Autor je umirovljeni sveučilišni profesor filozofije i bohemistike, politički analitičar i stručnjak za povijest Srednje Europe te kritike totalitarnih sustava

Može zvučati kao loš vic, ali kažu da se među sirijskim imigrantima u grčkim izbjegličkim centrima, koji su se praktički do jučer, do pojave koronavirusa, odnosno pandemije, žarko željeli dokopati zapadne Europe, sve glasnije govori kako treba(ju) dobro razmisliti je li još uvijek to dobar i poželjan izbor? Ili na bogatom Zapadu za njih više nema nikakve perspektive, budući je prijeteća ekonomska kriza, zapravo gospodarska kataklizma već na djelu, a može se i dodatno produbiti, pa vremenom i pretvoriti u pravi rat, dok su oni upravo zbog (građanskog) rata, neimaštine i straha za budućnost svoje djece, glavom bez obzira napuštali svoje domove. U ovoj situaciji povratak kući im se čini boljom solucijom, a pitanje koje nas na tragu ovih promišljanja sve zajedno muči glasi: živimo li uistinu u krajnje neizvjesnim i opasnim vremenima u kojima zbog ekonomske krize i prijetećih velikih socijalnih razlika lako može doći do eskalacije sukoba, pa i pravih ratova. 

SVIJET NAKON KORONAVIRUSA: Ova oluja će proći, ali ćemo živjeti u drugačijem svijetu

COVID-19: Teror optimizma

O VAŽNOSTI JAVNOG ZDRAVSTVA: Je li ova nepogoda dostatan poticaj?

Sve ovo što nam se posljednjih mjeseci događalo, možemo prije svega zahvaliti našoj maloumnoj aroganciji s kojom smo se odnosili prema prirodi i okolišu, ignoriranju i preziranju elementarnih normi humanog i solidarnog ponašanja, agresivnom politikantstvu, požudi za profitom, suludim i ničim ograničenim rastom beskrupulozne ekonomske eksploatacije, kao i ravnodušnošću prema milijunima gladnih, besprizornih „marginalaca“, prije svega u zemljama tzv. Trećeg svijeta koji žive u bijedi i ispod razine ljudskog dostojanstva. Naš svijet u cjelini postaje sve siromašniji i nesigurniji, sve više izložen klimatskim promjenama, a samim time i raznim katastrofalnim posljedicama među kojima su mnoge boleštine i masovne epidemije samo jedan od fenomena. 

Sve to vodi nas kolektivnom (samo)uništenju i ukoliko se svi zajedno konačno ne osvijestimo i shvatimo kako je vrijeme da preispitamo i ubrzanim ritmom drastično promijenimo dosadašnje modele ponašanja i mišljenja, ne piše nam se dobro. Međutim, jedan od problema je upravo taj što nemamo nešto sigurno i izvjesno na što se možemo osloniti i iz čega možemo poći putom željenih transformacija. Sve vrijednosti na kojima počiva ovaj naš svijet odavno su devastirane, zlorabljene, ili postoje samo i jedino u obliku banalnih fraza. Istina, i ranije je bilo pandemija i ekonomskih kriza (krajem Prvog svjetskog rata, tridesetih godina 20. stoljeća, nakon Drugog svjetskog rata i početkom 21. stoljeća), ali stručnjaci kažu, nikada se nije dogodio sveobuhvatni kolaps takvih razmjera, i što je najgore i međunarodna i međusobna ljudska solidarnost je u ovim kriznim vremenima, zaspala. 

Hrvatski izgledi

Dio britanskih znanstvenika (koji rade za aktualnu vladu Borisa Johnsona) očekuje da će trajanje raznih blokada, preventivnih i ograničavajućih mjera zarad naše zdravstvene sigurnosti trajati i do godinu dana, a da će se zabrana međunarodnog prometa, masovnih putovanja kakva smo do jučer poznavali protegnuti i na dvije godine, što za naše, konkretno hrvatske prilike znači samo jedno - ako su ova predviđanja točna, ako se pandemija Covida-19 ne suzbije, možemo reći zbogom hrvatskom turizmu, a samim time i dobar dan ekonomska tugo, jer će se to (naravno i sve drugo) u bitnom odraziti na ekonomsku i socijalnu, zapravo egzistencijalnu sigurnost naše zemlje i naših (su)građana. 

