Ni koronavirus ne može zaustaviti rasprodaju banaka strancima u bivšim jugoslavenskim republikama. Toj praksi pogubnoj po vođenje razvojne ekonomske politike jedne države, nakon Hrvatske, BiH i Crne Gore, pribjegla je i Srbija pod Aleksandrom Vučićem prodavši ovih dana bez ikakvog racionalnog razloga 82,23 posto vlasništva u uspješnoj i profitabilnoj Komercijalnoj banci za 450 milijuna eura. Samo kroz povlačenje raspoloživog kapitala iz Komercijalne banke i plasmana tog novca na tržište, kako je ovih dana u jednom intervjuu upozorio analitičar Branko Pavlović, kupac će u vrlo kratkom roku, zaradom na plasirani kapital, vratiti novac koji je dao za dionice banke.

Kupac beogradske Komercijalne banke je Nova ljubljanska banka iz Slovenije što samo naizgled oduzima na snazi tvrdnji s početka s teksta. Radi se o tome da su većinski vlasnici NLB-a američki investicijski fondovi, jer je takva zapovijed, privatizacija NLB-a u cilju „stabilizacije slovenskih javnih financija“, došla iz Europske unije. 

JUGOSLAVENSKI MONETARNI RAT I MIR: Netko i danas plaća ceh u slučaju štediša Ljubljanske banke, nisu skakavci pojeli devize

KOSTUR IZ ORMARA: Kako državni vrh odabire oko čega stvoriti nacionalnu histeriju, a što vratiti u ormar?

No, ono što nas ovdje više zanima je okolnost da se NLB dao u regionalno širenje iako je pod prijetnjom prilično velike odštete za prijevaru štediša Ljubljanske banke koji su u toj banci štedjeli prije raspada Jugoslavije, o čemu se u javnosti manje zna. Točnije, dobro je poznato da je Europski sud za ljudska prava u čuvenoj presudi „Ališić i ostali“ iz 2014. godine naložio Sloveniji da obešteti hrvatske i štediše iz BiH, njih oko 130.000, kojima je Nova ljubljanska banka gotovo 25 godina odbijala isplatiti njihovu deviznu štednju. Što Slovenija, preuzevši obvezu svoje banke, već šest godina i čini, pod nadzorom Strasbourga. Ali o tome nešto kasnije.

NLB se dao u regionalno širenje iako je pod prijetnjom prilično velike odštete za prijevaru štediša Ljubljanske banke (FOTO: Novilist.hr)

Manje je, međutim, poznato da su i nakon presude suda u Strasbourgu ostali nerazriješeni zahtjevi Zagrebačke banke i Privredne banke Zagreb po istoj osnovi, obeštećenja za neisplaćenu deviznu štednju Ljubljanske banke, koji se kreću, prema podacima Hrvatske banke iz 2006. godine, ukupno oko 315 milijuna eura. Zagrebačka i Privredna banka Zagreb svojedobno su potvrdili da traže nadoknadu za isplaćenu staru deviznu štednju Ljubljanske banke no nikada zainteresiranim medijima nisu podastrli podatke na kojim sudovima, u kojim državama i u kolikom iznosu pokušavaju naplatiti dug. Odgovor na ta pitanja iz spomenutih banaka uvijek je bio „ne komentiramo sudske postupke u tijeku“. Tako je bilo i prilikom prošlogodišnje presude Županijskog suda u Zagrebu kojom je PBZ „utjerao“ oko devet milijuna dolara duga od Nove ljubljanske banke na ime prenesene štednje. Dok se PBZ uzdržao od komentara, slovensko Ministarstvo financija je poručilo da neće isplatiti PBZ-u dosuđeni dug zastupajući davno utvrđene stavove slovenskih vlasti i NLB-a. Ti se stavovi svode na stav Ljubljane da je stara devizna štednja pitanje sukcesije bivše SFRJ, a ne sudskih odluka, da su hrvatske tvrtke ostale dužne „staroj Ljubljanskoj banci“ pola milijarde tadašnjih DEM i da se hrvatski sudovi ne pridržavaju europske pravne stečevine. 

