Teško je reći da je bio običan radni dan. Tenk, rekoše prvo da je zaplijenjen u Vukovaru, a zatim da sa Vukovarom nema veze već da je to dar neke neimenovane kompanije, osvanuo je pred sjevernom tribinom stadiona Crvene Zvezde. 

Kako je dopremljen, tko ga dopremio i zašto? Nema odgovora na pitanja. Tek, od toga da je zaplijenjen u Vukovaru, stiglo se do toga da ministar policije, ali i vojska tvrde da to i nije tenk nego tek maketa. Ali uzalud. Je nepokretan i beskoristan u tom smislu, ali daj šta daš. Cjelivat će ga i uzdizati u nebesa kao da će sutra ponovo krenuti ka Vukovaru. A do tada slavit će ga makar i sakatog. 

A scena u kojoj se navijači okupljaju oko tenka slavodobitno uzdižući tri prsta, priznat ćete, scena je, koliko odvratna, toliko i atraktivna za novinarsko oko. Sama ta činjenica dovela je i potpisnika ovih redova do tenka ne bi li ga snimio i ne bi li na brzinu uradio ono što se zove stand up u televizijskom prilogu. Rutinski posao za rutinera, ali ja nisam rutiner, niti ću ikada biti. 

Dok sam čekao s mikrofonom u ruci da se snimatelj namjesti prvo je prišao jedan znatiželjnik u crnoj majici sa grbom Delija ne bi li priupitao za koju televiziju snima. 

“Za Federalnu televiziju, iz Sarajeva,” kažem. 

Zbunjen, priupitao je: “Za koga?” 

Ponovio sam: “Za Federalnu Televiziju, iz Sarajeva”. 

“Šta je to”, upitao je opet. 

“Javni servis iz Federacije. Nešto kao RTS”, odgovorio sam. 

Tu je već počelo postajati neprijatno pa se znatiželja počela pretvarati u blagu agresiju pitanjem: “Šta tražiš ti ovde?” 

“Ovdje živim i radim”, kratko sam odbrusio. 

“Da li si Srbin”, nastavio je agresivno na šta sam mu odgovorio, poslužimo se ovoga puta eufemizmom, da to njega nije briga i da nema pravo da postavlja takva pitanja. 

To je bio znak i drugima koji su stajali sa strane i slušali ovu “konverzaciju” da priđu navaljujući s istim pitanjem. Odgovor je bio isti. Agresiju je prije nego što je došlo i do fizičkog napada smirio snimatelj, kojeg su očigledno dobro poznavali, kad su shvatili da smo tu na istom zadatku. 

Oko tenka je uvijek barem nekoliko "ljubitelja teškog naoružanja" (FOTO: Lupiga.Com)

Nastaviti rad pod prismotrom bio je poseban vid stresa, ali i to je prošlo. Klub, za koji sam navijao od djetinjstva, nije se oglasio. Naprotiv. Nakon utakmice s Young Boysima, odveli su tim da se slika na tenku i time jasno stavili do znanja šta misle o svemu i koliko ih pogađaju ovakve situacije. 

Na istom ovom mjestu prethodno je napadnuta i ekipa sa N1. Sve to osudila su novinarska udruženja u državi. Pozvali su i nadležne organe da nađu nasilnike. A oni će, znamo to iz iskustva, biti pronađeni nikada. (Kratka digresija - u bazi Nezavisnog udruženja novinara Srbije stoji da su prošle godine zabilježena 102 napada na novinare, a ove godine, do ovog trenutka riječ je o 83 i tu spadaju sve vrste napada – fizičke, verbalne, pritisci ...) 