Predviđanja su kako svijet čeka gospodarsko propadanje na razini do deset posto, a u siromašnijim sredinama i do dvadeset, pa čak i više posto. Naravno, Hrvatska se nalazi u ovoj drugoj, siromašnijoj grupi zemalja, ali usprkos tomu, još uvijek od aktualne vlade premijera Andreja Plenkovića nismo čuli za nikakvu suvislu strategiju naše politike u borbi za barem kakvu takvu održivost državnog proračuna. Priča se o formiranju nekakvog ekonomskog savjetodavnog tijela u kojem bi se, gle čuda, opet trebala naći nezaobilazna Martina Dalić, a iz toga nije teško zaključiti na što nas to upućuje. Neće se samo i prvenstveno spašavati država, državni proračun, radna mjesta i životni standard, pa čak ni sama Plenkovićeva vlada, već kao i u slučaju Agrokora, u fokusu će biti očuvanje i održivost užih političkih centara moći, poduzetničkih cerclova usko vezanih uz politiku, naravno, kao i do sada, sve na račun poreznih obveznika koje se ionako tretira kao podanike, a ne kao (samo)svjesne građane s kojima država zajedno i solidarno treba što je moguće humanije i pravednije podijeliti teret krize i budućeg tegobnog oporavka koji će, nemojmo se zavaravati, dugo trajati. 

Ako su predviđanja britanskih znanstvenika točna možemo reći zbogom hrvatskom turizmu što zahtjeva jasnu strategiju (FOTO: Lupiga.Com)

Ono što nam treba je transparentnost koja usprkos svim zaklinjanjima Plenkovićeve vlade i njene produžene ruke Nacionalnog stožera civilne zaštite zapravo nema, barem ne u dovoljnoj mjeri. Nacionalni stožer na čelu s potpredsjednikom vlade Davorom Božinovićem, uz asistiranje ministra Vilija Beroša, te neupitne stručnjake na čelu s dr. Krunoslavom Capakom i dr. Alemkom Markotić, sve više postaje političko tijelo, a da je tomu tako, da bi se to shvatilo, ne treba biti Einstein, već je dovoljno iščitati sadržaje pojedinih preporuka i epidemioloških mjera koje pogoduju, posebice uoči izglednih parlamentarnih izbora, vladajućoj hadezeovskoj strukturi. Osim toga, uz svo uvažavanje i priznanje za rad spomenutih stručnjaka u borbi protiv koronavirusa, ne može se ne primijetiti njihovo izbjegavanje preuzimanja pune odgovornosti za izdane preporuke, posebice glede nastave u školama: odnosno nema jasnih uputa kako pohađati nastavu, da li uopće pohađati nastavu, odluke se prepuštaju roditeljima, a to jasno ukazuje na politički oprez kako se ne bi ugrozile izborne perspektive stranke kojoj dr. Capak pripada, a koju dr. Markotić otvoreno podržava (što je pokazala u kampanji zagovarajući reizbor Kolinde Grabar Kitarović). 

Ali, zar je bilo moguće nešto drugo i više očekivati kada nas vode, u političkom smislu, ljudi koji jednostavno nisu naučili na transparentnost, kojima je „lov u mutnom“ conditio sine qua non njihova ponašanja. Skrivati se iza navodnih državnih ili nacionalnih interesa i pri tomu zavlačiti ruke u džepove građana, to je dugogodišnja, provjerena metoda naših elita, svekolika politička praksa koja se evidentno proteže od vremena Franje Tuđmana, preko Ive Sanadera do aktualnih vlastodržaca, među kojima ipak treba izdvojiti kao zaseban fenomen gradonačelnika Zagreba Milana Bandića i njegove „žetončiće“ koji su u tome postigli savršenstvo. 

