„Prema statistikama, na deset slučajeva samo jedna žena prijavi da je žrtva nasilja, no to još uvijek ne znači da može i otići iz nasilnog odnosa. Potvrđuje to i statistika prema kojoj oko 70 posto žena, nakon što podnese svoju izjavu o nasilju, istu povuče. Što zbog straha, što zbog pritiska okoline ili pak nepovjerenja u institucije, mnoge žene tako u nasilnim odnosima žive i po 20, pa čak i 30 godina. Bitno je pojasniti da početak nasilja nije 'šamar', on dolazi tek na kraju, a prije takvog fizičkog, žene proživljavaju mučno psihološko nasilje, manipulacije, odvajanje od prijatelja i obitelji, ekonomsko nasilje i kontrolu, prijetnje i slično. Situaciju dodatno otežava i to što se, za proživljeno nasilje, često okrivljuje same žene-žrtve pa samim time, kriveći sebe, žrtve nasilja ne odlaze iz takve okoline“, kaže za Lupigu Ivan Blažević, ispred zaklade Solidarna.

Na pitanje, tko je odgovoran, institucije ili pak sustav u cjelini, zbog tako malog broja žrtava koje su se odvažile prekinuti šutnju i zatražiti pomoć, Blažević odgovara kako postoji bezbroj faktora zbog kojih se žene ne odlučuju na odlazak iz nasilnog odnosa. 

„S obzirom na to da su prijetnje u nasilnim odnosima sasvim uobičajene i s obzirom na to da se velika većina femicida od strane partnera događa nakon što žena napusti odnos, vjerujem da je jedan od velikih razloga strah. S druge strane, ženama se često, umjesto razumijevanja i podrške, govore obeshrabrujuće poruke, poput 'u braku se treba i trpjeti', 'ma promijenit će se on'. Žene-žrtve se često optužuje i da su same krive za nasilje koje proživljavaju. To vidimo u medijima, ali i prepoznajemo kao dominantni diskurs u društvu gdje se prečesto žena smatra odgovornom za nasilje koje je proživjela, a razlozi nasilja se romantiziraju pa ispada da su žene žrtve velikih ljubavi i ljubomore, a ne nasilja za koje nema i ne smije biti opravdanja“, kaže Blažević. 

Dodaje kako je izuzetno jaka kočnica i strah od institucija, odnosno nepovjerenje žena da će ih te institucije zaštititi te im dati potrebnu pomoć i podršku. 

Ivan Blažević (FOTO: Bernard Mihaljević)

„Počevši od policije, koja često na intervenciji uhićuje i nasilnika i žrtvu, preko centara za socijalnu skrb, gdje žrtve često ne dobivaju niti sve potrebne informacije o dostupnoj pomoći, primjerice da imaju pravo na besplatnog odvjetnika, pa sve do pravosuđa koje ima praksu izricati minimalne zakonske kazne nasilnicima, poput uvjetnih ili novčanih kazni, ili pak kratke zatvorske kazne, nakon koje se nasilnik vraća u zajedničko kućanstvo. Kada pak žena napusti nasilni odnos, vrlo često nema niti osnovnih ekonomskih sredstava kako bi se s djecom odselila u podstanarski stan, a uz stalne odlaske u centre za socijalnu skrb, na sudove, psihoterapije i druga liječenja koja su potrebna i njoj i djeci, nema niti vremena raditi puno radno vrijeme“, upozoravaju iz Solidarne.

Našeg sugovornika pitali smo i što, po njegovu mišljenju, treba mijenjati i poduzeti kako bi se žrtvama nasilja pomoglo.

„Svaki resor ima sijaset svojih problema koji se trebaju rješavati na sustavnoj razini. Policijske službenike se treba educirati da prepoznaju primarnog nasilnika, da naprave adekvatnu individualnu procjenu rizika, kao i kada i koju sigurnosnu mjeru predložiti na sudu. S druge strane, nije policajac kriv što sudovi prihvaćaju samo 15 posto sigurnosnih mjera koje je on predložio. Socijalne radnice treba educirati o dinamici nasilja, kako aktivno podržati žrtve, kako razgovarati sa žrtvama nasilja, umjesto da ih se dodatno traumatizira i obeshrabruje. Inzistiranjem na podijeljenom skrbništvu, s očevima koji su nasilnici, omogućava se daljnje nasilje i traumatizacija žena i djece žrtava nasilja. S druge strane, nisu niti socijalne radnice krive što rade u nesigurnim i neadekvatnim uvjetima, preopterećene brojem korisnika, manjkom resursa i enormnom birokracijom, zbog čega ne mogu posvetiti dovoljno vremena svakom svom korisniku“, kaže Blažević. 

