Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, iz naše se države, prema procjenama, iselilo oko 300.000 ljudi. I dok iseljavanje čitavih obitelji poprima zabrinjavajuće razmjere, s druge je strane izostao očekivani povratak većeg broja Hrvata iz iseljeništva. Ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti koji se bavi suvremenim migracijskim procesima, doc. dr. sc. Marina Perić Kaselj, tvrdi da je uzrok tome nesigurnost i nestabilnost državnog sustava opterećenog korupcijom i političkim klijentizmom, ali i razočarenje iseljenika onim što su zatekli i očekivali, kao novi početak mlade demokratske Hrvatske.

Perić Kaselj za Lupigu odgovora na niz pitanja vezanih za iseljavanje Hrvata i useljavanje stranaca u Hrvatsku, pojašnjavajući u kojoj mjeri iseljavanje utječe na društvenu strukturu, kakve sociološke promjene uvjetuje odseljavanje, koje su posljedice odseljavanja čitavih obitelji iz Hrvatske, ali i doseljavanja stranaca u Hrvatsku. Pojasnila nam je i nove migracijske trendove, od radne migracije, preko doseljavanja umirovljenika do useljavanja mladih radi obrazovanja.

Nekada su odlazili samo očevi, a danas čitave obitelji

„Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, iseljavanje se ponovno intenzivira. No, model suvremenog iseljavanja iz Hrvatske znatno je izmijenjen u odnosu na tzv. iseljavanje na privremeni rad u inozemstvo, jer su tada najčešće odlazili očevi, dakle 'glave' obitelji, dok je ostatak obitelji ostajao u Hrvatskoj. Danas se pak iseljavaju kompletne obitelji, u najboljoj reproduktivnoj dobi, što ima direktne posljedice na demografski razvoj Hrvatske. Povećava se udio starijeg stanovništva i smanjuje udio radno sposobnog stanovništva. Podjednako zabrinjava i činjenica kako u ukupnom broju iseljenih građana Hrvatske najmanje deset posto čini visokoobrazovano stanovništvo, ponajviše liječnici, IT sektor, inženjeri strojarstva i elektrotehnike, a to uzrokuje ogromne posljedice za nacionalno gospodarstvo, odnosno gospodarski i tehnološki razvoj zemlje“, kaže nam Perić Kaselj. 

"Donosimo brza i kratkoročna rješenja, što nije ispravan put" - Marina Perić Kaselj (FOTO: Privatni album)

Ističe kako u Hrvatskoj trenutačno imamo ogromnu disproporciju - s jedne strane visok postotak iseljavanja i veći broj slobodnih radnih mjesta, iako se potraga za radnicima prvenstveno odvija u sektoru turizma, trgovine, prometa i građevinarstva. To uzrokuje povećavanje stope zapošljavanja stranaca, tako u 2018. godini, primjećuje Perić Kaselj, bilježimo gotovo dva puta veći broj useljavanja, što u najvećoj broju otpada na radne migracije. 

Očekuju nas brojnija useljavanja iz zemalja Bliskog istoka i Afrike 

„U većem postotku useljeno stanovništvo je iz država bivše Jugoslavije, koje nam je kulturno i jezično slični. No, budući da smo ispraznili rezervoar radnika iz spomenutih država, za očekivati je, u budućnosti, veći broj useljavanja stanovništva iz zemalja Bliskog istoka i Afrike, koji su nam kulturno i jezično različiti, što podrazumijeva jake integrativne mjere, od stane Hrvatske kao zemlje useljavanja, kao i od samih migranata koji bi se trebali prilagoditi vrijednostima i zakonima države primateljice“, kaže naša sugovornica. 

Upozorava i na činjenicu da, kao država, nismo sustavno ni strateški pratili ove procese, čime smo se doveli u nezavidnu situaciju te uglavnom donosimo brza i kratkoročna rješenja, što nije ispravan put. Društvena situacija se, upozorava ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti, rapidno i ubrzano mijenja te moramo slijediti taj ritam, predviđati određene situacije i nalaziti rješenja. Naglašava i kako imamo dobre znanstvenike, stručnjake i institucije koje bi trebale i morale odgovarati na takve društvene izazove, no stječe se dojam da njih „nitko ništa ne pita“.

