Prema uputi Ustavnog suda iz 2017. godine, Hrvatski je sabor još početkom prošle godine trebao izglasati novi tzv. Zakon o abortusu i time okončati tri desetljeća dugo okolišanje oko izmjena i dopuna jugoslavenskog Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine. Taj je Zakon još na snazi - iako je neshvatljivo da se nisu revidirale barem pravne kategorije (npr. u Hrvatskoj ne postoje zdravstvene organizacije udruženog rada) – samo zato što se nijedna HDZ-ova vlada nije usudila reafirmirati pravo na abortus, želeći ga simbolički zadržati u stigmatiziranom političkom okviru bivše države. Osim te političke manipulacije, nijedan HDZ-ov ministar zdravstva nikada nije izgovorio ništa što bi upućivalo na namjeru zabrane abortusa, upravo obrnuto. 

Iz kojih motiva SDP nije napravio ništa i time pomogao da se abortus ne regulira u skladu sa suvremenom medicinom i zdravstvenim sustavom, moguće je objasniti samo tradicionalnom sklonošću socijaldemokrata prema statusu quo. To ih, međutim, nije spriječilo da 2003. godine u Zakon o liječništvu unesu institut priziva savjesti, koji je najvažniji kanal za širenje utjecaja Katoličke crkve u hrvatskoj medicini i metoda opresije nad ženskim pravima u zdravstvu. Na pitanje zašto je to pravo uneseno u zakon, bez ikakve regulacije i ograničenja, tadašnji ministar zdravstva Andro Vlahušić kaže da smo 2003. godine po pitanju reproduktivnih prava bili „u 23. stoljeću u odnosu na ovo danas“ i da se posljedice nisu mogle naslutiti, a da je „pravo na priziv savjesti samo mehanički prepisano iz međunarodnih normi“. 

Činjenica da tada nitko nije bio zainteresiran za tu zakonsku novost i da uopće nije bilo javne rasprave, nije samo dokaz inercije mnogih skupina koje su za tu temu mogle biti zainteresirane (ženske i liječničke udruge), nego i simptom potpune isključenosti javnosti iz procesa odlučivanja o bilo čemu u zdravstvu. 

Ustavni suci smatraju da rješenje mnogobrojnih preostalih moralnih i pravnih konflikta oko ovog pitanja ovisi o političkom dogovoru (FOTO: Lupiga.Com)

To je stanje prekinuto tek nedavno, zahvaljujući aktivizmu ultrakonzervativnih organizacija, prvenstveno udruge U ime obitelji, koja je 2013. godine postala društveno relevantna preko referenduma o ustavnoj definiciji braka. Poslije uspjeha tog referenduma, glavna zvijezda udruge Željka Markić jedno je vrijeme „svaštarila“, postavši hrvatska inačica Jordana Petersona, da bi se na kraju zadržala na tzv. pro-life inicijativi Hod za život, koji je danas njihov glavni ideološki proizvod. Skupa sa sve češćim moliteljima ispred bolnica i nešto političara s krajnje desnice, U ime obitelji je uspjela probuditi uspavanu lijevu scenu i feminističke aktivistkinje te tenzije oko abortusa dovesti do maksimuma, što je konačno pritisnulo Ustavni sud da donese mišljenje o prastarim prijedlozima za ocjenu ustavnosti prava na abortus. 

Naime, Ustavnom sudu su još od početka 90-ih sporadično dolazili prijedlozi katoličkih fundamentalista da fetusu dodijeli status nositelja ustavnog prava na život u svim razvojnim fazama i da pravo na abortus na zahtjev žene proglasi neustavnim. Potpuno očekivano, USUD je u rješenju iz 2017. godine pokazao da se ne slaže s takvim stavovima. U najkraćim crtama, to rješenje onemogućuje zabranu pobačaja na zahtjev do desetog tjedna trudnoće, jer a) takav pobačaj nije u nesuglasju s ustavnim pravom svakog ljudskog bića na život; b) zabrana bi kršila ženino pravo na privatnost; c) pravo na privatnost preteže nad javnim interesom zaštite nerođenog bića; d) nesporno je da postoji javni interes zaštite nerođenog bića; e) zakonodavac (SFRJ) je oba interesa dobro izbalansirao. 

Ustavni suci smatraju da rješenje mnogobrojnih preostalih moralnih i pravnih konflikta oko ovog pitanja ovisi o političkom dogovoru, pa ga sukladno tome prosljeđuju zakonodavcu, koji će ga donijeti u skladu s tradicijom, tumačenjem normi i javnog morala. Tako će Hrvatski sabor u konačnici odlučiti do kojeg razdoblja je primjereno dopustiti pobačaj na zahtjev, treba li žena proći savjetovanje, tko plaća zahvat i pitanje priziva savjesti liječnika. Sud se izrijekom očitovao da pobačaj bez medicinske indikacije mora biti iznimka i da novi Zakon mora biti donesen u roku od dvije godine. 

"Molitelji" ispred Vinogradske bolnice (FOTO: Lupiga.Com)

HDZ-ova Vlada nije poštovala taj rok, štoviše, nijedno tijelo koje je trebalo raditi na zakonu nije stavljeno u funkciju. Ni to ne čudi - tadašnji ministar zdravstva Milan Kujundžić ni po jednom drugom pitanju u resoru nije napravio ništa, a k tome je bio sklon desnijim i konzervativnijim strujama u HDZ-u, koje su radile na tome da ugroze političku poziciju Andreja Plenkovića. U toj situaciji, nijedna se opcija unutar HDZ-a nije mogla odlučiti na presijecanje ovog čvora. 

