Možda je to bilo krajem sedamdesetih, kad još nisam bio ni deceniju star. Kako god, moja prva sjećanja su vezana za Plitvičku ulicu na Trnju, blizu zgrade Elektrotehničkog fakulteta, baš preko puta danas kultnog kafića Limb. Nekad davno tu gdje je sad Limb bilo je dvorište, ili neka garaža. Nisam tada mogao znati da ću tu jednom dolaziti kao mlad pisac, piti sa sličnim dušama, žaleći se na neobjašnjivo prokletstvo koje proganja pisce, što bi nas još više okrenulo prema alkoholu, noći, i beskrajnim pričama.

Tu je godinama živio moj dajdža (ujak), i tu sam dolazio na zimske raspuste, koji su bili čista čarolija začinjena odlascima u kino u Studentski centar, kino Jadran, lutanjima po knjižarama, muzičkim prodavnicama, odlascima u teatar, ili u lunapark na vožnju električnim autićima. Spisak užitaka je bio dosta velik, svijet je bio ogroman i pun čuda koje je trebalo otkriti.

Volio sam nazive ulica u Zagrebu. Neka su mi bila tajanstvena i draga poput Miramarske ulice, kojom sam išao prema užem centru, pa pored Botaničkog vrta i dalje prema Gajevoj, ili Zrinjevcu. Pamtio sam još Koturašku koja je vjerno pratila prugu sve do mjesta gdje se danas nalazi Cibonin toranj i dvorana Dražena Petrovića. Volio sam te pružne nasipe, impregnirano drvo pružnih pragova, šljunak koji se osipao prema travnatom dijelu nasipa zato što je on vodio na Glavni kolodvor, srce svih stvari koje su me uzbuđivale. Pisak lokomotivâ, vreva ljudi, mramorni blistav pod kojim su ljudi žurili s novinama pod rukama, sređeni kiosci sa uvijek svježim sendvičima, sokom, novinama i slatkišima. Znao sam tako zuriti u redove vožnje, željan putovanja prema dalekim destinacijama, pa sam pamtio imena koja su mi se činila etimološki neobičnim: Miškolc, Kotoriba, Sarbogard... Osjećao onaj bliski strah od nepoznatog, kojeg ne možeš ne voljeti. Ako nastavim ovim smjerom prijeti opasnost da ću ući u područje jedne druge priče iz knjige koja još nije dovršena.

Faruk Šehić (FOTO: Lupiga.Com)

Zato stajem, ali još sam na Glavnom kolodvoru odakle kad izađeš možeš udahnuti miris velegrada. I vidjeti prekrasno sređen park sa statuom kralja Tomislava. Travu zelenu onako kako trava treba da izgleda u raju. Podšišanu vještim radničkim rukama. Cvijeće raznih boja i plave kompozicije tramvaja koji su se tu mimoilazili i raznosili putnike u dva smjera i bezbroj pravaca.

Moje ulice su još bile i Vodnikova, Savska, spomenuti Botanički vrt, kuda ću se redovno motati kada postanem student. Sad sam još uvijek dijete koje se svemu divi, koje počinje halapljivo čitati knjige i slušati Radio 101 u Plitvičkoj ulici nasuprot mjesta gdje se još ne nalazi Limb.

Nemoguće mi je održati pravolinijsku nit ove priče jer me opet sve vuče da se vratim na Glavni kolodvor, zato što volim željeznicu, zato što u njoj ima toliko poezije, onda kada putuješ, kada upijaš poeziju prizora ili kada samo stojiš na kolodvoru i čekaš vlak. Onda kada te osvaja melanholija, kada želiš da lica prolaznika imaju prisan oreol, kad bi od sreće i tuge htio zagrliti cijeli svijet jer upravo trebaš putovati nepojamno daleko, tamo iza zamagljenih prozora na koje su naslonjeni rumeni dječiji obrazi, dalje od svih poznatih željezničkih postaja koje si zapamtio, jer ti se sviđalo njihovo neobično ime. Dosta godina kasnije pročitaćeš poemu Tadeusza Różewicza Profesorov nožić u kojoj ćeš naići na dječiji usklik tokom nepovratnog putovanja vlakom:

„O, drvo bježi!..
u šume dub...“

Zagrebački Glavni kolodvor je bio zrcalo svijeta u kojem sam mogao vidjeti ostvarenje svojih želja. Bilo da su one bile skroz idealističke, bilo da sam kriomice gledao naslovnice erotskih časopisa i naslađivao se zamišljajući njihov slikovni sadržaj.