Naravno, ogroman dio odgovornosti snosi i sam premijer Plenković, jer u ove skoro četiri godine mandata nije učinio gotovo ništa vrijedno spomena. Od silnih obećanja i stvarno potrebnih društvenih reformi nije bilo ništa, a neće ni biti ukoliko HDZ iznova, nakon novih parlamentarnih izbora formira vladu. Svi njegovi potezi su u pravilu bili kilavi kompromisi, začinjeni zavodljivom retorikom; možda malo grubo rečeno, ali uvjeren sam istinito: bili su na razini politikantskog šibicarenja kratkog dometa. Primjera ima bezbroj, kao na traci, odaberimo nasumice: izvještaj GRECO-a o borbi protiv korupcije (a Plenkovićeva je vlada pokazala iznimno veliku, dosada nezabilježenu stabilnost u toleriranju koruptivnosti vlastitih ministara), koji RH svrstava u redove najkorumpiranijih zemalja svijeta, uporno se marginalizira i o tomu se izbjegava otvoreno i ozbiljno progovoriti. 

Ali, kao u reklamama - to nije sve - spomenimo se nedavna (nakon nekoliko godina odvojenih komemoracija) zajedničkog pohoda premijera, predsjednika države, sa Židovima, Srbima i antifašistima na dužno odavanje počasti žrtvama ustaškog terora u Jasenovcu, gdje su Plenkoviću i njegovim ministrima „manjinci“ dali na neviđeno politički kredit, u nadi da će konačno jasno i otvoreno, bez dosadašnjeg licemjerja zinuti neku riječ u osudi novodobnog ustašluka koji je gotovo nečujno, ali u potpunosti ovladao velikim dijelom našeg društva. Međutim, vidimo kako se sve to u istom tonu i dalje nastavlja, elegantno se eskivira sukus problema, štoviše iznova se dijele lekcije, primjerice digla se kuka i motika na istup predsjednika Zorana Milanovića u osudi ustaštva (osudio je HOS-ovu ploču s ustaškim pozdravom i zatražio da Sabor zabrani veličanje ustaštva) koji je konačno smogao hrabrosti jasno se distancirati od ranijih (dok je bio premijer) lakonskih izjava kako mu se „fućka za ustaški pozdrav“ ne bi li se time dodvorio glasnom, radikalno desnom krilu braniteljske populacije. 

Andrej Plenković na putu prema izborima (FOTO: HINA/Dario Grzelj)

Usprkos zaklinjanju ove vlade da osuđuje sve zločinačke sustave i zločine počinjene u njihovo ime, pri tomu se u pravilu misli samo na osudu partizana, Tita i antifašista u cjelini, a Pavelića i ustaše osuđuju samo onda kada to baš i ne mogu izbjeći. Kako objasniti da Ministarstvo branitelja Tome Medveda pripadnike fašističkih snaga sahranjuje uz vojne i državne počasti, a sve to na račun poreznih obveznika. To je više nego nedopustivo, to je otvoreni bezobrazluk. I ne samo to; usprkos nepobitnim činjenicama, nova zvijezda hrvatske desnice Miroslav Škoro, tvrdi kako Jasenovac treba iznova istražiti, jer se pretjeruje sa žrtvama ustaškog zločina, a oni komunistički se zanemaruju, te uz glasno odobravanje hadezeovske desnice, ponavlja besmislene teze o Jasenovcu kao stratištu zarobljenih hrvatskih vojnika, iako o tomu ne postoje nikakvi relevantni podaci. 

Dakle, sve je jasnije i vidljivije: vladajući žele i raspisivanjem skorih izbora, na kojima očekuju pobjedu, ne vodeći računa o toliko proklamiranim mjerama socijalne distance, iskoristiti krizu, politički na njoj poentirati, svjesni kako u ovo vrijeme krize i raznih ograničavajućih mjera i restrikcija (prije svega masovnijeg okupljanja i putovanja) oporba nema nikakav manevarski prostor za smisleniju promidžbu, a samim time ni izgleda za bolji izborni rezultat. 

U vremenima krize, posvemašnje neizvjesnosti i straha od zaraze, građani se boje bilo kakvih promjena i po inerciji svoj glas daju onima koji su svakodnevno prisutni u javnosti, a Nacionalni stožer Civilne zaštite je u tom smislu i stručno i politički odradio dobar posao. Izbori, odnosno vrijeme izbora ovise o preporukama spomenutog stožera, a hoće li se on pri tomu rukovoditi isključivo stručnim aršinima ili će pak dr. Capak i dr. Markotić vladajućima progledati kroz prste i odlučiti malo i u korist stranke kojoj pripadaju ili je simpatiziraju, tek ćemo vidjeti. Ali, bez ogleda na nečiju stručnost, ne bih se zakleo ni u čiju neupitnu nepristranost. 

