Još uvijek svako jutro krenem uz ulicu, u šetnju ili kupovinu. Izbjegavam autobus. Sve je manje svijeta na ulici, tišina sve veća, sve češće svi kontaktiramo s drugima samo telefonom ili novim elektroničkim sredstvima komuniciranja. Ljudi kupuju više nego ikad, ali samo hranu i higijenske potrepštine. I u prodavaonicama manje osmijeha, manje ljubaznosti nego ranije. 

Atmosfera me neobično podsjeća, mada samo u naznakama, na onu u Sarajevu na nekoliko dana pred rat. Doduše, ovdje, u Londonu, sve je pod kontrolom, radnje rade, nitko ih ne pljačka, ali je neprijatelj svuda oko nas. Premijer umiruje stanovništvo, poduzete su mjere, bit će hrane, lijekova, sve što stanovništvu treba, premda će, naglašava, nažalost biti žrtava. To je svakako opreznije od Izetbegovićeve izjave da rata u Bosni neće biti. 

Na vijestima gotovo samo govore o pandemiji koronavirusa. Savjeti, kao i pred rat, bez naročite učinkovitosti. Ljudi su i prije prali ruke, i prije stariji nisu izlazili kada se prehlade ili imaju temperaturu. Ali, sada su “stariji građani” postali opasnost. Vidim i sam kako mi se izmiču na ulici, čak i mladi snagatori misle da sam opasan, nisu kada sam bio mlad. 

Umnoženi strahovi stvaraju kolektivnu paranoju. Ponovo su se razmahale i stare rasne predrasude, ovaj put usmjerene prema ovdašnjim Kinezima, u čijoj četvrti sada nema gotovo nikoga. Starijima se sugerira da ne izlaze iz kuće. Možda bi trebali na javnim mjestima (premda nikome nije mnogo do njih) napisati “Zabranjeno za starije od 60”! Ali, sada već izgleda da je to bila samo nada. Ne umiru samo stari, nego svi, svugdje, u svim klimatskim okolnostima. 

 Ljudi kupuju više nego ikad - prizor iz jednog londonskog supermarketa (FOTO: HINA/EPA/Neil Hall)

Mnogi govore, kao i ja, da je ova ofenziva smrtonosnog virusa slična ratu. Ali, u ratu znaš s kim ratuješ. Ovaj neprijatelj je mnogo opasniji. Nevidljivi, nijemi neprijatelj. Na sve strane, u svakome. Nitko ne zna kako se od njega možemo potpuno zaštititi, ni kada će i gdje napasti. 

U ratu sam sebi govorio da smrt dođe brzo; sada ponovo mislim, sebe tješim: ni u najgorem slučaju umiranje od ovog virusa ne traje dugo. Kao i u ratu, sada bi svako mogao ispričati svoju priču. I u tom pogledu isti osjećaj kao u ratu: čemu o tome govoriti, kada je svaka osobna nesreća nesreći bližnjeg slična. A pomoći možemo teško i sebi samima. Nego se nadati, neće dugo. Na ovaj ili onaj način, neće sigurno dugo. 

I opet sve više mislim o ljudskoj nemoći u odnosu na prirodu, u kojoj se oduvijek potencijalno postojalo svako dobro, ali i sve opasnosti, koje se povremeno razbude, pomalo fatalistički mislim o nekoj tajnovitoj sili, koja uspostavlja svoj red, mislim o onome što nam još nije znano, a utiče na naše sudbine. Koja ni u najbolja vremena ne ovisi samo o nama.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay