*** Lupiga je u crowdfunding kampanji. Možete joj pomoći i uplatom izravno na žiro-račun, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podatke možete pronaći na ovom linku.

Kada se štogod izričito zabranjuje, a pogotovu ukoliko nam se to po sebi ne čini lošim, teško je odoljeti i ne preći granicu. Ako ništa drugo, na to će nas nagnati znatiželja. Znatiželju pisca, pak, potiču tuđa prelaženja granica e da bi razumio bolje vlastita ili se ponovno pitao o zabrani. Odolio nije ni Boris Beck – otvorio je Pandorinu kutiju.

Pandora (grč. Πανδώρα, Pandốra) mitološka je žena koju su stvorili bogovi. Ime joj znači „svime obdarena“ - ljepotom, inteligencijom, talentima. Miraz joj bješe posuda u kojoj su bila pohranjena sva zla svijeta, uključujući i nadu. U grčkoj mitologiji i književnosti (Hesiod, Homer) postoji nekoliko varijacija priče o njoj: u jednoj je oblikovana od zlata u drugoj od zemlje; u jednoj je darovana ljudima kao kazna, u drugoj kao dar; u jednoj je sama otvorila posudu, u drugoj je to učinio tkogod drugi; u jednoj je itd. Posuda (πίθος, pithos) je, zapravo, ćup, no najčešće se prevodi kao kutija. Naime, Erazmo Roterdamski je u svom prijevodu Hesioda riječ pithos (ćup) odmijenio riječju pyxis (kutija), pa je taj prijevod ušao u opću uporabu.

Kada je Pandorina kutija otvorena, iz nje su, među ljude koji su do tada bili živjeli bezbrižno u blagostanju, izašla sva zla: kuga, tuga, siromaštvo, zločin, očaj, pohlepa, starost, bolest, ludost, prkos, glad, prijevara... Pandora ju je brzo zatvorila i unutra je ostala samo nada. Svijet je bio vrlo hladan i turoban, a onda je Pandora opet otvorila kutiju te je nada izletjela van. Tako je čovječanstvo i u zlim vremenima dobilo malo nade. Druga verzija mita govori da je nada bila zapravo najgore od svih zala jer je bila jednaka strašnom predznanju. Pandora je tako, zatvorivši kutiju prije nego što je nada izašla van, spasila svijet od najgore štete. Naime, sama bi se riječ „nada“ (grč. Ελπις) bolje mogla prevesti kao „predviđanje nesreće“. Mit o otvaranju Pandorine kutije, zapravo je, teodicejsko pitanje: zašto postoji zlo u svijetu?

"Pandorina kutija" Borisa Becka (FOTO: Moderna vremena)

Naslov Beckova romana ("Pandorina kutija", Leykam international, Zagreb 2017.) ujedno je njegov opis: čitatelj doista upada u otvorenu kutiju, i svako je novo poglavlje novo dno koje se, taman kad pomisli da je dosegao razumijevanje poruke priče, ponovno i ponovno otvara pod njim, u koncentričnim krugovima koji ga, nakon brojnih putovanja kroz vrijeme i prostor, zapravo, vraćaju na početak. Ili u mogućost novoga početka pred kojim stoji Odisej.

Odisej (grč. Ὀδυσσεύς, Odusseús) glavni je lik u Homerovoj "Odiseji" i epu "Teogonija", a o njemu piše i Euripid u svojoj satirskoj drami "Kiklop". Njegovo ime može značiti „sin boli“, ali i „vodič“ (οδηγός, odēgós = vodič). U rimskoj mitologiji bio je znan kao lat. Ulixes ili Ulyssess (otud drugi naziv – Uliks). Otac mu je bio Laert (po nekima tek očuh, dok mu je biološki otac Sizif), a majka Antikleja. Oženio se za vjernu Penelopu s kojom je imao sina Telemaha. Odisejeve pustolovine u ratovima, putovanjima, prijateljskim i ljubavnim odnosima bogate su poveznicama s cjelokupnom drevno-grčkom poviješću i mitološkim konstelacijama u brojnim inačicama.