Poručuje kako su prvi korak zakonske izmjene, a potom je drugi, važan korak, edukacija policajaca, socijalnih radnica, pravnica, sudaca i sutkinja, dok će se dugoročna promjena dostići tek adekvatnim obrazovnim sustavom koji će učiti djecu nenasilju, jer je oko 60 posto mladih već doživjelo neki oblik nasilja. Ipak, Blažević smatra da pozitivni modeli svih potrebnih promjena, već postoje. Velika većina tih izmjena je, tvrdi, izrazito jeftina za državni proračun te iziskuje prvenstveno političku volju za adekvatnim rješavanjem problema, a ne samo kozmetičke promjene kojima će si vladajući oprati ruke i prebaciti odgovornosti na nekog drugog, trećeg, šesnaestog….

Fond #spasime osnovali su Zaklada za ljudska prava i solidarnost – SOLIDARNA i Incijativa #spasime (ILUSTRACIJA: Solidarna)

Svi navedeni zabrinjavajući podaci, na koje upozorava naš sugovornik, bili su povod zakladi SOLIDARNA i fondu #spasime, da, u suradnji s Muzejom prekinutih veza, organiziraju izložbu na kojoj žele predstaviti priče žrtava koje su, unatoč i usprkos svemu, ipak uspjele izaći iz mučnog kruga nasilja te nastaviti život kao snažne i samosvjesne osobe, koje nikad više neće dozvoliti da ih netko zlostavlja. 

„Želimo pokazati da žene, unatoč svim problemima, uspijevaju otići i započeti život slobodan od partnerskog nasilja te snažne i samosvjesne ustrajati u svom pravu na život bez nasilja. Svaka žena koja javno progovori može biti ohrabrenje drugima, koje još uvijek nisu spremne na korak odlaska iz kruga nasilja“, kaže Blažević.

S ciljem da se ohrabri žrtve koje nemaju snage otići i zauvijek ostaviti život u nasilju, iz zaklade Solidarna pozivaju žene koje su se i same našle u paklu nasilja da ispričaju svoje priče, da opišu onaj ključan i presudan trenutak u kojem su konačno donijele odluku da više neće trpjeti nasilje te da, uz svoju osobnu priču, prilože i neki predmet koji ih podsjeća na taj presudan trenutak u kom su stavile točku na mračno poglavlje svog života. 

„Važno je pokazati da postoje žene koje su znale, unatoč svim zaprekama, naći snagu i volju za izlazak iz nasilja. Muzej prekinutih veza odmah je pokazao interes za sudjelovanje, jer u njihovom fundusu već postoje svjedočanstva o takvim izlascima iz nasilnih veza. Sada bismo htjeli sustavno prikupiti takve priče. Razmišljamo i o tiskanju knjige s tim svjedočanstvima“, kaže za Lupigu Sanja Sarnavka.

"Važno je pokazati da postoje žene koje su znale, unatoč svim zaprekama, naći snagu i volju za izlazak iz nasilja" - Sanja Sarnavka (FOTO: HINA/lsd)

Iz Solidarne pozivaju da svoje priče i opis ili fotografiju predmeta koje će izložiti pošaljete na e-mail fond.spasime@solidarna.hr s naznakom „Zalupi vrata i ne osvrći se“. 

„Ukoliko to želite, ostat ćete potpuno anonimne. Važno je samo pokazati da postojite, da se može otići kada se odluka donese, ma kako to bilo teško i naizgled zastrašujuće, jer teških je pitanja, poput onih gdje živjeti i kako zarađivati za život, mnogo“, poručuju iz zaklade Solidarna.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"