Priroda se počela oporavljati, vijest je koja vas nije mogla zaobići otkako je globalna epidemija koronavirusa, među ostalim, pozatvarala veliki dio tvornica te ograničila cestovni i zračni promet. U kineskim megapolisima se čisto i vedro vidi nebo, u slavnim rimskim fontanama, do kojih se inače od gomile turista gotovo nemoguće probiti, sada se brčkaju patke, u venecijanskim kanalima „kristalno je čista voda“, s hrvatskog Jadrana stižu snimke razigranih delfina i golemih kitova, iz indijskog grada Jalandhara se nakon dugo vremena vide vrhovi Himalaja … Nova vijest stiže iz španjolske Murcie, grada od oko pola milijuna stanovnika. Fotograf Marcial Guillen snimio je panoramu grada 29. veljače, dan prije nacionalnog „lockdowna“. Potom je, s istog mjesta, istim fotoaparatom i objektivom, 23. travnja ponovno snimio panoramu. Kombinirao je fotografije, a ovo što vidite je rezultat toga.

Nema tome tako dugo da smo pisali kako je „krapinski prakantautor“, Matija Habijanec, poznatiji vam možda kao Marshmallow, objavio drugi singl sa svog nadolazećeg „Destruction“ LP-a, a ovaj izvrsni kantautor natjerao nas je da napišemo novi tekst. Ovaj put povod je njegov treći singl – „Fridays“ – koji je objavljen ovih dana, unatoč kriznim vremenima uzrokovanim pandemijom koronavirusa. Na YouTubeu je „okačen“ i spot, kojeg prigodno donosimo baš petkom. Razigran je i, pomalo, sjetan, tipično za Matijine uratke, s obiljem arhivskog materijala s gradskih ulica dok je na njima život još tekao uobičajenim tempom. „Planirao sam s novom live postavom benda u srpnju napraviti turneju po Sloveniji i Italiji, no u međuvremenu se svijet promijenio pa nitko više ne zna što će se desiti, a što ne“, kaže nam Habijanec.

Umjetnička organizacija Atelijeri Žitnjak i portal Kulturflux odlučili su pokrenuti zajedničku „Početnicu likovne kritike“. Namijenili su je svim zaljubljenicima u suvremenu umjetnost, a rok za prijavu samo što nije istekao. „Svima koji bi željeli naučiti kako što kvalitetnije, upućenije i djelotvornije pisati o svojoj omiljenoj temi, s naglaskom na studente/ice preddiplomskih i diplomskih studija povijesti umjetnosti, umjetničkih akademija, humanističkih, ali i drugih struka, koji su dosad imali malo ili nimalo iskustva s pisanjem u formi likovne kritike ili kratkog eseja“, pojašnjavaju nam Silvia Roberta Zaplatić iz Kulturfluxa. Termini će, s obzirom na trenutne okolnosti uzrokovane pandemijom koronavirusa i zabranom većih okupljanja, biti poznati tek nakon provedbe poziva za sudjelovanje u "Početnici likovne kritike".

„Ne bih danas govorio o stanju u kojem se nalazi hrvatsko društvo kad spominjemo genocid koji je u Jasenovcu počinjen, mada bih imao o tome što reći“, tim je riječima zastupnik SDSS, Boris Milošević, započeo svoj govor na današnjoj sjednici Hrvatskog sabora koja je započela prisjećanjem na proboj zatvorenika iz ustaškog logora Jasenovac, koji se dogodio na današnji dan prije 75 godina. „Htio bih vam pročitati jednu kratku priču koje se uvijek sjetim kad se spominje Jasenovac. U njoj nema noža, bodljikave žice i krvi, ali mi je to svejedno najstrašnija priča o Jasenovcu koju znam“, nastavio je Milošević i krenuo čitati. Ono što je pročitao novela je koju je napisao Antun Barac, hrvatski povjesničar i književnik. Njega su ustaške vlasti u listopadu 1941. godine internirale u logor Stara Gradiška.

Čak tri od četiri glavna koautora „Crne knjige komunizma“, Nicolas Werth, Jean-Louis Margolin i Karel Bartošek, javno su se ogradili od knjige nakon njenog objavljivanja, smatrajući da je glavni urednik, Stephane Courtois, bio opterećen dobacivanjem do izmišljene brojke od 100 miliona žrtava komunizma i težnjom da se komunizam izjednači s nacizmom. Koautore je ovakav predgovor razbesneo. Uprkos njenoj temeljnoj akademskoj diskreditaciji, „Crna knjiga komunizma“ prodana je u više miliona primeraka i prevedena na bar 30 jezika. Ovakav pristup pokazao se kao izrazito koristan za vladajuće klase širom sveta, koje su često nudile finansijsku i medijsku podršku promovisanju knjige. Od njenog objavljivanja do danas, za „komunizam“ su optuživani svi čija se politička gledišta na neki način mogu okarakterisati kao „leva“.

Božo je sahranjen prekjučer u 14 sati, na riječkom groblju Drenova. Sahranjen je kako se sahranjuju ljudi ovih dana, u stvari bez pogreba. Mogli su doći žena i dijete, eventualno još neki prijatelj. Ako je netko želio doći na pogreb, a iz očitih razloga nije mogao, ako je htio donijeti buket cvijeća, nekakve ruže, irise, pa možda čak i ljiljane, taj buket ne bi bilo loše uplatiti na račun Božine supruge. Ne zbog toga što ona bez toga neće preživjeti, ta je obitelj navikla preživljavati i dostojanstveno, i skromno. Nego jer je to pitanje geste. A u vrijeme kada se sućut ubacuje u obliku rukom pisanih poruka u poštanske sandučiće, novac, ta neukusna valuta, postao je jedina raspoloživa gesta. Platite dakle to cvijeće kojeg nema, za pogreb na kojem niste bili, čovjeku koji je o vašim knjigama mislio dobro, loše, ili sve najgore.