog klupka nikako da se otkinu već se u njega sve više zapliću. Za razliku od intimne "Selidbe" ili osobnog bedekera "Sarajevo, plan grada", roman "Herkul" je, mada odlične strukture i finog suspensa, pisan kao neka programatska slikovnica (na momente i svjetonazorski pamflet) koja ne poziva samo na čitanje, već i na žustro djelovanje.

Pored fabule koja prati život jednog sarajevskog para iz Beča te nas vodi i do njihovog puta na Jadran, Jergović kao iznimno inteligentan pisac, u tkivo romana ugrađuje i nezaobilazna mu pitanja o književnosti, sve stilom koji kao da se nije promijenio još od "Sarajevskog Marlbora". U romanu, inače, gotovo pa nema dijaloga, a radnja zahvaća dugi niz godina i prepričana je iz tri različita narativa.

Priča prati jedan sarajevski par iz Beča (FOTO: Lupiga.Com)

Nakon klasičnih priča o arhitektici i dizajneru, koji odgajaju dvoje malih Austrijanaca (i svih tih nelagoda izmještenosti), koji putuju svijetom, ali ne u zemlje strahova, ispod Klagenfurta (gdje krivnju danas već nosiš samo s ìmenom i prezimenom), dobivamo veliki odmak o genijalnoj parapovijesti slovenske punk grupe Albert Fish (inače, ime po stvarnom liku, masovnom ubojici i kanibalu Hamiltonu Howardu Fishu, sjetimo se Trobecovih krušnih peći) i njihovom autokanibalstvu na sceni. Na njihovom koncertu završi i naš pripovjedač, Zoran, kojeg, kako je to onda bivalo, organi reda i mira privode te ispituju u nekoj Top lista nadrealista verziji historije o tom subverzivnom početku kraja Jugoslavije. Kao podršku zatvorenim punkerima čiji je pjevač na sarajevskom koncertu mirno pojeo komad svoje stražnjice, u Zapadnom Berlinu je održan „Festival kanibala“ … 

Taj lik Zorana, sarajevskog Srbina i novopečenog Bečanina, koji od djece uči njemački, po dubini zahvata u identitetske lomove onih što napuštaju zavičaje i nastanjuju se tamo gdje nikada srcem neće pripadati, zasigurno postaje dio galerije amblematskih likova iz naše gastabajterske abecede, ako ne rame uz rame, onda tek koji korak iza Raosovog Matana. Dok će u budućnosti puno djece po Irskoj, Njemačkoj ili, nebitno, Kanadi, poprimati Zoranov lik, sličiti mu više ili manje, dotle će oni što ostaju i danas slušati jezik koji se sporo mijenja, besidu uz komin koja još miriše na dubove badnjake.

Likovi Miljenka Jergovića ne staju na brzopoteznoj ironiji, već odlaze u široku dubinu gdje se ne skriva samo višeslojnost likova već i moć priče, u kojoj, nalazimo više stvarnosti nego što bi je danas uspjeli otkriti jedni o drugima, ma koliko se po internetima. upoznavali. Može vam se ne sviđati ovakav način pripovijedanja ili ovakav izbor tema ili pisac kao čovjek, ali Jergovića kao književnika treba poštovati jer svoje likove pa i samog sebe kao književnog lika gradi kao nitko drugi u našim književnostima. 

U trećem dijelu romana "Izvještaj o događaju", nakon automobilske nesreće, slijedi najbolja geneza mržnje preko medijskih alata koju sam ikada igdje pročitao. Zastrašujuće je što sve mediji u kombinaciji s politikom mogu napraviti. Mogu reći samo da je Herkul "Wag the dog" na našim jezicima.

Čitanja bez teksta (poslije romana) 

Miljenko Jergović nerijetko koristi moć mainstream medija u kojem piše ukazujući na generiranje mržnje prema slabijima i ranjivijima, a teme o kojima češće piše kao kolumnist, pa i u ovom romanu kao književnik, bujajuća su poplava nacionalizama (politički, svjetonazorski ili u prijevodu privatni materijalni interesi, zbog kojih bi da drugi krvare za njih) i opasnost od fašističke retorike isključivosti i neotradicionalizma koja ne nosi ničeg dobrog.