I dok se za većinu ne zna odakle potiču, ovaj slučaj ispred stadiona je malo drugačiji. Drugačiji je jer je stadion obezbijeđen kamerama i lako bi se dalo utvrditi ko su “napadači”. Ali zašto, pitao se potpisnik teksta. Tad mu se javio glas: “To su samo naša deca. Malo srčanija od drugih. Danas smo stavili samo nepokretan tenk, a sutra? Sutra ćemo ga možda i pokrenuti, a moraće neko i da ga vozi. Moraće neko i da ispaljuje iz njega zarad nas, zarad srpstva, zarad opšteg dobra. A i ako ne bude baš dotle došlo, valjaće nam ta deca i valjaju nam i danas. Oni su tu da zavode red u naše ime. Oni su tu da biju u naše ime. Da nas štite od neprijatnih pitanja, da nas štite od javnosti. A mi? Mi im već uzvratimo na sopstveni način. Eto, jedan od načina je i da zažmirimo na očigledno nasilje koje se dešava na našem objektu, odnosno ispred našeg objekta. Ima ih još, ali nećemo sad o tome. Lako je vama sada tu postavljati nam pitanja kad je naša omladina na dopustu. Pričaćemo kad se oni vrate. Dakle, nikada.”

Okrenuo sam se, stoga, na drugu stranu. Pogledao u rodni grad. U Rijeku, ne bi li tamo pronašao malo ohrabrenja. Tamo je potpisnik ovih redaka odrastao, srastao sa onim grotama na Kantridi. Ali se i istrgnuo jer ipak, bio je Srbin i kao takav ne baš poželjan. I nalazio je, tu i tamo, neki tračak nade. A onda je pročitao da se ispred “Via Rome”, kako od milja zovemo lokalni zatvor, okupilo dvije tisuće pripadnika Armade i braniteljskih udruga ne bi li iskazali podršku uhapšenom Matku Škalameri, koji je prethodno uhapšen ili uhićen, zavisi ili ovisi iz kog ugla ili kuta se gleda, jer se sumnja da je napao i da je prijetio 70-godišnjem Dobrivoju Arsiću, u Viškovu, gdje je nekad i sam živio, i to zbog nacionalnog identiteta. U tom napadu, izvijestila je policija, Arsić je lakše ozlijeđen, a sukob je izbio zbog parkiranog automobila ispred stambene zgrade u Viškovu. Arsić je tvrdio da ga je Škalamera vrijeđao i napao kao Srbina.

Bi li bilo ovakvog i ovolikog prosvjeda da su stvari nešto drugačije? (FOTO: HINA/Miljenko Klepac)

Bilo je to dovoljno da pripadnici Armade, ali i ratni veterani izađu na ulicu i u ime slobode i pravde traže oslobađanje Škalamere. Pri tom su uputili i otvorene prijetnje Novom Listu i novinarki tog dnevnog lista koja je o tom slučaju pisala, a optužuju je da je baš ona odgovorna jer je Škalamera završio u pritvoru. 

Da li bi ovakvog i ovolikog prosvjeda ili kakvog sličnog skupa bilo da nije riječ o Srbinu zbog kojeg je Škalamera završio u pritvoru? Nemate pravo na dva pokušaja odgovora. Baš kao što ne bi imali pravo ni da slobodno odgovorite na pitanje: “Da li si Srbin”, ako kojim slučajem to jeste i ako ste se slučajno zatekli na licu mjesta da izvijestite o skupu. Pozitivan odgovor bio bi koban po upitanog. Sumnjate? 

Pa gledali ste, ili ste barem neki dan primijetili onog "simpatičnog mladića" na tribinama među Torcidinim pripadnicima. Onog s maskom i majicom na kojoj piše: “Ubi Srbina!” (vidi link). I to na utakmici sa Dinamom. I on je ušao na Poljud neprimjetno jednako kao i ona svastika koja je osvanula na travnjaku poljudske ljepotice tijekom kvalifikacijske utakmice sa Italijom. Ušao je neprimjetno kao i tenk pred Marakanu. Tek tako. Magijom. 

Oko kamere tu ništa ne vidi. A ako neko nešto pita pravimo se nijemi. Ignoriramo. U suprotnom naša omladina će već to riješiti. I pitat će vas uvijek “Da li si Srbin?” 

Čuvajte se odgovora. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com