Policijska brutalnost, rasizam, razulareni desničarski ekstremisti, blaćenje antifašista, Nacionalna garda na ulicama i prijetnja da će joj se vojska pridružiti, strah, nevjerica i puzeći fašizam - to je slika Sjedinjenih Američkih Država ovih dana. Ne možemo reći da smo iznenađeni. To da je Donald Trump tip političara koji će govoriti da je najveći kršćanin u povijesti dok ne zna na koju stranu okrenuti Bibliju više ne čudi nikoga. To da ga američka, većinski kršćanska, desnica unatoč svemu tome podržava čudi samo one koji ne znaju ništa o povijesti SAD-a. Hajka na antifašističke aktiviste također potpada pod tradiciju američkih napora u razbijanju lijevih pokreta, a fašističke prijetnje predsjednika SAD-a da će, ako savezne države ne krenu „dominirati“ nad prosvjednicima, on poslati vojsku da to sama napravi, samo su logični nastavak američkog rješavanja svakog problema čekićem u proteklim desetljećima, a neki bi rekli i oduvijek.

Razmotrimo, postoji li uopće kategorija kao što su „vjerski osjećaji“? Prema Aristotelu, Darwinu ili Plutchiku – ne. Ono što se tako pakira bi bilo kajanje, zahvalnost, radosti, strah, tjeskoba, ljutnja i sl., ukalupljeni povijesnim, svjetonazorskim i materijalnim okvirima. Bi li se netko trebao uvrijediti ako čuje da se priča da neka baka peče bolje kolače od njegove? Ili da Freddie Mercury nije najbolji pjevač svih vremena? A ako netko kaže da je zastava Srbije najružnija na svijetu? Imaju li ljudi pravo na vlastiti okus, ukus i estetiku? Što je sa (neugodnim) komentarima o kulturi i religijama? Jesu li te rasprave van dobrog ukusa i po čemu? Koga biste delegirali da odlučuje o važnosnoj hijerarhiji ideja i odredi o čemu ne smijete pričati? Imate li odgovor koja osoba (ili više njih) bi to bila ili bar kakve bi kvalifikacije trebala imati? Biste li prihvatili onu koju bi većina odabrala? Poziv na uvredu i, recipročno, cenzura su prva stepenica ka tiraniji jednoumlja.

Ne jenjavaju prosvjedi protiv policijske brutalnosti i sustavnog rasizma diljem Sjedinjenih Američkih Država. Nakon što su policajci u Minneapolisu ubili Afroamerikanca, Georgea Floyda, u brojnim američkim gradovima mnoštvo građana svakodnevno izlazi na ulice gdje su nerijetko suočeni s brutalnom policijskom silom. Prigodan je to trenutak da se prisjetimo velikana beat pokreta, Allena Ginsberga i njegove pjesme „Ameriko“. Iako napisana u siječnju, sad već davne, 1956. godine, ova pjesma u mnogočemu kao da opisuje i današnjicu. "Ameriko kada ćemo okončati ljudski rat? Jebi se sa svojom atomskom bombom. Ne osjećam se dobro ne gnjavi me. Neću napisati pjesmu sve dok ne budem pri zdravoj pameti. Ameriko kada ćeš postati anđeoska? Kada ćeš skinuti svoju odjeću? Kada ćeš pogledati u grob i ugledati samu sebe?", samo je dio Ginsbergove pjesme.

Na jednoj od fotografija možete vidjeti lanac koji je formirala skupina Afroamerikanaca kako bi od eventualnih nasilnika na protestu zaštitila interventnog policajca koji se izdvojio od svojih kolega u Louisvilleu. Na drugoj fotografiji snimljenoj u Fargu vidjet ćete bijelog policajca koji se grli s prosvjednikom noseći transparent na kojem piše „Jedna rasa – ljudska rasa“. Vidjet ćete i načelnika policije u Santa Cruzu kako kleči na ulici zajedno s prosvjednikom. Tu su i policajci u Kansas Cityju koji su i sami odlučili izaći na prosvjede u uniformama s natpisom – „Zaustavite policijsku brutalnost“. Policajci u Miamiju također su izašli iz postaje i kleknuli. Monica Chung snimila je u Minneapolisu prosvjednike koji čiste ulice nakon prosvjeda. Brojne slične fotografije šire se po društvenim mrežama uz opasku „gdje su sada novinarske ekipe“. Uostalom pogledajte kakve su sve fotografije snimljene proteklih dana.

HRT je pustio novinarku i urednicu Karolinu Vidović Krišto da ode na listu Miroslava Škore, takmiči se u izbornoj utrci s programom protiv pedofilije pa će se, u slučaju izbornog neuspjeha, opet vratiti na HRT i borbu protiv pedofilije nastaviti u programu javne televizije. Istodobno članstvo u stranici i rad na HTV-u, spomenimo, nije prošlo čak ni ondašnjoj desničarskoj boginji HTV-a Hloverki Novak Srzić koja je vratila stranačku iskaznicu HDZ-a, nakon upozorenja da novinarstvo i stranački angažman nisu spojivi u mozgu, pa čak ni izvan njega. Ali to su bila vremena kad se HDZ nije kleo u nultu stopu tolerancije prema korupciji, sukobu interesa i ostalim bakračima. Danas je Etički kodeks za novinare i kreativno osoblje HRT-a takav etički zapetljaj crijeva, da se moramo zapitati za čije je sve interese složen i koliko bi plastičnih iskaznica našli češljajući džepove svih novinara i članova kreativnog osoblja na HRT-u.

U tijeku su prijave za Natječaj za Nagradu Post scriptum, koja je, kako navode organizatori, jedina nagrada za književnost na društvenim mrežama u svijetu. Što vide kao prednosti, a što kao mane objave književnosti na društvenim mrežama, među ostalim, smo upitali dosadašnje dobitnic(k)e nagrade, a oni su Hrvoje Marko Peruzović, Bojan Krištofić, Mladen Blažević i Lidija Deduš. "Prednosti objava na društvenim mrežama su dostupnost književnosti svakome", kaže Lidija Deduš, dok Mladen Blažević objašnjava kako je nedostatak objave književnosti na društvenim mrežama "posljedična zatrpanost književnog prostora trivijalnostima, slabom kvalitetom, kao i procjena vrijednosti nekog teksta temeljena brojem lajkova". Hrvoje Marko Peruzovićće reći kako mu je nagrada bila snažan poticaj i ohrabrenje da nastavi pisati i objavljivati online, dok će Bojan Krištofić dodati kako pripovjedne mogućnosti drugih društvenih mreža još nisu istražene.