Useljavanju u Hrvatsku, rijetko se, tvrdi Perić Kaselj, poklanja pozornost, osim ako se ne radi o useljavanje jeftine radne snage, koja nam počinje dolaziti iz svih krajeva svijeta, ili pak o izbjeglicama iz svjetskih kriznih političkih žarišta.

Zašto se ljudi ne vraćaju iz iseljeništva?

„Tradicionalnu smo emigracijska zemlja i nemamo iskustva imigracijskih država. Ako se osvrnemo u prošlost, iseljavanje s područja današnje Hrvatske, samo unutar tri državno-politička sustava (Austro-Ugarska monarhija, Kraljevina Jugoslavija, SFRJ), vidljivo je kako je iseljavanje bilo stihijsko, bez zaštite države iseljavanja prema vlastitom narodu, štoviše poticalo se iseljavanje zbog ekonomskih i političkih razloga. Od hrvatske samostalnosti izostao je očekivani povratak većeg broja Hrvata iz iseljeništva, mada je postojala volja i utemeljene pretpostavke za razvoj takvog scenarija. Uzrok tome je nesigurnost i nestabilnost državnog sustava opterećenog korupcijom i političkim klijentizmom, ali i razočarenje samih iseljenika onime što su zatekli i očekivali kao novi početak mlade demokratske Hrvatske“, kaže Perić Kaselj te podsjeća da je neslavno završio i sličan eksperiment proveden nakon Drugoga svjetskoga rata, kada je organiziran povratak iseljenika, većinom Dalmatinaca, u Jugoslaviju.

„Većina iseljenika godinama je živjela u demokratski i gospodarski stabilnim državama, s jakim zakonodavstvom. Njihovim povratkom i uključivanjem u društveni i gospodarski razvoj Hrvatske mogli smo dobiti mnogo, jer bi oni donijeli i implementirali iskustva stečena u iseljeništvu. Na žalost i tada, kao i sada, postojale su predrasude prema iseljenicima iako oni predstavljaju vrlo različitu i heterogenu skupinu. Jedan od uglednih intelektualaca iz iseljeništva, koji se vratio u Hrvatsku u tijeku Domovinskog rata, to mi je opisao riječima: 'Rekli su mi - tko ste to vi da nam sada dolazite i pametujete! Otiđite natrag od kuda ste i došli'“, govori nam ravnateljica Instituta.

Potraga za radnicima prvenstveno odvija u sektoru turizma, trgovine, prometa i građevinarstva (FOTO: Pixabay)

Perić Kaselj ističe novi fenomen koji se bilježi u Hrvatskoj, a to je porast useljavanje potomaka iseljenika druge, treće, četvrte i ine iseljeničke generacije. Riječ je uglavnom o mladim ljudima, između 23 i 35 godina. 

„Prema podacima koje možemo dobiti preko Državnog zavoda za statistiku, radi se o nekoliko stotina useljenih godišnje. Najveći broj ih dolazi iz prekooceanskih zemalja, Južne i Sjeverne Amerike te Australije. Potomci iseljenika iz Australije obično pokreću samostalne poslove u Hrvatskoj i u značajnijem broju su poduzetnici. Postoje također i primjeri potomaka iseljenika koji nisu fizički uselili u Hrvatsku, ali otvaraju podružnice svojih firmi i zapošljavaju radnike u Hrvatskoj te tako pokazuju svoju privrženost i naklonost prema Hrvatskoj. Nazvala sam to novim fenomenom u procesu povratnih migracija, jer se pokazalo kako potomcima iseljenika, u ukupnosti društvenih identiteta, etnički/nacionalni identitet zauzima značajno mjesto. Ono što se prenosi transgeneracijskim kodom preživljava i ponovno se obnavlja. Kao što mi je jedna potomkinja definirala: 'Mi ne dolazimo u Hrvatsku zbog koristi već iz ljubavi'. Nedostatke Hrvatske, koje mi svakodnevno uočavamo i permanentno pričamo o njima, pri tome ne vidjevši ništa pozitivno, oni zanemaruju. Bezazlena i svakodnevna stvar za nas, poput dizanja novca na bankomatu slobodno, bez pratnje policije, u Argentini je nezamisliva. Sigurnost i slobodu koju imamo stoga smatraju neprocjenjivim, pa je Hrvatska, iz njihovog kuta gledanja, mnogo ljepša, mekša i izazovnija. Australci hrvatskih korijena, naviknuti na rad i funkcioniranje zakonodavne države, unatoč birokratskim zavrzlama, tromom sustavu i kaosu na svim razinama s kojima se suočavaju u Hrvatskoj, unose novu energiju, pristupe i znanja, pokazujući kako se može i mora drugačije“, tvrdi naša sugovornica, ističući kako su potomci naših iseljenika neprocjenjiv ljudski kapital za Hrvatsku.

