Nakon razlaza s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, njegov glavni ideolog i savjetnik, Steve Bannon, okrenuo se Europi. Doletjevši “preko bare” sebi je zadao zadatak da kompletnu radikalnu desnu političku scenu u Europi uobliči i objedini u jedan snažan, jedinstven Pokret (“The Moviment”) koji će biti koordiniran iz jednog mjesta. Pravi trenutak za to, planirao je, bili su europski izbori, a krajnji cilj je razaranje Europske Unije. Najplodnije tlo za svoje djelovanje Bannon je pronašao u Italiji, pa mu je zato posebno teško pao zadnji teški udarac koji je stigao upravo iz Italije. Naime, Bannon je odabrao jedan stari talijanski samostan koji vodi jedna katolička organizacija, a u kojem je namjeravao odgajati novu europsku desničarsku elitu i “proizvoditi” buduće europske ultradesne lidere, vladare nekakve predstojeće Nove Europe. No, onda su za Bannona uslijedili neplanirani problemi.

Bili smo dica. Tamo u sumraku 80-ih završit ćeš prvi osnovne u kvartu nebodera istočnog Splita. U šestom misecu visit ćeš svako večer uz TV Zagreb jer Dražen rastura Grke u Domu sportova. A publika će skandirat ime danas nepostojeće države. Iste godine neki barba s demode cvikama će osnovat nešto šta se zove HDZ a svi će pričat o padu nekog zida. Tebe neće bit briga jer Ivica Osim vodi Plave u Italiju i znaš već tada - to ćeš skupljat. Onda je na vijestima neko pobaca balvane po cesti tamo di je tvoje selo, samo malo dalje, ali tebe nije bilo briga jer nakon vijesti si čeka košarku iz Argentine di Kuki rastura sve. Onda se izgradija novi portun u tvojoj zgradi i baš si jutros upozna novog prijatelja. Iz Varoša je doša. Ima novi Wilson reket i baš je dobar. Zove se Dragan. Onda će doć 1991. Al tebe neće bit briga, jer rat je ono tamo u pustinji na CNN-u.

„To je fantastičan pokret zbog svoje masivnosti, zbog svog neagresivnog duha i zbog toga što je proizašao iz generacije koja će zamijeniti muškarce i žene iz studenog 1989. godine i 'Baršunaste revolucije'", tim riječima je Fedor Gal, jedan od lidera „Baršunaste revolucije“ za Lupigu opisao građansku platformu pokreta „Milijun trenutaka za demokraciju“ koja je na slavnu Letensku ravan prošli mjesec izvela više od 280.000 prosvjednika. Prosvjedi koje su pokrenuli dvojica studenata, Mikuláš Minář i Benjamin Roll, ne zahtijevaju veće plaće, bolje uvjete rada, viši životni standard, već ostavku ministrice pravosuđa Marije Benešove i premijera, tajkuna Andreja Babiša zbog sukoba interesa i pronevjere novca iz europskih fondova koji je prvi organizani prosvjed komentirao riječima kako je lijepo vrijeme pa ljudi idu na koncerte, dok se prosvjednici pribojavaju da bi Babiš mogao odvesti Češku putem Mađarske i Poljske i osakatiti pravnu državu.

Nije rijedak slučaj da se neki od uređaja koji ste kupili pokvario samo nekoliko dana nakon što mu je isteklo jamstvo. Je li to tek nezgodna slučajnost ili je riječ o smišljenom potezu proizvođača. Postoje li konkretni dokazi da su novi, moderni uređaji već u startu proizvedeni kao roba s „tempiranom greškom“ te su, kao takvi, programirani da „obole“ ili čak „umru“, odmah po isteku jamstva, što bi značilo da su kupci takvih uređaja prevareni i osuđeni na stalne troškove skupih popravaka ili pak na konstantnu kupovinu novih uređaja. Odgovore na ova pitanja pokušali smo pronaći kod Hrvatske udruge za zaštitu potrošača te kod europarlamentarke Biljane Borzan koja najavljuje da će se u novom mandatu posvetiti upravo borbi za zabranu programiranog kvarenja uređaja. „Pokazalo se kako se perilice kvare nakon određenog broja okretaja, televizori nakon nekoliko tisuća radnih sati, printeri nakon ispisa određenog broja stranica…“, pobrojat će Borzan.

Kandidatura Miroslava Škore obnovila je stare obrasce – obznanjujući ih kao najnoviju modu. Pritom se ne radi tek o Škorinu manipuliranju, nego o tomu da je svijet posljednjih godina promijenjen (ne baš na bolje), pa domaći zaostaci korespondiraju s najnovijim političkim praksama. U svojih pet točaka, Škoro, u osnovi, reafirmira polupredsjednički sustav za 21. stoljeće, soft verziju Tuđmanove vlasti – prvotno nastale u pokušaju da se francuski model prenese u Hrvatsku na samim počecima hrvatske države. Istina je, druga su vremena, Škoro je šarmantniji od Tuđmana - i manje zagrižen - ali to su, zapravo, detalji. U pozadini je posve jasna antidemokratska ideologija – u svojoj prostodušnoj istinoljubivost najjasnije ju je izrazio Andrija Hebrang: „U polupredsjedničkom sustavu Hrvatska je postigla više nego ikad poslije", dodajući: „kako narod izgleda još nije sazrio za punu parlamentarnu demokraciju“.

Zabrinutost kao da je preplavila zemlju – iz dana u dan raste broj uspaničenih zbog „ispada“, „incidenata“, „primitivizma“, „nasilja“ … Još malo pa će se broj uznemirenih izjednačiti s brojem počinitelja „nepriličnih pojava“ (ali će, još uvijek, zaostajati za brojem – direktno i indirektno – pogođenih). Autoritativne nevježe čak javno tvrde da je „situacija gora nego u devedesetima“ – što, naravno, mogu reći samo oni koji se tada još nisu ni rodili, ili su izolirano prebivali negdje u inozemstvu, jer u to su se doba doista gubile glave – na svim stranama. Izvori su originalnih zbivanja iz Tuđmanova doba i današnjih replika u osnovi isti - primitivna interpretacija hrvatstva kao tradicionalno razvijanoga koncepta nacionalne čistoće, oslobođene svih „tuđica“ (od riječi do ljudi). No, „autohtona“ domaća sorta šovinizma, tek u detaljima različita od inačica koje karakteriziraju druge nacije, doživjela je ozbiljne promjene slijedom političkoga razvoja Hrvatske.