Kada smo već pomislili da smo se barem preko ljeta riješili neposredne opasnosti od Covida-19, (ne)očekivano brzi povratak virusa u našu svakodnevicu samo nam je dodatno zakomplicirao život, kao i samu izbornu (u)trku koja ulazi u završnicu, jer pravila tzv. nove normalnosti, htjeli mi to priznati ili ne, favoriziraju velike i dobro organizirane stranke, a marginaliziraju manje i(li) tek novoformirane saveze, platforme i koalicije kojima se bitno sužava već ionako ograničeni prostor medijske promocije. Iznova se, zbog brzog (po)rasta broja zaraženih aktualizirao rad Nacionalnog stožera civilne zaštite na čelu s potpredsjednikom vlade Davorom Božinovićem i ministrom zdravstva Vilijem Berošom, koji kao kandidati (nositelji lista) vladajućeg HDZ-a za parlamentarne izbore koriste i ovu poziciju za vlastitu (ali i stranačku) promidžbu, tako da više nije jasno kada istupaju kao članovi Vlade, odnosno Stožera, a kada kao sudionici izborne bitke za ulazak u Sabor. I ne samo to, već po potrebi aktualnog političkog trenutka, kao u nedavnom slučaju premijera Andreja Plenkovića (o)lako mijenjaju pravila i preporuke koje su sami postavili, prilagođavajući ih opravdanju eklatantnog narušavanja fizičke distance svog stranačkog šefa.

Umjesto da kao u sličnoj situaciji u kojoj se našla njemačka kancelarka Angela Merkel, naš premijer, nakon fizičkog kontakta s proslavljenim teniskim asom Novakom Đokovićem (za kojeg je tijekom turnira u Zadru potvrđeno da je uz ostale sudionike, uključujući i Gorana Ivaniševića, pozitivan na Covid-19) ode u samoizolaciju, što je premijer odlučno i arogantno odbio, članovi Stožera, liječnici redom članovi HDZ-a brže su bolje izokrenuli i porekli sve što su ranije propisivali i govorili i mudro ustvrdili kako ta vrsta fizičkog kontakta (tapšanje po ramenu) nije prijetnja za zarazu, jer valjda virus „pazi“ koga će zaraziti. Da nije tragično, bilo bi komično; ali quod licet Jovi, non licet bovi, uz napomenu kako su u ovom slučaju svi građani RH volovi, a samo i jedino Plenković nedodirljivi Jupiter koji si dozvoljava ono za što se tzv. obični građani glatko i brzo sankcioniraju.

Koliko će koštati Plenkovićeva arogancija?

Ali, ova premijerova arogancija skupo će ga doći glave i gubitka izbornih bodova za njegovu stranku, jer mnogi građani mu još i mogu oprostiti maglovite priče o korupciji, nepotizam i klijentelizam (kojima smo gotovo svi više ili manje zaraženi), ali kada se pred očima cijele javnosti, uz televizijski prijenos otvoreno laže i negira, teško je normalnom čovjeku na to pristati, jer poruka je jasna: „Ne vjerujte vlastitim očima, već onome što vam ja, vaš vladar kažem“. Do jučer je prof. dr. Markotić takve postupke i ljude proglašavala bio-teroristima, a sada odjednom, kada je u pitanju premijer, to više nije tako. Zbog toga se čak i manje zagriženim hadezeovcima prevrće utroba (a za njihove tvrdolinijaše ionako ništa nije važno, oni su već odavno izgubljeni slučajevi), a kamo li ne tzv. običnom, pristojnom građaninu koji iznova svjedoči beskrupuloznom i bestidnom funkcioniranju vladajućeg Levijatana koji manipulira sa svime čega se dotakne.

Predizborni plakat HDZ-a (FOTO: Lupiga.Com)

HDZ se u kampanji koristi sloganom kojim obećava sigurnost građanima, ali kada taj isti građanin vidi kako „vladajuća ekipa“, s nepodnošljivom lakoćom neodgovornosti usred izborne utakmice narušava i(li) mijenja pravila samo kako bi se pogodovalo Plenkoviću i njegovoj stranci, postaje mu potpuno jasno kako je to čista i uobičajena laž iz hadezeovog bogatog manipulativnog arsenala. Upravo stoga sva ispitivanja javnog mnijenja sve više ukazuju kako se klatno izborne pobjede polako, ali sigurno okreće na stranu SDP-a, koji zapravo ni kriv ni dužan i ničim posebno zaslužan postaje izborni favorit. Ali, koplja će se lomiti, razlika će biti tijesna i svaki će glas biti važan; stoga zadaća je, prije svih onih u SDP-u, ali i svih ostalih antihadezeovskih političkih opcija animirati što veći broj građana na izlazak i glasovanje na izborima, jer samo tako se može poraziti HDZ.

Rovovska će se bitka voditi u svim izbornim jedinicama; iako su u Zagrebu i Dalmaciji moguća velika politička prestrojavanja, ipak je tu situacija donekle predvidljiva, ali ono što je teško, gotovo nemoguće predvidjeti, to su rezultati u Slavoniji (IV. i V. izborna jedinica), posebice nakon masovnog prelaska vukovarskih hadezeovaca na čelu sa gradonačelnikom Ivanom Penavom u Domovinski (p)okret Miroslava Škore, koji upravo na ovom području vidi najveću šansu za maksimalno jačanje i osvajanje mandata. I HDZ-u i Škori, puna su usta naroda u kojeg se svečano zaklinju, iako ga godinama bezdušno pljačkaju i lažnim obećanjima zavaravaju. A, koliko mandata Škoro i njegova sljedba „odgrizu“ HDZ-u, to više rastu izgledi SDP-a da se u konačnici proglasi izbornim pobjednikom, a da li će to biti dovoljno za sastavljanje Vlade, e to je već neka druga priča. Stoga ne čudi da je HDZ politički uskrisio i u braniteljskoj populaciji popularnog, ali izrazito radikalnog „domoljuba“, Stevu Culeja (iako se na predsjedničkim izborima odmetnuo i podržao Miroslava Škoru), kako bi ojačao svoje „desno“ krilo, svjestan da upravo u tom dijelu biračkog tijela mora (za)tražiti potporu, ukoliko želi pobjedu. Kombinacije i ishodi mogu biti raznoliki, moguća su i danas potpuno nepojmljiva savezništva, jer vlast je mamac na koji se svi lijepe.

Škorin problem

Istina, nakon što se Branimir Glavaš sa svojim (danas praktički nepostojećim) HDSSB-om izdvojio iz HDZ-a, stožernoj hrvatskoj stranci su trebale godine da se na širem slavonskom prostoru konsolidira i obnovi. I taman, kada se činilo da su se sve stvari poklopile, pojavio se Škoro i njegov Domovinski pokret koji čine gotovo sve bivši privrženici HDZ-a, ali sada ljuti protivnici željni osvete i vraćanja „starih dugova“. Međutim, Škorin je problem nehomogenost stranke, a koliko ima povjerenja u „svoje“ ljude, pokazuje to što je na vodeće mjesto u IV. Izbornoj jedinici postavio svoju sestru Vesnu Vučemilović, totalnu anonimku. Naime, on je svjestan da se dobar dio njegova kadra, kada uđe u Sabor lako može povesti za unosnim trgovačkim ponudama Plenkovićevih emisara i brzo „prešaltati“ na njegovu stranu, što nikoga ne bi iznenadilo i što je već postalo masovnom pojavom hrvatske politike. Kako to onemogućiti, to je čak i za Škoru, vještog poduzetnika, ne samo na estradi već i u trgovačkim poslovima, nerješiva zagonetka. 

Predizborni plakat "Domovinskog pokreta" Miroslava Škore (FOTO: domovinskipokret.hr)