Još, pred kraj, da se malo poslužimo jergovićevskim stilom: Čuvajte se onih koji neprestano tupe punoljetnim osobama o vrijednosti i nužnosti čitanja, bilo da se hvataju opće kulture ili „must read“ naslova, mada ništa u tim porukama nije zločesto, samo tragikomično. Osim što je nanovo, kao i u 19. stoljeću, književnost rezervirana za elitu, sve više se, u prevlasti vizualnog nad tekstualnim, u vremenu interaktivnog gejminga novih generacija, književnost se doživljava i kao jedna od starih, marginalnih umjetnosti s ruba društvenog interesa poput slikarstva ili kiparstva ili, štajaznam, sviranja harfe, dipli, gusala i svega što nije gigabajtno nabrijano te zahtjeva odvajanje tijela od taktilnih slika koje stižu bez nakladnika i knjižarske mreže do tvog stana, sobe te šiframa i privatnim računima društvenih mreža zatvorenog unutarnjeg svijeta. Ali, usprkos svemu knjiga i dalje stane u ruku ili se lako nataloži u e-čitač, pa ima tu portabl prednost koja joj garantira da će se još koje stoljeće muvati po našim jezičnim posnim i bosim carevinama.

Mladi Jergović u razgovoru s pokojnim Đermanom Ćićom Senjanovićem (FOTO: Lupiga.Com)

Ukoliko krenemo od premise da je budućnost donekle determinirana prošlošću i da je pisac, čiji se opus inače temelji na narativima sadašnje prošlosti, po prvi put iskoračio u bliski nam futur (ako se dobro sjećam jednom davno je odustao od pisanja nekog SF romana), ovaj roman, propitujući i odgovornost za vlastitu riječ ulazi i u kontekst internet budućnosti: kamo ide ta Riječ nakon što je kao troglava aždaja puštena kroz mreže? Jesmo li svi mi koji smo ikad negdje poželjeli objaviti nekakav tekst slutili koliko dubok, taman i prljav zna biti sklop ljudskih misli nefiltriran kroz komentare, forume, marketinške portal naslove, političke, svjetonazorske ili osobne pamflete i frustrirane boleštine. Upravo zbog toga apsolutno razumijem sve koji se neće baviti nikakvim pisanjem u životu, mada imaju urođeni božanski prst za riječi, kao što i u potpunosti mogu shvatiti i one, aktivistički zapaljene, koji pišu i zbog toga i zbog sebe i zbog neke misije širenja riječi u preostalom medijskom prostoru za sve manje ljudi koji, maleni ispod influenserskih zvijezda, i dalje vjeruju u čitanje dobrih tekstova.

O Bosni i Hercegovini, koja nije glavna tema ovog romana (finale romana zvoni prema Gornjem gradu, Hrvatskoj) već kolateralna žrtva mog teksta trenutno imam samo jednu misao, primjenjivu na sve naše čaršije: iz jednog grada, u kojem je "umjetnik" pokušao maznuti kamenje s austrougarskih tvrđava za gradnju književnog disney-nobelanda, Andrićgrada, i u kojem su narativi političara ne tako davno isto tako rušili okolne gradove da bi izgradili još starije, tisuće ljudi danas rade u Hrvatskoj. 

Zaključno, nakon svega, pa i „Herkula“, da parafraziramo onaj stih kako mali narodi trebaju velike pjesnike: Miljenko bi se vjerojatno bavio pisanjem i da je rođen u Sesvetskom Kraljevcu, a ne u Sarajevu, ali onda jedna od onih sivih, rijetko modrih Dizdarevih Bosni i Hercegovina, iz koje nam je ispričao toliko priča, da prostiš, ne bi ni postojala.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Fraktura