Nakon Trojanskoga rata (o kojem nema povijesnih izvora, pa mnogi historiografi tvrde da ga je Homer izmislio kompilirajući ratovanja Grka u razdobljima Mikenske kulture i brončanoga doba oko 12. stoljeća pr. Kr.), u kojem se istakao kao lukav, oštrouman i mudar junak, ali privukao i gnjev bogova te bio kažnjen - morao je izdržati deset godina nevolja prije nego što se vrati kući u Itaku. I povratak je, dakako, prepun pustolovina s ljudima, narodima, mitskim bićima i bogovima. Homerov svijet u Odiseji prepun je simbola. Od simbola pojedinih predmeta do geografskih entiteta: od Penelopina tkalačkoga stana, Odisejeva luka i strijele sve do mora i otoka Itake. Itaka simbolizira dom, mjesto gdje čovjek živi sa svojom voljenom obitelji u miru i blagostanju, odnosno svrhu ljudskog života kakva se ne postiže bez borbe. Sam Odisej simbol je čovjeka u potrazi za samim sobom.

Beckov roman podijeljen je u deset poglavlja (ukupno 160 stranica). U prvom, „Laurijski rudnici“, zatječemo Odiseja u izdržavanju kazne kao roba i zatvorenika, kopača rude srebra. Sveden je na nikoga (ime mu je Nitko). Zapravo, on je svatko od nas u situaciji krajnje podložnosti i lišenosti slobode. Drugo poglavlje, „Djetinjstvo na Itaci“, sjećanje je na rano Odisejevo djetinjstvo, drage mu osobe koje su ga okruživale i njihov pokušaj da ga učine dobrim učenikom.

Povratak na Itaku (ILUSTRACIJA: esripm.maps.arcgis.com)

U poglavlju „Lov na vepra“ autor opisuje pokušaj Odisejeva poočima Laerta da od osjetljiva dječaka, sklona pričanju i slušanju mitskih priča, napravi muškarca ratnika. Četvrto poglavlje, „Odisej na Korintu“ opisuje njegov boravak u Sizifovoj kući na Korintu, gdje se upoznaje s njegovim inženjerskim izumima te nizom osoba koje će utjecati na tijek njegova života i putanju njegova srca, a kojima zajedno s vremenom postaje otpadnikom i od ljudi i od bogova. Pandoru susrećemo u petom poglavlju „Mračna soba“. Prelijepa žena, svima dostupna, a emocionalno ravnodušna, iznimno nadarena za crtanje i slikanje.

Bogati i precizni opisi građe i materijala, uporabnih predmeta, hrane i pića, mirisa i okusa, tehničkih naprava, arhitekture, potom elegancije razgovora, veze ljubavi (eros) i smrti (thanatos), filozofskih rasprava, rudimentarnosti seksualnih odnosa, brutalnosti ratnih ili drugih borbi, psihološka karakterizacija likova – sve to u počecima romana pridonosi osjećaju da nas je autor prenio u drevnu Grčku. Činjenica da bogovi nisu kakvim nam se čini da jesu, da kadikad ne znamo tko je bog a tko čovjek, tko koga mrzi ili voli, može nam se činiti kao Beckovo krčenje kroz brojne dosadašnje interpretacije mitskih priča i njihovih inačica do mogućega svijeta. No, onda usred romana postanemo svjesnima da Zeus nije bog, nego ZEUS – Zapovjedni ešalon upravitelja svemira, da bog nije ni Hefest, nego biotehnološka tvornica, da nije to ni Ares, nego je anagram riječi: aretirati, relocitati, eliminirati, sanirati. Odjednom kao da smo iz mitskoga svijeta drevne grčke preneseni u noćnu moru Orwellova romana "1984." ili u kakav film znanstvene fantastike.