Upravo u Slavoniji grogirani će HNS, na čelu s Ivanom Vrdoljakom, čovjekom koji je izveo nezapamćeno sramotni salto mortale; tj. izdao je koalicijskog partnera i bez ikakvih skrupula prešao na suprotnu (pobjedničku) stranu, iako je prije toga žestokom retorikom i najpogrdnijim imenima prozivao Plenkovića i HDZ, pokušati spasiti stranački brod od općeg potopa. Vrdoljak na ovim izborima želi nemoguće; osvojiti bar jedan mandat i tako očuvati stranci parlamentarni status, ali da je to odavno izgubljena stvar, pokazuje i njegova „slavonska“ lista, na kojoj se nalaze kao „nezavisni“ kandidati: aktualni osječki gradonačelnik Ivica Vrkić, gradonačelnik Belišća Dinko Burić i bivši đakovački boss Zoran Vinković. Ivica Vrkić već godinu dana ne obnaša svoju funkciju jer je teško bolestan, svjestan da se više ne može vratiti javnom životu; umjesto da kao i svi političari koji drže do svojih građana i do vlastita dostojanstva, podnese ostavku, on nastavlja statirati na svojoj dužnosti, te iako ništa ne radi, i nadalje mirno prima bruto plaću od gotovo 30.000 kuna, što je prema službenim podacima najveća gradonačelnička plaća u Hrvatskoj. Čak se nije udostojio otići ni na bolovanje, jer navodno po zakonu to ne mora, ali pravo je pitanje: što je s njegovom moralnom odgovornošću i skrupulama do kojih očevidno (ni)malo (ne)drži, uostalom kao što to nije činio ni tijekom cijele svoje političke karijere.

Srednji prst i ništa više

Pitanje je također: kako je Vrdoljak mogao staviti na čelnu poziciju čovjeka za kojeg zna da fizički nije u stanju sudjelovati u kampanji, a još manje sudjelovati u radu u Saboru; međutim, još više čudi kako je Vrkić mogao pristati na tu vrstu prevare birača, ali on očevidno Vrdoljaku „vraća dugove“ s kamatama. Bez ogleda na sve, to je samo dokaz koliko ljudi mogu nisko pasti, ali ovo je ipak previše i za Vrdoljaka i Vrkića zajedno. A, Burić i Vinković, zar treba trošiti riječi? Prvi se svojedobno, dok je još bio perjanica HDSSB-a, javno, pred kamerama, plačući zaklinjao na vjernost i vječnu ljubav svom stranačkom šefu Branimiru Glavašu koji je u to vrijeme u BiH „gulio“ zatvorsku kaznu za ratne zločine, a drugi je klasičan primjer punokrvnog demagoga i slavonskog đilkoša premazanog svim mastima, koji je odlepršao iz SDP-a u HDSSB i evo ga sada u HNS-u, a sutra opet tko zna gdje. Aktualna osječka dogradonačelnica (iz HNS-a) postala je nakon gotovo četiri godine mandata poznata tek kada je (s pravom) pokazala srednji prst Škori i „mostovom“ Raspudiću koji su već po običaju nesuvislo tamburali o upitnom pravu žene na prekid trudnoće, preporučujući i silovanim ženama da razmisle i da se „posavjetuju“ (s kime; možda silovateljem?) o tomu žele li roditi ili ne. Na žalost, to će biti jedina stvar po kojoj će Žana Gamoš ostati zapamćena, sve ostalo u njenom radu je praznina i sivilo.

Most u Slavoniji nikada nije predstavljao nekakvu snagu; na prošlim je parlamentarnim izborima bljesnuo, kao refleks toga polučio je i pristojan rezultat na lokalnim izborima, ali kako to već biva, taj uspjeh je privukao puno ambicioznih karijerista upitna morala i sumnjivih intelektualnih sposobnosti, kao i ljude bez ikakva uvjerenja (recimo poput aktualnog predsjednika osječke gradske skupštine dr. Željka Požege), što na koncu u pravilu svaku stranku (izuzev HDZ-a, a što je teško objašnjiv fenomen) vodi u propast. Kako su se pojavili, tako će na ovim izborima i nestati.

Svoje sudjelovanje na izborima najavila je i bivša uzdanica HDSSB-a dr. Vladimir Šišljagić sa svojom listom Snaga Slavonije i Baranje. Ali nije jasno što zapravo ovaj bivši i zaboravljeni župan nudi sa svojim rashodovanim glavaševcima. Niti HDSSB-a više nigdje nema; jedino što vidimo je kako se Glavaš trudi svog pobočnika Josipa Salapića (tajnika u Ministarstvu pravosuđa RH) gurnuti na listu HDZ-a (čemu se osječko-baranjski župan Ivan Anušić odlučno usprotivio) ne bi li mu tako osigurao nastavak obnašanja dužnosti, a koja je zapravo samom Glavašu od životne važnosti i to isključivo zbog sudskih sporova koje povodom ratnih zločina vodi.

Čudni Bernardićevi aršini

SDP ima svoje tradicionalno biračko tijelo, nije veliko, ali ako ostvari rezultat kao i u ranijim izbornim ciklusima, to će biti dovoljno za pobjedničku listu u ukupnom broju mandata na nacionalnoj razini Samo je pitanje može li to ostvariti Sabina Glasovac, koja je na čelo liste došla nakon tzv. slučaja Hajduković koji je zatresao osječku, ali i širu slavonsku javnost. Naime, nakon „obiteljskog nasilja“ Domagoj Hajduković je svog partnera prijavio policiji, a čelno mjesto na listi prepustio kolegici Glasovac, što se može negativno odraziti na dio esdepeovskog biračkog tijela. Koliko god nas iz SDP-a uvjeravali kako je ta vrsta javno prokazane ljubavi danas samorazumljiva i prihvatljiva, moramo zanati da su Slavonci ipak konzervativan svijet, tako da će se i dio SDP-ovih glasača teško s tim pomiriti i „abolirati“ Hajdukovića kao sudionika u takvoj aferi.

Predvodnik Restart koalicije Davor Bernardić (FOTO: sdp.hr)

Osim toga, Bernardić je i ovdje u Slavoniji izbornu listu sastavljao prema čudnim aršinima; umjesto da drugog osječkog dogradonačelnika (i predsjednika gradskog ogranka SDP-a) Borisa Piližotu isturi na istaknuto, prolazno mjesto i tako mu ojača poziciju za start trke u skorašnjim lokalnim izborima (u kojima će nesumnjivo biti stranački kandidat s pristojnim izgledima za mjesto gradonačelnika), stavio ga je na neizgledno 11. mjesto. Nakon toga, Piližota koji je po općem priznanju izvrsno obavio (do)gradonačelnički posao, u svemu je bio izvrsna alternativa bolesnom Vrkiću, tj. podnio je najveći teret gradskih obveza, sam je zatražio da ga se stavi na posljednje 14. mjesto. Ali, gle čuda, nečijom (ne)namjernom greškom ili nepažnjom, lista je izbornom povjerenstvu predana sa starim redosljedom, što je uvelike iznenadilo i samog Piližotu koji je svoju preferencijalnu kampanju osmislio i tempirao kao kandidat s posljednjeg mjesta na izbornoj listi. Preko noći morao se prilagoditi novim pravilima („novoj normalnosti“), ali bez ogleda na sve, bila bi prava šteta, a naravno najviše za SDP, da im takav čovjek ne uđe u Sabor. A, hoće li se to dogoditi, ne ovisi samo o Piližoti i njegovoj ambicioznosti, već i o logistici koju bi mu stranka trebala pružiti, ukoliko se iskreno želi ispričati za (ne)namjernu grešku.

Ostali akteri u Slavoniji nemaju realnih izgleda za nekakav veći uspjeh, ali kao i uvijek, parlamentarni su izbori dobra prigoda da se okušaju i pokažu, kao i da se promoviraju nove snage (u svim strankama) koje bi trebale imati važnu ulogu na predstojećim lokanim izborima. Tko to shvati, profitirat će; naravno, teško je (po)miriti se s porazom, ali ponekad su i časni porazi efikasniji i efektniji nego li kilavi i truli kompromisi. Vrdoljak, HNS i njegovi „nezavisni“ kandidati su ogledan primjer puta kojim ne treba ići.

A što će biti sa Slavonijom i Slavoncima nakon ovih izbora; svi obećavaju da će preporoditi ovu regiju, govori se o projektu Slavonija vrijednom nekoliko milijardi kuna, ali jedino što vidimo, to je da ljudi, posebno mladi, masovno napuštaju svoje domove, a mi koji ostajemo, živimo sve lošije i lošije. Moram priznati, gledajući liste i programe, ne vidim te snage koje bi mogle, htjele i znale učiniti bitan preokret, a i ono malo ljudi koji drže do riječi i morala, i unutar vlastitih stranaka se marginalizira i(li) zaobilazi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com