Iako su sudovi odlučili u korist radnika, HRT ne čini ništa. Ne žele čak ni odgovoriti na naš upit.
Hrvatska radiotelevizija slavna je između ostalog i kao daleko najveća tužibaba samih novinara. Bilo da sudski tužaka one vanjske koji o njoj pišu i govore, ili vlastiti kadar, ta je praksa u svakom slučaju eskalirala u posljednje četiri godine. Nedostaju valjda još samo tužbe na račun sugovornika u HRT-ovim emisijama. Da ne zaboravimo dodati: zaposlenici HRT-a inače nemaju pravo nikakvog očitovanja u javnosti o iole delikatnijim temama bez službene privole naređene im uprave.
#BOJKOT: HRT poslao "oštro priopćenje". Nećemo ga objaviti!
OTVORENO PISMO VODSTVU HRT-A: "Neugodan osjećaj cenzure"
No, Lupigi su se obratili upravo neki među njima, baš dojavom o jednom sudovanju u vezi s javnom radiotelevizijom, osim što su se najprije u tom slučaju radnici usudili prijaviti svoje pretpostavljene. Mjesto radnje je HRT-ov centar Varaždin-Čakovec, dok vrijeme pokriva posljednjih gotovo četiri godine. Rujna 2016. godine, dakle, 16 od 21 zaposlenog u tom centru prijavilo je upravi rukovoditeljicu Tamaru Peras zbog pritisaka oko prikaza odrađenih satnica, nametanja viška posla, uskraćivanja prava na dnevni i tjedni odmor, itd.
HRT je na to odglumio nastojanje da riješi problem, e da bi predmet naknadno završio u rukama državnog Inspektorata rada. I vratit ćemo se na kronologiju zbivanja, ali da najprije iznesemo aktualije: Općinski sud u Čakovcu lani i Visoki prekršajni sud RH krajem siječnja ove godine presudili su u korist radnika, odnosno tužbe radne inspekcije. Ipak, uprava nije ni do danas poduzela ništa, ili barem nije ništa promijenila, a ne želi se, kako smo se sami uvjerili, ni izjasniti o tome.
Još 2016. godine 16 od 21 zaposlenog prijavilo je upravi svoju rukovoditeljicu Tamaru Peras (FOTO: Međimurska županija)
Drugim riječima, osim što radnicima ne dopušta da dođu do riječi u ovakvim situacijama, uprava u pravilu ni sama ne uzima riječ. Upit o tome HRT-u smo poslali 18. lipnja, uz molbu da nam se jave čim prije, ali niti dvanaest dana potom nismo primili ama baš nikakav odgovor. Ista rukovoditeljica i dalje je na istom položaju, isti se radnici i dalje žale na isto. Iz sindikalnih krugova angažiranih na predmetu saznajemo - tek neslužbeno - da se svejedno nadaju skorom pozitivnom raspletu.
HRT je, naime, visokosudsko rješenje iz siječnja zaprimio, iz nekog razloga, tek krajem svibnja. No, da se tu nikome ni s čim posebno ne žuri, izuzev zaposlenicima koji, kako kažu, trpe šikaniranje i kojih je dio već napustio HRT, vidjelo se i prije. Najprije su zbog interne prijave u centar kao nadzornici bili poslani Milica Pavelić, pa Oliver Dražić. Pavelić je napisala izvještaj koji još uvijek nije vidio nitko od prijavitelja, s tim da će u međuvremenu, kako je ranije pisala Lupiga, i ona sama biti osuđena za slučaj mobinga nad jednom podređenom joj kolegicom.
Dražić je navodno bio zgranut onim što je tamo zatekao, ali i njegov izvještaj ostaje tajna. Zauzvrat na Općinskom sudu nastaje spis od 64 stranice s opisom svjedočanstava radnika i sučeljenih raspravnih pozicija, a prekršajni sud potvrdit će izrečeni pravorijek i popratni rezon. Peras je kao odgovorna osoba kriva zbog protuzakonitog odnosa prema ljudima kojima šefuje. Olakšana je za 11.000 kuna, dok je HRT dužan platiti 92.000 – ukupno preko 100.000 kuna krivnje.
Treba napomenuti da su ugledni okrivljenici povrh svega ipak oslobođeni krivnje za dio optužbi. Iz zapisnika se dade razaznati kako je sudska odluka rezultat mukotrpnog probijanja kroz nepouzdanu evidenciju obavljenih radnih sati po zaposleniku. Uopće ne postoji, međutim, jedinstven te mjerodavan oficijelni izvor tih podataka. Uzrok je specifična priroda rada na televiziji, ali primjećujemo i mogućnost laganog manipuliranja tom važnom radno-pravnom materijom.