Kao pozitivan primjer ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti ističe i inicijativu Meeting G2-susret druge generacije poslovnih ljudi hrvatskog podrijetla koji razmjenjuju svoja iskustva s poduzetnicima iz Hrvatske.

Simptomi zaljubljenosti

„Pozitivni primjeri su i useljenice/povratnice među kojima su poduzetnice iz Australije, Korana Bučić i Marija Mustapić, koje su u Splitu otvorile hostel i restoran. Tu je i Māra Vītols - Hrgetić, porijeklom Latvijka, koja je sa suprugom Hrvatom iz Venezuele došla živjeti u Hrvatsku te je voditeljica i suosnivačica kongresnog centra Forum Zagreb, članica upravnog odbora udruge Meeting G2 i direktorica programa poslovne konferencije Meeting G2. Imamo i lijep primjer farmera poduzetnika - obitelj Grgić, koja je svoj kapital, stečen u Švicarskoj, uložila u poslovanje u Hrvatskoj. Iseljenik s Dugoga otoka, Marion Duzich, koji se prije 19 godina vratio iz Teksasa u Hrvatsku, sada je vlasnik i direktor Waterman Svpetrvs hotela na Braču. Poduzetnik Dragan Rakušić, povratnik iz Australije, na čelu je tvrtke RD Industrija, a Alen Magdić, koji je s 25 godina došao iz Njemačke, još je 1998. godine pokrenuo tvrtku Multinorm, za izradu naprava i alata za zavarivanje u automobilskoj industriji“, navodi Perić Kaselj, ističući kako useljenici-poduzetnici doprinose pozitivnoj klimi i gospodarskom razvoju Hrvatske.

Na pitanje koji su motivi povratnika, njihovih potomaka i stranih useljenika da za svoju novu domovinu odaberu baš Hrvatsku, Perić Kaselj odgovara: „Kod potomaka iseljenika to su uglavnom iracionalni motivi – simptomi slični zaljubljenosti: dobro se i euforično osjećaju i spremni su učiniti sve da ostanu u Hrvatskoj. Nerijetko 'zaraze' i cijelu obitelj, koja barem turistički posjećuje Hrvatsku po nekoliko puta u godini ili se useljavaju po sistemu 'spojenih obitelji'. Na žalost, novim zakonskim regulativama i nehumanom hrvatskom birokracijom, u zadnje vrijeme, mnogi useljenici pridošli po modelu 'spojene obitelji' morali su natrag u zemlje porijekla. Usudim se reći da su praktički 'izbačeni' iz Hrvatske, mada su prethodno neki od njih značajan kapital uložili u Hrvatsku i uistinu s oduševljenjem započeli život u Hrvatskoj.“

Useljavanje u Hrvatsku, pojašnjava naša sugovornica, uglavnom otpada na radne migracije. Naime, Hrvatska je, poput drugih europskih država, suočena s nedostatkom radne snage, uslijed velikog iseljavanja te se, iz godine u godinu, povećava kvota za useljavanje stranaca. Za sada je bio model dolaska radnika s područja bivše države, u većem broju niže obrazovanih, a u manjem broju visokoobrazovanih. Osim stanovnika iz država nastalih raspadom bivše države, veći broj stanovnika, uvjetovan radnom migracijom, dolazi nam iz Kine, Filipina i Indije. 

