Božo je sahranjen prekjučer u 14 sati, na riječkom groblju Drenova. Obitelj je prije toga dobila potvrdu da je covid negativan, pa nije bila potrebna ona jeziva procedura s troslojnim vrećama, limenim sandukom, i sanitarnim kordonom.

NEDOSTAJAT ĆEŠ: Napustio nas je naš Bozzo

Sahranjen je kako se sahranjuju ljudi ovih dana, u stvari bez pogreba. Mogli su doći žena i dijete, eventualno još neki prijatelj. Mislim da je broj ljudi koji smiju biti na groblju, zajedno s pogrebnicima, deset. Na osmrtnici u novinama nije smjelo pisati vrijeme pogreba, cvjećarnice su radile takvim kapacitetom da je bilo gotovo nemoguća misija po cijelom gradu skupiti više od četiri vijenca. 

Svećenik, koji Boži nije specijalno trebao, bio je dopušten, ali nije bio dopušten glazbenik, neki gitarist ili trubač. Nije praktično umirati u vrijeme covida 19, ali Božo i tako nije bio poznat po dobrom tajmingu.

Ako je netko želio doći na pogreb, a iz očitih razloga nije mogao, ako je htio donijeti buket cvijeća, nekakve ruže, irise, pa možda čak i ljiljane, taj buket ne bi bilo loše uplatiti na račun Božine supruge. Ne zbog toga što ona bez toga neće preživjeti, ta je obitelj navikla preživljavati i dostojanstveno, i skromno. Nego jer je to pitanje geste. A u vrijeme kada se sućut ubacuje u obliku rukom pisanih poruka u poštanske sandučiće, novac, ta neukusna valuta, postao je jedina raspoloživa gesta. Platite dakle to cvijeće kojeg nema, za pogreb na kojem niste bili, čovjeku koji je o vašim knjigama mislio dobro, loše, ili sve najgore.

To što ste ih odštampali, i što leže u podrumima vaših izdavača, ili ne leže uopće jer su ljudi snalažljivi pa fotokopiraju, ili kako se to već zove, po deset primjeraka te fiktivne naklade po potrebi, i arke prerežu nekim tupim nožem da djeluje kao da su izgriženi zubima, pa je moguće isturpijati nokte na vlastiti opus i knjižni blok, sve je to besmisleno bez te interne dinamike, u kojoj postoji pisac, knjiga, kritičar, i, uz nešto sreće, čitatelj.

Ne znam zašto proizvodim ovakve pedagoške rečenice, i kome je to potrebno. Pokušavam ukazati na to da je smrt književnog kritičara jedna literarna smrt, i da je sve što služi literaturi jednako važno, pod uvjetom da joj uistinu služi, a to je kod Bože bio specijalno izražen slučaj.

Navest ću ime i broj žiro računa supruge čovjeka koji je pomno čitao vaše knjige. Među ostalim, smrt je ozbiljan, i neprimjeren trošak. Položite to nesretno cvijeće, kojeg uopće nema, na grob čovjeka od čijih kritika možete odahnuti. A kako stvari stoje, neće proći puno vremena prije nego što vas neće "kritizirati", ni primjećivati, ni itko drugi. Ostat ćemo samozadovoljni, svatko s vlastitim izoliranim pogrebom, sa zabranjenim trubačem, zadubljeni u čemprese od kojih očekujemo nekakav viši smisao, jer svaka smrt umjetnika nekakva je pandemija, pusto mjesto na koje ne hodočaste specijalno uspješni, i probitačni ljudi.

Maja Piškulić - HR3324020063201826553 (Erste banka)

Tekst prenosimo s Facebook profila Slađane Bukovac, uz dozvolu autorice. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook