Potresna priča koju je saborski zastupnik Milošević pročitao u Saboru
„Ne bih danas govorio o stanju u kojem se nalazi hrvatsko društvo kad spominjemo genocid koji je u Jasenovcu počinjen, mada bih imao o tome što reći“, tim je riječima zastupnik SDSS, Boris Milošević, započeo svoj govor na današnjoj sjednici Hrvatskog sabora koja je započela prisjećanjem na proboj zatvorenika iz ustaškog logora Jasenovac, koji se dogodio na današnji dan prije 75 godina.
„Htio bih vam pročitati jednu kratku priču koje se uvijek sjetim kad se spominje Jasenovac. U njoj nema noža, bodljikave žice i krvi, ali mi je to svejedno najstrašnija priča o Jasenovcu koju znam“, nastavio je Milošević i krenuo čitati.
LUPIGA SA SVJEDOCIMA POVIJESTI: Kako smo preživjeli Jasenovac
JASENOVAC, 70. GODIŠNJICA (FOTO): Živio hrvatski antifašizam, živjela moderna i humana Hrvatska!
Ono što je pročitao novela je koju je napisao Antun Barac, hrvatski povjesničar i književnik. Njega su ustaške vlasti u listopadu 1941. godine internirale u logor Stara Gradiška.
Na ovom mjestu donosimo novelu Antuna Barca koju je danas Milošević pročitao u svom saborskom govoru.
Boris Milošević pred zgradom Hrvatskog sabora (FOTO: Novosti)
„Snijeg je veoma dubok. Zameo je sve ceste i putove. Prekinute su poštanske i autobusne veze. Pa ipak, unatoč tome, ustaše su iz Okučana dotjerale pješke, opet jednu povorku žena, s djecom. Gledamo kroz rešetke nove supatnice. Sve su to seljakinje, različito odjevene i različitih godina. Sudeći po odjeći, sve je to sirotinja. Puštaju ih u dvorište, gdje vrše različite poslove. Nastojimo, makar smo od njih daleko, razabrati njihove fiziognomije, pročitati nešto iz izraza njihovih lica. Poneke od njih upamtimo. Naročito mi se upila u pamćenje neka majka s djetetom, curicom.
Curica je malena, ni za kakav još posao nije. No majka mora raditi. Kćerkica je uvijek uz nju, držeći se grčevito njezine suknje. Gacaju obadvije po snijegu: curica posrče, no drži se čvrsto majke. Mislim i po noći na njih, kao da su mi bliske i drage znanice. Čim ujutro pogledam u dvorište, tražim ih okom, da se uvjerim, jesu li još uvijek tu. I kad ih ugledam, kao da opažam nekoga od svojih, najdražih.
Snijeg neprestano pada. Promet je potpuno obustavljen. U logoru je sasvim ponestalo drva. No ustaše su odlučne. Dali su posjeći stabla u vrtu kraj kaznionice. I sad, po duboku snijegu, jadne zatočene žene prenose to u kaznioničke prostorije. Nose teško, padaju u snijeg, ali se brzo dižu, uplašene od pogleda stražara.
I moje su znanice među njima. Majka nosi na leđima drva, a curica gaca kraj nje. Uzima i ona po jedan komad i nosi, samo da je ne rastave od majke. Tako je to trajalo desetak dana, a onda, jednog jutra, tih žena više nije bilo u dvorištu. Ustaše su rekle: poslane su na rad u selo. Već znamo, što to znači. A ja mislim na malu curicu, koja se tako čvrsto držala majčine suknje.
I nikako da shvatim: tko je imao toliko snage, da je otrgne od majke i ubije obje.
Kako je strahovit morao biti taj čas! A snijeg pada dalje, djevičanski čist.“
„Ne ponovilo se!“, na kraju svog govora poručio je Milošević.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
narod je ogorćen natakve izjave netrebamo se u ovim vremenima puno baviti tom istorijom dajmo malo oduška narodu