„Mali je broj izbjeglica koji su zatražili azil u Hrvatskoj. Radi se o izbjeglicama iz Afganistana, Irana i Sirije. Njihova odredišta su uglavnom Njemačka i Francuska, stoga procjenjujem da se značajan broj njih neće zadržati u Hrvatskoj“, kaže docentica. 

Migrantsko poduzetništvo

Ističe kako u Hrvatskoj već sada postoji i manji broj stranaca koji se bave poduzetništvom i pridonose gospodarskom razvoju svoje nove zemlje.

„Mnoštvo je svijetlih primjera useljavanja u Hrvatsku i trebali bismo ih više isticati te pokazivati kao pozitivne modele. Izdvojit ću inicijativu Buisiness Cafe International u Zagrebu, čija je pokretačica Kristina Ercegović, a cilj je umrežavanje i razvijanje poduzetničke klime, s motom 'u Hrvatskoj je dobro poslovati'. Spomenula bih kako je prilikom prvog, organiziranog susreta, koji je okupio pedesetak poduzetnika, Paul Bradbury, vlasnik Total Croatia Newsa, inače Englez koji je živio u Hvaru, a sada se nastanio u Varaždinu, istaknuo kako stranci u Hrvatskoj prolaze tri faze adaptacije - prva je radost i oduševljenje ljepotom zemlje, potom razočarenje zbog nefunkcioniranja državnog sustava, a potom prihvaćanje i proaktivnost - odlučnost da sami pokrenu nešto pozitivno“, kaže ravnateljica Instituta.

Poduzetništvo migranata, poput onoga Princea Walea Soniyikija država bi trebala poticati, smatra naša sugovornica (FOTO: Novilist.hr)

Dodaje kako postoje i pozitivni primjeri tzv. migrantskog poduzetništva te ističe kako bismo ga, kao država, trebali uvažiti i poticati.

„Svijetli primjeri su mladi Egipćanin, Ayman Youssif, koji je vlasnik frizerskog salona, zatim Nigerijac, Princ Wale Soniyiki, vlasnik restorana, Rumunjka Mirela Rus, koja se bavi proizvodnjom nautičkih narukvica. Mada prolaze težak put, od dostupnosti financijskih sredstava, do nedostatka društvenog kapitala, migranti-poduzetnici najlakše se integriraju u društvu prijema, poduzetniji su i inovativniji. Razvijanje modela migrantskog poduzetništva, uz uključivanje migranata u gospodarstvo, može biti značajan gospodarski čimbenik u Hrvatskoj, poglavito sada kada smo suočeni s velikim nedostatkom radne snage“, naglašava Perić Kaselj.

Umirovljeničke migracije, bilo da se radi o hrvatskoj dijaspori ili strancima, Perić Kaselj smatra velikim izazovom za Hrvatsku. Ističe kako su geografska ljepota i raznolikost, klima, solidan privatni i državni zdravstveni sustav, ekološka hrana i gastronomija samo dio prednosti koje Hrvatska može pružiti umirovljenicima. 

„Hrvatski umirovljenici, na žalost, nakon oporezivanja mirovina u manjem broju će se vraćati u Hrvatsku. Za sada još uvijek postoji značajan broj onih koji se vraćaju iz zemalja zapadne Europe, poglavito Njemačke. Uglavnom se radi o nekadašnjim gastarbajterima i to su većinom Hrvati iz Hrvatske i BiH. Umirovljeničke migracije trebalo bi strategijski i sustavno promovirati, jer bi dolazili dobrostojeći umirovljenici sa solidnim mirovinama koje su zaradili u inozemstvu. Njihovim dolaskom stimulira se i gospodarski razvoj Hrvatske: izgradnja specijaliziranih domova, obrta, zdravstvenog i gastro turizma, a time se potiče i zapošljavanje stanovnika u Hrvatskoj. Značajan broj umirovljenika iz dijaspore uložio je stečeni kapital u nekretnine (stanovi, restorani, hoteli), te u firme, a time, poboljšanjem ukupnosti društvene klime u Hrvatskoj, možda se može stimulirati i useljavanje njihove djece u Hrvatsku. Bezbrojne su mogućnosti i ne bi trebali stalno zazirati od mogućih ovakvih izazova već ih prepoznavati kao prednost“, poručuje naša sugovornica.