Dokle su stvari došle, najbolje se vidi iz jednog malog, ali suštinski poučnog primjera: na konferenciji za medije Nacionalnog stožera, na pitanje jednog novinara nije li taj isti stožer samo produžena ruka Plenkovićeve predizborne politike, Božinović je gotovo uvrijeđeno odgovorio kako tu nikakve politizacije nema i svako takvo pitanje je zapravo zlonamjerno, jer, citiram doslovno: „Do politizacije može doći samo kroz takva i slična pitanja“. Novinar se ipak nije dao smesti, replicirao je upitavši: „Mogu li, imaju li novinari pravo propitivati motive vaših istupa“. Čini se da nemaju. 

Sedam lekcija

Jedan od danas najutjecajnijih europskih intelektualaca, bugarski politolog Ivan Krastev u svom je tekstu nedavno nabrojao sedam lekcija (iz) globalne krize, na temelju kojih će vlade diljem svijeta morati konačno izabrati, hoće li se striktno posvetiti borbi protiv širenja pandemije, pa i pod cijenu uništenja vlastite ekonomije, ili će okrenuti ploču, pomiriti se s visokim brojem oboljelih (uključujući i broj mrtvih), što bi trebala biti cijena „položena na oltar gospodarskog oporavka“. Kao prvo, tvrdi Krastev, pandemija nam na velika vrata vraća obnovu i povratak silne i moćne države koja se zahvaljujući koronavirusu sve više doživljava kao spasitelj i izbavitelj, jer u obrani od Covida-19 građani u njoj vide čvrst oslonac stabilnosti i sigurnosti, ne samo u zdravstvenom već i u ekonomskom smislu. Iz toga slijedi druga lekcija: koronavirus sve jače obnavlja potrebu zaštite i zatvaranja nacionalnih granica (kao da će širenje virusa biti zaustavljeno ukoliko se granice zatvore), što sve samo dodatno pojačava već ionako snažno prisutne nacionalističke, etničke ili teritorijalne intencije. Orban i njemu slični korona-diktatori na tomu uspješno grade i jačaju vlastiti režim i mnogima se to čini privlačnom solucijom. Pri tomu ipak valja podsjetiti kako ograničeni nacionalistički um zaboravlja da najveće ugroze ne dolaze od tuđina, izvana, već od „naših najbližih“. 

Treće, ova pandemija je pojačala vjeru tzv. običnog, pristojnog građanina u mišljenje, stavove i postupke stručnjaka i znanstvenika, posebice infektologa, epidemiologa itd., što je u neku ruku i zanimljivo i začudno, jer posebice nakon velike financijske krize 2008. godine i snažnog migrantskog vala 2015. godine, činilo se kako su mnogi trajno izgubili povjerenje u projekcije i predviđanja eksperata. Međutim, aktualna je pandemija vratila vjeru u struku i znanost, što je dobro, i danas svi imamo uprte oči u njihova istraživanja i s nestrpljenjem očekujemo ubrzano patentiranje adekvatnog cjepiva koje će nas kao čarobnim štapićem osloboditi ove more. Svi ozbiljni eksperti upozoravaju: do uporabe sigurnog i efikasnog cjepiva još je daleko, a vrijeme novih i opasnijih pandemija tek slijedi. 

Zabarikadirati se u izolaciju vlastitog dvorišta, ma koliko se to nekima činilo, nije prihvatljivo i efikasno rješenje (FOTO: HINA/EPA/Farooq Khan)

Koronavirus će, nema dvojbe, pojačati autoritarnost vladajućih elita; ovi će oblici sve više jačati, što se više građani zapadnih demokracija počnu propitivati kako su se i zašto kineske vlasti (uz puno nedostataka i evidentan manjak transparentnosti) ipak uspjele efikasno obračunati s pandemijom (za koju i sami snose dio odgovornost), a zašto to Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Španjolskoj ili Italiji nije uspjelo. Stoga nas ne bi trebalo začuditi ako Kina iz ove krize izađe jača, s većim ugledom, odnosno ako ne profitira (i politički i ekonomski) na ovoj krizi. 