U preostalim poglavljima („Hrana bogova“, „Teroristički napad“, „Halkionski dani“, „Među mrtvima“, „Ljeto besmrtnika“) već smo u sasvim drugom svijetu – mogućem, budućem, svevremenskom. Kataloški sažetak romana opisuje daljnje događaje: ZEUS (Zapovjedni ešalon upravitelja svemira) s Olimpa okupira Itaku i ondje montira industrijska postrojenja koja uništavaju prirodu, protiv čega se Odisej pobuni. Njegov otac Sizif s Tantalom radi u HEFEST-u, olimpskoj biotehnološkoj tvornici u kojoj se proizvode ljudski organi i androidi poput Pandore. Sizif za Pandoru osmisli mračnu sobu (camera obscura). Odisej s Penelopom započinje niz sabotaža, ali ih komandosi ARES-a (Aretirati, relocitati, eliminirati, sanirati) uhite i predaju Kiklopima koji ih zatoče u spilji. Tantal prezire bogove i uči ljude da im se ne treba povinovati. Od njega Sizif otkriva tajnu bogova: sirovine za ambroziju crpe se na Itaci. ZEUS Tantala proglasi ludim i smjesti u azil kod Pitije u Delfima, a Odisej i Penelopa se vrate na Itaku gdje se Odisej ubije. Sizif objavljuje recept za ambroziju, a bogovi Pandori daju kutiju s čudesnim slikarskim priborom – sve što njime naslika postane stvarno. Potom su joj bogovi poslali u noćnim morama sve svoje strahove i bolesti.

Pandora otvara kutiju (ILUSTRACIJA: Vassar College WordPress) 

ZEUS svu krivnju svaljuje na Pandoru i ona se sklanja u Pitijin azil – putem joj se pridružio Sizif na bijegu i ona ga u azil prokrijumčari u svojoj kutiji. Tantala u azilu posjećuje njegova sestra Perzefona i ona i Sizif postanu ljubavnici. ZEUS šalje komandose ARES-a koji Sizifa prebace u Podzemlje gdje on sretne svojega sina Odiseja, ali ga odatle oslobodi Perzefona. Sizif se vraća u azil, izrađuje dvostruko dno kutije, i u nj sakriva slikarski pribor. Nakon toga ponovno ga odvode u Had, zajedno s Tantalom. U azil stiže i Penelopa i piše izmišljenu povijest Odisejevih putovanja u kojima se on na kraju vraća njoj i žive na Itaci. Pandora naslika sve što je Penelopa napisala, a potom zadnjim potezima – izbriše bogove.

Roman "Pandorina kutija" na originalan način spaja obiteljsku dramu i politički angažiranu književnost, koristeći antičke motive kako bi, zapravo, progovorio o suvremenosti. Sam autor, Boris Beck, u jednom od intervjua (Zagrebački list, 18. rujna 2017.) tumači: „'Pandorina kutija' je roman o današnjem svijetu – gdje vlada opsjednutost tehnologijom, seksom i potragom za vječnom mladošću, dok istodobno demokraciju zamjenjuje društvo kontrole. Veoma volim čitati o antici i uočio sam da je mnogo toga za što mi mislimo da je obilježje modernog svijeta, postojalo i onda. Svi smo učili u školi da su bogovi kaznili Sizifa da gura kamen, a Tantala da bude vječno gladan i žedan, ali možda nam je promaklo što su zgriješili. A njihova je krivnja bila da su odavali božanske tajne, baš kao što danas čine Assange ili Snowden. Mi mislimo da su kompjutori i roboti naš današnji izum, ali i u antici su izrađivali strojeve i maštali o robotima. Kao da ima nešto nepromjenjivo u ljudskoj duši i sudbini. Roman se dakle zbiva u antici, ali svi su njegovi junaci naši suvremenici“.

Sumnje i nadanja, borbe i zamori, traganja, nalaženja i gubljenja nisu bila drukčija u doba drevnih Grka nego što su danas ili što će biti u budućnosti. – oni pripadaju ljudskoj sudbini.

Knjiga je napisana za one koji ne vole suviše laganu književnost. Za one koji vole ironiju, koji vole odgonetavati književnu zagonetku, za one koji ne vjeruju da postoji samo ono što je vidljivo (“možda i postoji samo ono čega nema“).

