Ovog tjedna u Zagrebu je poznati glazbenik Boris Leiner predstavio svoju knjigu, „Sve bio je ritam“, u izdanju Sandorfa. Iz ove izdavačke kuće objasnit će kako se radi o „koncentriranom, eksplicitnom i maštovitom svjedočanstvu hrvatskoga rocka od Azre do danas“, ponekad i „gotovo nadrealnom“.

„Riječ je o zbirci toplih insajderskih priča koje na vrlo jednostavan i izravan način govore o živopisnom i eskcentričnom životu Borisa Leinera kroz neke od vrhunaca njegove karijere“, rekla je na predstavljanju knjige, urednica Jasminka Mitrić, objasnivši da je Leiner anegdote zapisivao onako kakve su ostale u njegovom sjećanju. Glavni urednik Sandorfa, Ivan Sršen, dodao je kako je „Sve bio je ritam“ svojevrsna slika vremena iz Leinerove autoironične perspektive. 

Boris Leiner na promociji (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)

Knjiga je obogaćena brojnim ilustracija, poznatog crtača Davora Schunka koji je također bio na promociji gdje je glavnu riječ ipak imao sam Leiner.

„Dugo sam vremena imao ideju o knjizi, ali nisam imao dovoljno hrabrosti i znanja da te ideje i uobličim“, kaže Leiner, nakon čega je otkrio da je knjigu na koncu napisao u jednom dahu, za samo mjesec dana.

„U pola tih pričica ismijavam sebe, a u drugoj polovici pišem o prijateljima, koji mi se sada ne javljaju na telefon“, našalio se Leiner. 

Schunkova ilustracija Branimira Johnnyja Štulića i Borisa Leinera (ILUSTRACIJA Davor Schunk)

Leiner je rođen u Čakovcu 1957. godine, a javnosti je najpoznatiji kao bubnjar legendarne Azre. Osim u Azri, svirao je, a nabrojat ćemo samo neke od bendova, u Vješticama, Haustoru, Aerodromu i Šo!Mazgoonu. Zadnjih godina pored glazbe bavi se i kiparstvom. 

Pojedini dijelovi knjige naljutili su frontmena Azre Branimira Johnnyja Štulića, koji rijetko istupa u javnosti, a nakon što je objavljena Leinerova knjiga, vrlo se grubo okomio na svog bivšeg kolegu prozivajući ga za „krivotvorenje“ nekih događaja iz vremena Azre koje je Leiner uvrstio u svoje svjedočanstvo. 

Na ovom mjestu Lupiga vam donosi jednu od Leinerovih priča iz „Sve bio je ritam“.

Naslovnica Leinerove knjige (ILUSTRACIJA: Sandorf)

Trooly

Trooly je istinska, živuća, urbana, zagrebačka legenda. Pravi je rockenroler. Svirao je bas gitaru kad je rock u Hrvata jos bio mladunče-u “Bijelim strijelama” a kasnije i s Metikošem i Lisicom. Ime mu je Janko, ali svi ga zovemo Trooly, jer je 60- ih godina slušajući radio Luxemburg krivo čuo onu znanu pjesmu “Tutti frutti”. Pa ju je onda i krivo pjevao “Trooly frooly”. Tako je postao i ostao Trooly. 

Bio je sam svoj majstor-izgradio je svoj studio i napravio razglas, koji je iznajmljivao za koncerte. Jednom je u stranom časopisu vidio fotografiju banda s gitarama. Kako je svjetlo padalo odozgo, četvrta žica na bas gitari je bacala sjenu i izgledala kao peta. I onda je time nadahnut prvi na svijetu napravio bas gitaru s pet žica. Kad nije bio u studiju, zavlačio bi se pod svoj alanfordofski kombi, predano ga popravljajući. “Azra” je kod Troolog snimila čuvenu singlicu “Balkan” i “A šta da radim”, te dva albuma “Sunčanom stranom”, te “Filigranske pločnike”. Johnny je stalno tražio trećeg čovjekabasistu. Tako je izbor pao na Troolog. Čak postoji i fotka “Azre” s njim na basu. Johnny mu je od sreće izjavio ljubav, napisavši na vrata studija: “Trooly, ja te volim!” No ta ljubav nije dugo trajala- umjesto na dogovorenu probu s nama, Trooly je otišao na gažu s Kićom Slabincem. Na prazno mjesto basiste došao je Mišo Hrnjak . Zlatna “Azra” je bila rođena. 

Nakon snimljenog albuma kod Troolog, “Azra” je dogovorila koncert u Sarajevu. Nakrcao je kombi razglasom, a ja sam dobio počasno suvozačko sjedalo. Vozili smo se tako po bosanskim gudurama, kad je Trooly ispod sjedala izvukao vojnički šljem. Jakih, isturenih čeljusti i bokserskog nosa, sa kacigom na glavi, izgledao je kao opaki lik iz nekog stripa . Rekao je :”Fon Leitner, idemo osvojiti Sarajevo mojim tenkom!” “Čudan mu je ovaj smisao za humor”, pomislih. Vozili smo se i vozili...dug je put do Sarajeva...Pripišalo mi se. “Trooly, stani da se negdje olakšam”. “Budem”, odgovorio je “kod prve krčme”. I tako dugi kilometri i okuke, ali nigdje birtije na vidiku...Ponovio sam: “Stani, sila je velika!” Ništa. I dalje je pičio po gasu. U očajanju sam zavapio: “Trooly, stani, ili cu se popišati tebi u usta!” Bijesno je zakočio uzviknuvši:”Ti buš se meni popišal u usta?!” Već sam bio iskočio iz kombija da olakšam mjehur i dušu. Do Sarajeva smo se vozili u nelagodnoj tišini, jer se Trooly vrlo naljutio. 20 godina nakon ove epizode, u njegovom studiju sam dogovorio snimanje solo-albuma “Bioritam”. Vec na ulasku sam čuo Troolog gdje urla “Di je fon Leitner, da mi se popiša u usta? “ mahao je pijan napunjenim pištoljem. Postajalo je gadno. Brže- bolje sam se sakrio iza bubnja, žarko se nadajući da me tu neće tražiti, a kamoli pronaći. Uf, na sreću je tako i bilo. Čučao sam iza bubnja sve dok Trooly nije otisao. 

Kakvo zlopamtilo je taj Trooly Frooly! Ni nakon toliko ljeta mi nije oprostio grubu šalu.... Pitao sam se zašto. 

P.S. Vjerojatno zato jer je sam bio spreman na još veće gadosti od mog pišanja u usta. Priča ide otprilike ovako: Navodno je Trooly za svoj rođendan kupio čokoladnu bonbonjeru. Imao je pakleni plan. Pažljivo je odmotao bonbone i žiletom skinuo dno. U svaki je vrhom noža, kiruški precizno umetnuo komadić svog dreka i brižljivo ih natrag zamotao. Tu je bonbonjeru odnio svojim frendovima iz banda. Velikodušno ih je ponudio i perverzno uživajući čekao da vidi učinak svoje psine. Nemam podatak koliko ih je samo zagrizlo, a koliko progutalo rođendansko govance u čokoladi. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Admir Buljubašić