
BILI SMO DJECA ULJANIKA: Ostaje samo titranje jaja na svim jezicima
Cijeli bi se grad zatresao kad bi s ogromnih dizalica spuštali sekcije, živjeli smo uz konstantan šum brodogradilišta. Rasli smo uz priče o Lloydu koji je potopio Berge Istru. Naša je generacija slušala priče o preživjelim pomorcima koji su "viđeni" živi i zdravi u egzotičnim zemljama svijeta, gdje su živjeli u ogromnom bogatstvu kojeg su primili za šutnju. Uljanik je za mene postao sve što do tada nije bio: dio mog identiteta, mjesto duboko vezano za sve ono što sam kroz život radio. To danas zgaženo i uništeno brodogradilište sagradilo je više stanova, sportskih objekata, vrtića, škola, cesta, naselja nego što ih je HDZ uspio okrečiti. Taj Uljanik je već 1950-ih sagradio klub u kojem smo odrastali i gradili svoje karijere. Klub u kojem je ogroman broj ljudi upoznavao svoje prve ljubavi, bračne partnere, prvi put se napio. Pulska scena gradila se u tom okruženju, uz dizalice i zvukove rušenja sekcija. Zato se kod nas ne sviraju sentiši.