Boris Beck, odnosno pripovjedač u romanu, zahtijeva, s jedne strane, od svojih čitatelja izdržljivost tijekom čitanja. Naime, on spaja različite mitove, preslaguje njihove priče, povezuje i razvezuje likove, spaja svjetove koji se čine nespojivima, i sve to na visokoj razini umjetničke izvedbe. S druge strane, pitkost stila, ritam rečenica, čas odmjerenost a čas bujica riječi kojim opisuje Odisejeve pustolovine, sve to čitatelja drži u napetosti zbog koje ne može odložiti roman prije nego što ga pročita.

Boris Beck (FOTO: Privatni album)

Ono što, naposljetku, izlazi iz Beckove "Pandorine kutije" jesu pleteri njegovih vlastitih razmišljanja o svijetu obogaćena knjigama koje je pročitao i iskustvima koje je stekao čitajući ne samo romane nego i novinske članke o dnevnoj politici. No, ponajprije, to je otvaranje prožeto iskustvom samoga pisanja kao svjedočanstva o vlastitim tragovima. Na čitatelju je da ih slijedi te malo pomalo otkrije nevidljivu kartografiju misli i asocijacija. Kartografija je djelatnost koja se bavi prikupljanjem, preradom, pohranjivanjem i uporabom prostornih informacija te njihovom vizualizacijom. Pritom se prostornom informacijom smatra svaki navod, kojemu uz iskaz o značenju objekta pripada i položajna određenost u danom sustavu. Upravo način na koji Beck slaže te informacije tvori i sam stil njegova romana.

Stil je trag u diskursu što ga ostavlja društveni status autora, vrijeme u kojem piše, književno tržište, žanr, intencije, nesvjesno ... Dakle, tragove možemo detektirati s obzirom na njihovo porijeklo, intencije i nesvjesno. Tragove izvan samoga teksta, koji mu prethode, autor kontrolira. U ovom slučaju riječi je o žanru romana, dakle, funkcionalnom stilu kakvim autor nastoji zahvatiti konstelacije jednoga jedinog mogućega svijeta razapeta između datosti, mogućnosti i želja. Tragovi što ih autor poznaje, ali mu izmiču te ih trajno iznova otkriva pripadaju lingvostilističkim postupcima, što ih može razotkriti analiza. U tragove kojih autor nije svjestan, mi kao čitatelji upisujemo vlastite diskurse.

Umjetnički tekst organiziran je stilom. Štoviše, upravo je stil jezik umjetničkog djela. Na čitatelju je da uči jezik (stil) kako bi otkrio poruku koja je i potakla autora da piše upravo tim jezikom (kao stilom) što mu se nadao dok je nizao riječi svojih rečenica. Naravno, taj se jezik ne može otkriti do kraja: niti itko ima sva potrebna znanja niti je u stanju pročitati sve tekstove koja autor priziva (Apokalipsa, George Orwell, Aldous Huxley, Antoine de Saint-Exupéry – samo su neki od njih). Ali može s njima stupiti u dijalog i ponoviti cijeli krug iz čije je polazišne točke autorov tekst stigao do njega. No, ovoga puta ne traži više odgovor, nego prije uči postavljati, zapravo mucati pitanja.

Boris Beck tijekom svoje pustolovine pisanja ne radi drugo nego otvara Pandorinu kutiju: pušta i zatvara zle nemani, i nadu, što oblikuju stvarnost, dok im stvarnost istodobno trajno izmiče tjerana obećanjem što mu ga nudi nada. Pismo i Odisej imaju sličnu sudbinu: da tragaju za pripadnošću i smislom u trajnoj opasnosti da im se njihova utopija ne premetne u distopiju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pressedan.unin.hr

*** Lupiga je u crowdfunding kampanji. Možete joj pomoći i uplatom izravno na žiro-račun, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podatke možete pronaći na ovom linku. Možete koristiti i QR kôd. Cijenimo svaku podršku.