Da stvar bude zagonetnija, potraživanja prema Novoj ljubljanskoj banci ni Zaba ni PBZ ne vode u svojim bilancama, niti se u njihovim poslovnim izvješćima spominje dug Nove ljubljanske banke prema njima. Zbunjujuće je i što šutnja dvaju najvećih hrvatskih banaka o svom potraživanju od NLB-a dolazi i nakon spomenute famozne presude „Ališić i ostali“. Tom presudom, podsjetimo, praktički je srušena koncepcija Slovenije iz 1991. da se osnuje Nova ljubljanska banka imovinom Ljubljanske banke, a da se dugovi ostave „staroj“ Ljubljanskoj banci nad kojom je upravu preuzela slovenska Agencija za sanaciju banaka, što je praktički značilo put u stečaj i izbjegavanje isplate štediša iz drugih jugoslavenskih republika.

Slovenija nije negirala obvezu „stare“ Ljubljanske banke prema štedišama u Hrvatskoj i BiH, neke štediše iz Hrvatske i BiH čak su i sudski utužile svoje uloge, ali pošto je banku lišila imovine, poslala je jasnu poruku da misli prevariti na tisuće štediša. Željela je, uz to, jednim potezom staviti točku na zamršene, ali lukrativne operacije Ljubljanske banke uoči raspada Jugoslavije u ostalim tadašnjim republikama, ali se pokazalo da to tako ne ide. Ili bolje rečeno, da „ide dok ide“. 

Stari logo - stara potraživanja (FOTO: Arhiva/Lupiga.Com)

I išlo je sve do 2014. godine kada je sud u Strasbourgu cijelu priču vratio na početak i u presudi „Ališić i ostali“, primjerice, potanko rekonstruirao da je samo iz Ljubljanske banke Sarajevo u ljubljansku središnjicu između 1984. i 1990. godine preneseno 244 milijuna tadašnjih njemačkih maraka, a vraćeno, u obratnom smjeru, oko 41 milijun DEM. Jasno je da Slovenija nikada nije bila raspoložena za razgovor na temu kako je i zbog čega taj novac izvlačen i gdje su završili štedni ulozi iz Sarajeva.

Porijeklo, tijek nastanka i iznos duga Nove ljubljanske banke prema Zabi i PBZ utvrdila je, kako rekosmo, Hrvatska narodna banka u posebnoj izjavi 2006. godine. Tu se, među ostalim, navodi kako je Ljubljanska banka u Zagrebu osnovala 1969. godine svoju filijalu, dakle ne zasebnu banku koja bi nakon raspada Jugoslavije svojom imovinom odgovarala za dugove prema štedišama, već poslovnicu ili filijalu svoje ljubljanske središnjice. Uoči raspada Jugoslavije, podsjeća HNB, Ljubljanska banka u Zagrebu je 1989. godine svojoj poslovnici dala novo ime, Glavna filijala Zagreb Ljubljanske banke d.d., ali, ističe Narodna banka, ni tada filijala nije ustrojena kao zasebna banka. 

Uvidjevši manevre Ljubljanske banke nakon osamostaljenja Slovenije, HNB je s tom bankom dogovorio dokapitalizaciju Glavne filijale Zagreb kako bi ona mogla normalno nastaviti poslovati. U tom slučaju ne bi bilo navale štediša po svoje uloge, a znalo bi se pouzdano i kolika su potraživanja Ljubljanske banke od onih u Hrvatskoj kojima je posudila novac. No, dokapitalizacija nikada nije uslijedila i Glavna filijala Zagreb sporo, ali sigurno je umirala sve do 2004. godine isplativši tek neznatan dio svojih dugova štedišama.

Redovi kakve smo gledali pred poslovnicama Ljubljanske banke (FOTO: Lupiga.Com)

Istodobno s pokušajima da se Glavna filijala Zagreb spasi, tadašnji saziv Hrvatskog sabora donosi 1991. godine zakon prema kojem je štedišama Ljubljanske banke ponuđeno da im njihovu deviznu štednju isplati neka od velikih hrvatskih banaka. 