Pamtim okus vode i sendviča sa šunkom i sirom i krastavcima. Miris dnevnih novina i peciva sa vanilin šećerom. Pamtim i kolodvorske pijance, polusvijet iz kavana, ljude s crvenim alkoholnim nosovima koji kao da su pobjegli s platna kič reprodukcija iz second hand shopova. Jedan vrtlog ljudi, ozbiljnih ljudi, putnika bez straha i mane koji su čekali svoje vozove, sanjali svoje destinacije u kupeima svih razreda, spavaćim kolima, i vagon restoranima naginjući pivo iz nepovratnih Tuborg flaša.

Plavo je moja omiljena boja. Tramvajska stajališta su plava, vagoni tramvaja su plavi, i nebo iznad Zrinjevca je plavo, kao što je plavo i nebo iznad Trešnjevke gdje ću jednom živjeti kada završi rat koji se još nije desio. Odajem počast svome sjećanju jer je prepuno bajkovitih slika odrastanja. U njemu sam najviše volio putovati vozom, Unskom prugom, prema Zagrebu, gdje su se ostvarivali moji mladi snovi.

(FOTO: Diego Delso)

Taj put od nepuna dva sata vožnje Jugoslavenskim željeznicama, naziv koji danas zvuči kao jezički relikt davne i bolje prošlosti, proveo bih gledajući kroz prozor. Ako bi on bio prljav onda bih izašao iz kupea i nalaktio se na prozor u hodniku, a ono što bih vidio bilo je obično da običnije ne može biti. Seoske kućice sa tamnosmeđim dijagonalnim gredama, dvorišta prepuna cvijeća, crvenih i žutih lala, zimzelenog žbunja, trave čije zelenilo nosim u duši, prozora na čijim simsovima stoje saksije s ljubičicama, zavjese iza kojih ne vidim ljudske prilike, krovove crvenog i sjajnog crijepa, bašte sa lejama mladog luka, zelenu salatu koja se nije uglavičila, u jesen bi kupus i kelj sa visokom stabljikom dominirali, šareno lišće jabukovog drveta, stajnjak pored štale iz čijeg potkrovlja viri sijeno, odložene alatke, plug zabačen i zarastao u travu dok čeka proljetno oranje, kuće u kojima su ljudi provodili rajske sekunde i minute, duge travnate livade i maglu koja ih ujutro prekriva, kokoške kao sa Generalićevih slika što čeprkaju stajnjak u potrazi za purpurnim glistama, brežuljke koje sam volio kao što se voli živo biće, blage brežuljke u čijim dubinama sam zamišljao onostrane predjele koji su zrak dobijali kroz vlati trave, ljude u dnevnim rutinama, kafane čije reklame sam pamtio, kišu koja bi se lijepila za staklo i curila tjerana brzinom voza i zrakom, sve te male usputne svjetove u koje nikad nisam kročio, jer njih je trebalo samo gledati i hraniti oči krasnim prizorima. Kad voz stane i inercija nas zadnji put cimne došli smo u bijeli Zagreb grad.

Znao sam satima stajati pred izlozima knjižara i antikvarnica u onoj ulici što od Savske ide prema Trešnjevačkom placu. Upijati nazive knjiga i autora za koje nikad prije nisam čuo. Skupljati hrabrost i ući u knjižaru, ali prije toga sam morao ritualno odati počast knjigama.

U knjižari mirišu grafitne olovke, gumice, i svježe odštampane knjige. Taj miris je strog, intiman, podsjeća na školske učionice; na ljute nastavnike, tablu, kredu i spužvu; na učenike glavâ zagnjurenih u pismene radove i prozore pune vodene pare dok vani lije pretpotopna kiša. Zaobilazio bih prodavače da me ne pitaju koju knjigu želim, jer sam sâm htio tražiti ono što mi slučaj podari i srce izabere. Potajno sam mirisao knjige, pipao ih znojnim prstima, tražio cijenu na poleđini ili unutar knjige. Čitao teasere, predgovore, pogovore, razvrstavao knjige prema naslovnicama, prema zvučnosti imena njihovih autora, sa strahopoštovanjem prolazio kroz redove knjiga na drvenim policama, običaj koji sam stekao u gradskoj biblioteci u Bosanskoj Krupi. Tamo gdje sam se zarazio knjigama i odlučio postati pisac ganut ruskim romanima u kojima ljudi preživljavaju od nekoliko kopjejki dnevno, jedu boršč i kiseli kupus i sanjaju bogatstvo dvoraca, sjaj balova, tople kožne kapute malih kneginja sa čupavim mufovima i blijedim, beskrvnim licima. Ta samilost prema siromasima u meni je probudila želju da pišem, da svoje junake dovedem do uspjeha u životu, da ih izvadim iz živog blata bijede, da pišem avanturističke romane poput Emilija Salgarija, ili westerne kao Zane Gray.
Posebnu počast odajem malim kavanama u Ilici, na samom prilazu Trgu Republike, gdje su ljudi u kišnim mantilima sjedjeli ili stajali za mini šankovima i pili kavu ili konjak, gledali nas što prolazimo ulicom pješke, u tramvajima, svu tu bulumentu jugoslavenskog, socijalističkog Zagreba s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka kojeg ne mogu zaboraviti, jer je on za mene vječna slika velegradske idile.