U Hrvatsku po obrazovanje

Dodaje kako se, u posljednje vrijeme, možemo pohvaliti i doseljavanjem mladih zbog obrazovanja.

„Pojedini fakulteti Sveučilišta u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu izvode nastavu na engleskom jeziku. Jedan od uspješnijih studija je i onaj na Medicinskom fakultetu u Splitu. Od 2015. godine uvedeni su studiji inženjerstva na engleskom jeziku i na Fakultetima elektrotehnike i računarstva, strojarstva i brodogradnje, kemijskog inženjerstva i tehnologije, rudarsko-geološkog-naftnog i građevinarstva. Postoje i na Veterinarskom i Stomatološkom fakultetu.. Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu imaju i upisne kvote za potomke hrvatskih iseljenika. U budućnosti će ovakvih studijskih programa biti sve više. To su pozitivni iskoraci koji Hrvatsku, poglavito za mlade, čine privlačnim mjestom studiranja i življenja“, tvrdi Perić Kaselj.

Prema dosadašnjim istraživanjima, koja se bave integracijom radne snage u Hrvatskoj, društvo smo koje se boji „stranaca“. Pitali smo što je uzrok tom strahu, postoji li rješenje kojim se stav prema strancima koji doseljavaju može promijeniti u pozitivnom smislu. 

„Imamo određene predrasude prema 'drugima'. Tu su stranci, ali oni koji dolaze iz iseljeništva. Kada govorimo o dijaspori postoji uvriježeni stav da se radi o homogenoj skupini ili skupinama. Neznanje i predrasude dovode do straha: od gubitka identiteta, mogućih promjena položaja određenih grupa u društvu i sl. To je odlika nesigurnih društava! Sve se može i mora pozitivno mijenjati, ali moramo početi od sebe. Ne možemo očekivati od drugih ono što sami nismo u mogućnosti ponuditi. Zalažem se za zaštitu nacionalnih interesa i identiteta, koji je vrlo važna poluga za stabilnost i opstanak određenog društva. Za sve useljenike u Hrvatsku smatram prioritetnom jezičnu integraciju. Trebaju se poštivati vrijednosti i kultura zemlje primateljice, ali isto tako useljenicima treba omogućiti određena prava, kao što su pravo na rad, sigurnost i stanovanje. Pojam dijaspora, kao i pojam stranac, nisu jednoznačni već kompleksni pojmovi kao i proces integracije koji uključuje više modela, oblika, dimenzija i aspekata. Kao država, moramo imati strategije razvoja kao što su, pored ostalih, strategije useljavanja/iseljavanja. One moraju biti jasne i definirane s kratkoročnim i dugoročnim projekcijama prednosti i nedostataka i u tom analitičkom procesu moraju sudjelovati timovi stručnjaka različitih znanja i ekspertiza iz različitih institucija, a svi podaci i analize moraju biti objedinjeni na jednom mjestu“, poručuje ravnateljica Instituta za migracije.

Perić Kaselj ističe kako, bez temeljitog i zajedničkog rada, koji počiva na odgovornosti, kako pojedinaca, tako i institucija, nećemo postići zadane ciljeve. Iz tog razloga se, tvrdi, sada nalazimo pred velikim problemima budući da nismo imali i nemamo razrađene kratkoročne i dugoročne strategije. Na državnoj razini donosimo ad hoc, nepripremljeni različite mjere/odluke, a to u konačnici ima svoje posljedice. Tu se, pojašnjava naša sugovornica, prije svega misli na demografsku politiku, problem radne snage, visoku stopu iseljavanja te „pražnjenja“ određenih regija u Hrvatskoj.

Kako pronaći rješenje?