„Otprilike dvije trećine štednje od ukupne devizne štednje u Glavnoj filijali Zagreb je preneseno na hrvatske banke, a vlasnici približno jedne trećine štednje vjerovali su da će lakše i brže do svog novca ako u svojim rukama zadrže važeće štedne knjižice Ljubljanske banke d.d. Ljubljana. Temeljem neprenesene štednje u zagrebačkoj filijali Ljubljanske banke hrvatski građani izravno potražuju prema raspoloživim podacima oko 312 milijuna DEM glavnice plus kamate, a hrvatska država još gotovo dvaput toliko za isplaćenu prenesenu štednju“, navodi HNB koji u spomenutoj izjavi nema dvojbe oko toga da je Nova ljubljanska banka dužna isplatiti štediše „stare“ Ljubljanske banke, što će osam godina kasnije utvrditi i sud u Strasbourgu.

Kada se „dojč marke“ preračunaju u eure, dolazi se, među ostalim, do iznosa od najmanje 312 milijuna eura koliko su Zaba i PBZ isplatile devizne štednje Ljubljanske banke štedišama koje su se odlučile prenijeti štednju u hrvatske banke. Nekome se spomenuti iznosi mogu činiti nerealno visokim, no nedvojbeno je utvrđeno kako je Glavna filijala Zagreb Ljubljanske banke kraj 1989. godine dočekala s obvezom od 611 milijuna dolara prema svojim štedišama koji su držali uloge u devizama!

„Glavna filijala Zagreb Ljubljanska banka bila je po prikupljenoj deviznoj štednji jača od svih banaka u Jugoslaviji“, stoji u HNB-ovoj izjavi o problemu stare devizne štednje Ljubljanske banke koja je dana ništa manje zanimljivim povodom od cijele priče oko prevare štediša.

HNB ne dvoji da je Nova ljubljanska banka dužna isplatiti štediše „stare“ Ljubljanske banke (FOTO: Lupiga.Com)

Narodna banka, naime, očitovala se o staroj deviznoj štednji Ljubljanske banke kako bi obranila svoju odluku da se belgijskoj banci KBC onemogući kupnja tadašnje Splitske banke. Belgijski KBC tada je bio suvlasnik Nove ljubljanske banke, a HNB, predvođen tadašnjim guvernerom Željkom Rohatinskim, jednostavno je negdje morao povući crtu preko koje se monetarni suverenitet zemlje ili ono što je od njega ostalo, ne može prelaziti. Ta crta bila je obveza NLB-a i njegovih suvlasnika za staru deviznu štednja Ljubljanske banke. U godinama što će uslijediti KBC je izašao iz Nove ljubljanske banke, slovenska ekonomija izgubila je zamah iz devedesetih i ranih dvijetisućitih, a slovenska Vlada morala pristati na diktat o privatizaciji NLB-a u cilju „sređivanja javnih financija“.

U međuvremenu, u travnju 2018. godine u slovenskom parlamentu, na sjednici Odbora za ustav, dužnosnik slovenske Vlade za pitanja sukcesije dr. Andraž Zidar iznio je podatak da je Nova ljubljanska banka dosada izgubila četiri sudska spora sa Zagrebačkom i Privrednom bankom Zagreb oko prenesene devizne štednje.

„Vrijednost nijednog od izgubljenih sporova NLB-a za prenesenu štednju ne prelazi 25 milijuna eura“, otkrio je Zidar. Ni nakon Zidarova istupa, a ni nakon izjave Janeza Janše da ima informacije kako je samo u jednom slučaju NLB izgubio spor oko prenesene štednje u vrijednosti 20 milijuna eura, nije bilo reakcije iz najvećih hrvatskih banaka. U jednoj od njih, Zagrebačkoj banci, ovih je dana, bez obrazloženja dostupnog javnosti, smijenjena gotovo cijela uprava, kao da ih je napao koronavirus. U svakom slučaju, nije pametno misliti da će nova uprava promijeniti navadu šutnje o naplati stare devizne štednje od Ljubljanske banke. U pozadini te šutnje svakako su nečiji interesi, a korijeni te šutnje zacijelo se vuku iz ranih devedesetih godina prošlog stoljeća kada je sve bilo podređeno ostvarivanju državotvornih projekata s obje strane Sutle. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"