Nakon kratke i teške bolesti, u 49. godini života, napustio nas je Božidar Alajbegović, jedan od najplodnijih domaćih književnih kritičara. Vijest se pronijela poput munje i sve nas šokirala. Naš Bozzo! Tako smo ga, naime, zvali na Lupigi u vremenima kada smo počinjali s ovom stranicom i kada nam se svima učinilo da je zbog tada nesvakidašnje forme naših tekstova, sasvim prigodno da se potpisujemo nadimcima koje smo sami odabrali. U virtualnom svijetu, Božidar nas je prepoznao niti godinu dana nakon što smo pokrenuli Lupigu i sebi odabrao taj nadimak. 

Kada smo se upoznali i počeli surađivati, negdje krajem ljeta 2002. godine, radio je u jednom opatijskom hotelu kao noćni recepcionar i neumorno pisao književne kritike. Još neumornije je čitao. Gutao je svu literaturu do koje je uspio doći, ali se vodio motom da ne piše rado o knjigama koje jednostavno nisu dobre. „Ne želim na njih gubiti vrijeme“, i danas pamtim njegove riječi. Često bi znao ono što je pročitao spakirati u kovertu i poslati mi s porukom da svakako tu knjigu uzmem u ruke. Nekad pri kraju godine volio bi me obavijestiti o „ovogodišnjoj statistici“, jer Bozzo je pomno bilježilo koliko knjiga pročita godišnje. To su bile vrlo zavidne brojke. Bozzin tempo bio je za sve koje poznajem nedostižan - otprilike tri,četiri knjige na tjedan. 

Iza njega je ostala nebrojena količina objavljenih književnih kritika, ali i intervjua, komentara, filmskih kritika ... Samo na Lupigi u proteklih 18 godina napisao je preko 300 tekstova, od kojih su većina bili o književnosti. A pisao je i za Vijenac, Treći program Hrvatskog radija, Kolo, Moderna vremena, emisiju Bibliovizor, Novu Istru … Njegov blog, Knjiški moljac, da ne spominjemo. Koliko je tek tekstova tamo unio, gotov je nemoguće izračunati. Njegov blog svojevremeno je postao neka vrsta književnog foruma, gdje bi se ispod tekstova u komentarima raspravljalo nadugo i naširoko. Često se tamo nalazilo neostvarenih, pa i ostvarenih književnika koji su pod velom anonimnosti u komentarima vodili svoje male osobne ratove protiv domaćina kritičara. 

Najviše je Bozzo volio pisati o domaćoj prozi, a svakim romanom Miljenka Jergovića bivao bi fasciniran, i ne samo romanima. Unatoč tome što je desetljećima pisao o književnosti, sam nikada nije bio dio te scene niti se družio s njenim akterima. Želio je po svaku cijenu zadržati nepristranost. 

Bozzo se rodio, odrastao i živio u Rijeci. Po zanimanju je bio diplomirani ekonomist. Objavio je nekoliko zbirki svojih kritika - “Utočište od riječi” (kritike strane proze); “Nešto kao fleš” (kritike domaće proze); “Pedeset kritika” (kritike strane proze); “Post scriptum” (kritike hrvatske proze) te “Paralelni svjetovi” (kritike suvremene strane proze). Za ovu posljednju dobio je i prestižnu nagradu “Julije Benešić”, za najbolju knjigu kritika. Lani je zaslužio i nagradu Primorsko-goranske županije koja se dodjeljuje najuspješnijim kulturnim djelatnicima. 

Zadnjih godina se više nismo tako često čuli. Sve svoje slobodno vrijeme koristio je da uživa sa svojom kćerkicom i oduševljava se njenim nogometnim vještinama. Zadnji put javio mi se prije tri mjeseca s viješću da radi na jednom književnom projektu, a potom koji tjedan kasnije, da je u bolnici … 

Nedostajat ćeš, Bozzo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Novi list