Peta se lekcija, piše Krastev, odnosi na tzv. krizni management; u većini su država nakon iskustva ekonomske i migrantske krize, ali i terorističkih napada, političke elite shvatile kako im je najveći neprijatelj masovna panika koja se lako može pretvoriti u masovno nezadovoljstvo i pobunu. Stoga su, nakon početnih nesnalaženja stalno upozoravale građane kako moraju sačuvati mir, ostati u kućama u izolaciji i poštivati sve propisane, rigorozne mjere samozaštite. Istina, sada su diljem svijeta na djelu postupna popuštanja ograničavajućih mjera, ali pitanje je za koliko dugo. Sve to kod građana izaziva i neizvjesnost i nezadovoljstvo, oprez polako prestaje i nezadovoljstvo počinje nadvladavati strah; sve su to novi izazovi na koje će se tek morati znati dati pravi odgovor. 

Koronavirus ima snažan utjecaj i na tzv. međugraničnu dinamiku i ukoliko kriza potraje postojeći međunacionalni konflikti se mogu produbiti, posebice nakon što su se države unutar Europske unije u početku krize ponašale krajnje sebično, a i sama Europska komisija djelovala je krajnje neuvjerljivo i nepripremljeno. Stvari se tek sada postupno konsolidiraju, ali kriza i sva događanja vezana uz nju traže snažna preispitivanja daljnjih EU-integracija i efikasnog funkcioniranja Unije. 

Posljednja sedma lekcija se odnosi na već ranije spomenuti izbor: čemu dati prioritet: zdravlju ili ekonomiji, jer jedno i drugo u istoj mjeri, s istim učinkom nalikuje nemogućoj misiji.

Danas, tzv. antiglobalizacijski virus, krivce za sve ono što nam se događa(lo) traži u otvorenim granicama i neograničenoj fluktuaciji ljudi. Ova rasprava o krivcima i krivnji za pandemiju neminovno će rezultirati oživljavanjem starih, a nikada prevladanih stereotipa vezanih uz vjerske, rasne, etničke, klasne i rodne netrpeljivosti. Socijalna se izolacija danas mistificira kao sušto otjelotvorenje solidarnosti, ali zabarikadirati se u izolaciju vlastitog dvorišta, ma koliko se to nekima činilo, nije prihvatljivo i efikasno rješenje. Istina, to bi moglo donekle oslabiti danas izraženi populizam, ali ne i na duže staze; virus populizma ubrzo će naći način da se obnovi i manifestira u nekom novom obličju. 

Pred nama su brojne nepoznanice, ali jedno je izvjesno, za nas u Europi kriza će bitno utjecati na sam projekt Europske unije, dramatično će promijeniti naše reakcije na novonadolazeće krize, a sigurno je kako će ograničiti ili čak posve dokinuti pojedine temelje na kojima je EU (bila) utemeljena. Najgore, ali i najlakše bilo bi da se svatko zatvori u svoje dvorište i da se rješenje usmjeri na priču kako moramo, ukoliko želimo preživjeti, pristati na svekoliko osiromašenje (od egzistencijalnog do vrijednosnog), pri čemu se te mjere tzv. stabilizacije i štednje nikada neće pravedno i ravnomjerno raspodijeliti. 

Svi se zaklinju kako čine sve da svladaju „nevidljivog neprijatelja“ (to nije samo virus, već on pokriva i mnogo toga drugog), ali ako u tome ne uspiju, nisu krive vladajuće elite, krizni stožer itd., već sami građani jer su bili neposlušni ili još gore, što su se usudili propitivati jesu li mjere, koje odgovorni u cilju sveopće zaštite poduzimaju, efikasne. Je li teret borbe protiv virusa sa svim teškim ekonomskim posljedicama jednako raspodijeljen, ili su neki, oni malo jednakiji (na vlasti), ipak privilegiraniji?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Omer Messinger