Izdvojit ćemo nekoliko zanimljivih momenata iz spisa kojima ovdje raspolažemo. Od vrijednosti je, recimo, trag rasprave između tužene rukovoditeljice i jednog od zaposlenika varaždinsko-čakovečkog centra: „Koliko vam treba realne pripreme za Županijsku panoramu jer upisujete da vam je potrebno 8 sati, svjedok je odgovara – da mu je potrebno 8 sati, jer se emisija stalno dorađuje. U evidenciji realizacije upisano je za dan 07.03.2016. godine, da ste počeli pripremu realizacije u 09,00 sati ujutro i završili u 17,10 sati. Isti dan ste upisali da ste radili u Studio 4 realizaciju od 12,30 do 14,30 sati. Kako je moguće da ste istovremeno radili pripremu Panorame i Studio 4, svjedok je odgovorio – vrlo jednostavno, da ne može upisivati svaki put kad krene raditi nešto drugo.“
„Što konkretno radite u 09,00 za Panoramu, a prilozi još nisu montirani, jer novinari tek izlaze na teren, svjedok je odgovorio – to nije točno jer su novinari bili dan ranije na terenu i pripremili tekstove, a što se može vidjeti iz knjige montaže, a o tom datumu nije govorio sudu niti je predao dokaz sudu. Da li vam je poznato koliko realizatori u Zagrebu dnevno u 8 sati rada pripreme i realiziraju emisija, svjedok je odgovorio – da mu nije poznato, ali mu je poznato za Pulu gdje realizator ima jednu emisiju tjedno“, glasi dijalog koji smo prepisali doslovno, bez intervencija.
Visoki prekršajni sud izrazio je sudačko čuđenje nad činjenicom da su se okrivljenici tek za potrebe žalbe dosjetili vratolomnog manevra da Peras nije odgovorna osoba, nego da je to glavni ravnatelj (FOTO: Lupiga.Com)
Uglavnom, transfer blama iliti susramlje kakav bi svaki novinar koji citira ovakav zapis trebao osjetiti, potječe od neizbježne spoznaje da se ovo dvoje naših kolega jako loše razumiju već i na čisto tehničkom planu. Ta zar to šefica jednog centra javne radiotelevizije tek na sudu otkriva da se prilozi za Županijsku panoramu snimaju i dan ranije? I da realizatori katkad rade na dvije emisije paralelno unutar istog dana? Pa mu nabija na nos ranije svoje radno iskustvo iz zagrebačke centrale HRT-a, mada i u tome slabo uspijeva?
Tu već ima mjesta i za pravednički gnjev, ne samo nelagodu, znajući o kakvom carstvu novinarskog mediokritetstva govorimo kad je tema HRT. Desetljeća negativne selekcije urodila su tamo karijernom marginalizacijom gotovo svih preostalih suvislih novinara, dok je glavna kvalifikacija za urednike i šefove – politički i poslovni oportunizam. A sad svjedočimo internom razmetanju važnih protagonista takve sociopatologije. Hoćemo li, moramo li dalje nastavljati s time, avaj? Ma nego šta bismo drugo, sve dok takve kulture bujaju na plodnom prisavskom supstratu. I nije da nam je pravosuđe nešto bolje od žurnalizma, ali onaj se nesretni sud morao baviti čak i tvrdnjom okrivljenika da je predizborni skup HNS-a, a zbog kojeg su neki zaposlenici morali raditi prekovremeno, pazite ovo, izvanredni događaj, i to baš na potezu Varaždin-Čakovec. Ili, recimo, u žalbenom su se postupku sjetili da Tamara Peras ipak nije tzv. odgovorna osoba, u smislu pravne kategorije, nego da je to glavni ravnatelj HRT-a.
Visoki prekršajni sud im nije povjerovao, a zabilježeno je i sudačko čuđenje nad činjenicom da su se okrivljenici tek za potrebe žalbe dosjetili takvog jednog vratolomnog manevra. No, zaustavimo se ovdje s konkretnim bizarnostima dotičnog slučaja. Više će od koristi biti jedan koncepcijski zaokret, tj. propitivanje strategije organiziranja rada i gradnje odnosa na HRT-u. Uostalom, ni Peras nije ispala kriva za sve što su joj natovarili, niti bi se svi problemi tog medija riješili i najtežim kaznama za samo jednu osobu.
Smjeramo na pitanje upravljanja javnom radiotelevizijom, jer najveći dio problema svakog sličnog medija ili – bolje rečeno – svakog poduzeća općenito, bez ikakve sumnje leži u njegovoj nedemokratiziranosti. Ni to nije otkrivanje nikakvih termalnih izvora, nego pravilo koje važi u zemljama s boljom praksom javnog televizovanja. Da se radnike HRT-a, novinare i tehničare i ostale, išta zaista sadržajno pita u vezi s postavljanjem svih vrsta rukovoditelja i urednika, imali bismo i daleko bolje odnose na Prisavlju. A, vjerovali ili ne, vremenom bismo imali i bolji, pošteniji, vredniji – program.
Ipak, umjesto da se pita i njih i publiku i nevladine organizacije i Sabor, o tome odlučuje isključivo moć sabijena u najutjecajnijem društvancu ove zemlje, Vladi RH, a dalje u neimenovanim žarištima krupnog kapitala i sitnih kulturnih razlika. Zato je upravo to ono najvažnije što možemo poželjeti i sebi u vezi s njima, ako se usuđujemo: da budu slobodniji u svom radu, jer drukčije ni sve nas s druge strane ekrana neće osloboditi užasa kakve nam serviraju, programski i pravosudno.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
Kada je Zoran Milanović izabran za predsednika Hrvatske, na programu HRT1 je vladala atmosfera doslovno poput dana žalosti... zbilja neću preterati ako kažem da je bilo gotovo uporedivo sa danom kada je umro Franjo Tuđman.