Bilo je tu nečeg što se neće više nikad ponoviti, tog spleena zagrebačkog života, neke magične melanholije, radosti, geometrije ulica koju sam mjerio stopama, krovova zgrada pod kišnim nebom, apotekarski ulickanih parkova, sretno vrijeme osamdesetih, labuđi pjev koji će nas, naposljetku, odvesti u rat i kapitalizam. Ali bilo je to dovoljno, jer ko jednom iskusi boravak u predgrađu raja ni pakao mu ne bi trebao teško pasti.

(FOTO: Lupiga.Com)

Kad prilazim Heinzelovom, prema odredištu, osjećam kako mi se grči želudac, dlanovi se pojačano znoje, srce ubrzava tempo, jer za nekoliko koraka ću ugledati žutu zgradu Veterinarskog fakulteta. Ulazim u prostrano dvorište, penjem se uz stepenice, aula je velika i hladna, još dalje su dvije kolonade prekrasnih stubova, a između njih je vrt djelomično pod vedrim nebom.

Moj fakultet je bio nešto posebno, pravi antički hram za stjecanje znanja gdje sam dolazio tri godine, i onda, povučen ratnim vrtlogom prestao studirati i zaboravio na hram sa masivnim stubovima, na sređenost i čistoću hodnika gdje su ispitni rokovi uvijek u isto vrijeme, gdje je organizacija takva da se nikad poslije rata nisam mogao privići na sarajevske fakultete, koji su u usporedbi s mojim Veterinarskim fakultetom izgledali poprilično smiješno.

Po završetku rata došao sam opet u Heinzelovu 5 da uzmem dokumente i indeks. Na studentskoj referadi prepoznala me gospođa Vera, pričala sa mnom puna suosjećanja i razumijevanja, i u njenim riječima, više nego igdje drugo, pronalazio sam potvrdu da je moj život prije rata bio stvaran, da nisam to sve izmislio u neobuzdanim momentima mašte. Susret s njom je bio ljekovit, jer nešto je ipak nastavilo svoj kontinuitet. Negdje rat nije sve izbrisao kao kosmički velika školska gumica. Još kad mi je rekla da je šteta što se ispisujem, jer sam bio dobar student srce mi je ponovo bilo na mjestu.

Godinama nakon rata dolazio sam u Zagreb, jer me je to liječilo na najbolji mogući način. Tu sam se spajao sa svojim prošlim životom. Tu je sjećanje bilo opipljivo, jer sam hodao ulicama Zagreba u potrazi za rupama poput Jazovke, radnjama, koje su zadržale svoja imena, gdje je vremensko-prostorni kontinuitet bio opipljiv. Tako sam u Zagreb dolazio na hodočašća koja su mi pomogla da svoju memoriju uspostavim kao kakvu-takvu cjelovitiju formu. Nema veće počasti koju mogu odati jednom gradu. Zagreb je za mene bio i ostao više od grada u kojem sam obnovio svoju životnu snagu i hrabro kročio tamo gdje su mnoge ljudske noge kročile prije mene. U običan i normalan život. Što je za sve koji prežive rat najteži korak.

Uvijek kad se sjetim Zagreba znam koliko smo mi živjeli novi val na njegovim ulicama, i koliko je dobro to Johnny Štulić opisao u pjesmi Flash.

Neke poderane ulice
Bljesak mokrih tračnica
Prvi tramvaj preko Trešnjevke
Raste u mojim očima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pixabay.com

Kratka priča Faruka Šehića druga je iz Lupiginog serijala „Priče iz zagrebnog života“