Pojašnjava gdje su propusti u samom sustavu, koja su rješenja, te koje su konkretne posljedice i problemi nekoordinacije različitih državnih tijela, znanstvenih instituta i civilnog sektora.

„Kako bismo riješili stvari i imali ozbiljne projekcije/strategije potrebno je prvo snimiti/analizirati postojeću zatečenu situaciju. Nemamo Registar stanovništva, a posljedica toga je da ne znamo pravu situaciju oko iseljavanja i stvarnog broja stanovništva. Pitanja kao što je uvoz radne snage, stanovništvo potrebnih kvalifikacija, socio-demografskih podataka iseljenih i useljenih, posljedice iseljavanja nije moguće rješavati bez koordinacije vladinog sektora, civilnog sektora i znanstvenih institucija. Na godišnjoj razini se ta pitanja moraju analizirati i rješavati, prije svega informatizacijom sustava, kako bi bili dostupni i na jednom mjestu svi podaci koje relevantne institucije imaju, ali zbog nekoordinacije svaka ostaje u svom uskom segmentu djelovanja pa se potrebna znanja ne objedinjuju, ne rade se ozbiljne analize, planovi i strategije“, upozorava Perić Kaselj.

"Nema ozbiljnih analiza, planova i strategija" - Perić Kaselj (FOTO: Privatni album)

Kao primjer ističe IMIN, javni znanstveni institut koji se bavi migracijama, navodeći kako bi on trebao usko surađivati s MUP-om, HZZ-om, Ministarstvom vanjskih poslova i drugim društvenim znanstvenim institutima, kao i nevladinim udrugama.

„Trebali bismo pomoći jedni drugima, jer imamo različita znanja, u koordinaciji bi kvalitetno mogli aktivno sudjelovati u oblikovanju javnih politika, a to je jedini mogući način kako se donose određene društvene mjere, rade projekcije i oblikuju buduće strategije. Naravno, često ističem i pitanje odgovornosti koje mora prije svega biti osviješteno na razini pojedinca, a potom institucija. Željeti napraviti pozitivan iskorak i imati za cilj da u svom segmentu poslovanja/djelovanja napravite najbolje što možete bio bi prvi, veliki korak. Što su društvene funkcije važnije, to odgovornost mora biti veća. Javni sektor treba smanjiti i učiniti funkcionalnim i učinkovitim. Pojačati kontrolu provođenja i kršenja zakona. Nezamislivo je da s jedne strane potražujemo radnu snagu, a s druge strane imamo veliki broj registriranih nezaposlenih stanovnika. Ako bismo analizirali postojeću situaciju rekla bih kako smo u većem broju pasivni, neskloni promjenama, s tromim, velikim i neučinkovitim javnim sustavom, još uvijek naslijeđenim ili novozaživjelim sustavom političkog klijentizma, nepostojanje sankcija, ili barem neprovođenje istih, u slučaju korupcije, neodgovornog ponašanja poglavito onih koji su na značajnim državnim funkcijama“, kaže Perić Kaselj. 

U takvom je društvu, upozorava, za očekivati da će „otići najbolji“, jer nemaju strpljenja gubiti energiju na dokazivanje i čekanje svoje šanse, koja im prirodno treba pripadati u društvu. 

„Kada kažem najbolji, ne mislim samo na visokoobrazovane, jer imamo kvalitetne obrtnike, zanatlije, manualne radnike … Svatko od njih predstavlja vrijednost za ovu državu. Kao država imamo velike potencijale, bilo geografski, geostrateški, ali što je najvažnije i u ljudskom kapitalu. Ne smijemo 'kukati' i živjeti u stalnim podjelama, jer uvijek je netko drugi kriv. Svatko od nas treba preuzeti svoj dio krivice. Ako kritiziramo Vladu, stranke, prisjetimo se da smo ih upravo mi izabrali. Vrijeme je da kao država pokušamo posložiti stvari, staviti prioritete i djelovati. Na koji način? Neka prvi korak bude dijalog vladinog, civilnog sektora i znanstvenih institucija“, zaključuje ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti, Marina Perić Kaselj.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: ilustracija/Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"