Nakon postavljanja Vilija Beroša na Kujundžićevo mjesto i postizborne stabilizacije HDZ-a kao desnog centra, Hrvatsku vjerojatno samo epidemija koronavirusa dijeli od prvog prijedloga novog Zakona o abortusu. To je iz dva razloga loša vijest. Prvi je taj što znanstvene činjenice ni približno ne pomažu u projekcijama koliko ova kriza može trajati, a drugi što podaci o funkcioniranju zdravstva govore da je ono već na početku epidemije, s minimalnim brojem zaraženih, bilo zatvoreno za sve bolesnike koji nisu zaraženi SARS-coV-2 virusom. 

Platforma za reproduktivna prava provela je istraživanje o dostupnosti pobačaja u vrijeme epidemije i došla do poraznih rezultata po kojima se u čak 8 od 29 ovlaštenih zdravstvenih ustanova ne može obaviti pobačaj na zahtjev, pa ni dobiti informacija da li se uopće obavlja. Također, Hrvatska je uvijek sramotno zaostajala za razvijenim zemljama u pružanju usluge medikamentoznog pobačaja (2018. godine ga je, prema istom izvoru, pružalo samo šest zdravstvenih ustanova), a trenutno postoje indicije da je stanje još gore, jer postupak podrazumijeva više posjeta ginekološkoj ordinaciji koji su ionako otežani za sve pacijentice. 

Svakako, tek kada tzv. Zakon o abortusu dođe na red, počinje proces razumijevanja svih etičkih i pravnih problema koje takva legislativa prati, kao i uzroka kaotičnog stanja za koje su odgovorne razne javne politike, osobito politika zdravstva. S obzirom da je HDZ-ov politički uzor njemačka Kršćansko-demokratska unija (CDU), može se pretpostaviti da će prijedlog zakona sadržavati: a) obvezno savjetovanje prije konačne odluke o abortusu i b) dupliranje prava na priziv savjesti u medicini (iako je već upisano u Zakon o liječništvu i liječničke kodekse) bez posebnih ograničenja. 

Nakon postavljanja Vilija Beroša i postizborne stabilizacije HDZ-a kao desnog centra, Hrvatsku vjerojatno samo epidemija koronavirusa dijeli od prvog prijedloga novog Zakona o abortusu (FOTO: HINA/Mario Strmotić)

Imajući u vidu mogućnost da prijedlog zakona, dakle, neće sadržavati jasne koncepte, nego će se baviti „unaprjeđivanjem“ moralističkog pogleda na abortus, trebalo bi unaprijed razmotriti nekoliko tema. 

1. Ključno je pitanje što je abortus. U temeljnim zdravstvenim zakonima se to mora definirati, jer on ne može ostati u okvirima prava na privatnost, a posebno ne u okviru tržišnih zdravstvenih usluga. Iz činjenice da se abortus po sadašnjem zakonu plaća, proizlazi žalosna činjenica da on uopće ne postoji u Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, ni kao dio usluga koje to osiguranje pokriva, ali ni na popisu usluga koje osiguranici sami plaćaju. Abortus na zahtjev žene se, dakle, nalazi u nekoj vrsti limba i treba ga definirati, pa integrirati u više zakona.

2. Glavni društveni faktor u masovnom kršenju reproduktivnih prava žena, uključivši pravo na pobačaj na zahtjev, nisu neokonzervativni pokreti, nego liječničke i zdravstvene institucije, odnosno, neregulirana praksa pozivanja na priziv savjesti. Ona se etablirala mnogo prije popularnosti neokonzervativnih pokreta i povezana je s utjecajem Kaptola, najviše preko Hrvatskog katoličkog liječničkog društva (HKLD) i Hrvatske liječničke komore. Mnogi poznati hrvatski ginekolozi su bili (vjerojatno su i dalje, ali je to nemoguće provjeriti) članovi HKLD-a. 

3. Samo se dvoje ginekologa u zemlji udružilo u Inicijativu za regulaciju priziva savjesti u medicini, dr. Dubravko Lepušić i dr. Jasenka Grujić. 

4. Debatu, prema tome, treba usmjeriti prema liječničkim organizacijama i zdravstvenoj administraciji, umjesto prema neokonzervativnim pokretima koji su zadnji došli na red i najmanje su utjecajni u cijeloj povijesti problema. 

5. Unatoč činjenici da i zemlje u kojima je pobačaj na zahtjev besplatan (odnosno, financira se iz obaveznog zdravstvenog osiguranja) priznaju priziv savjesti u ginekologiji, priziv savjesti je praktički nemoguće ograničiti, dok god se pobačaj na zahtjev ne priznaje kao zdravstveno pravo u okviru univerzalnog zdravstvenog osiguranja. Činjenica da je usluga tretirana kao tržišna čini je de facto i de iure izuzetom iz načela pružanja zdravstvene zaštite u javnom sektoru, što je ozbiljna prepreka za regulaciju ili ukidanje priziva savjesti. Pobačaj na zahtjev žene jest važan dio zdravstvene zaštite žena i treba biti financiran sredstvima HZZO-a. 

6. U etičkoj i pravnoj literaturi nalaze se uvjerljivi argumenti za zabranu i za dopuštenje priziva savjesti u ginekologiji. Stoga priziv savjesti ima smisla razmatrati jedino u sklopu radno-pravnih odnosa i prava poslodavca da odabere radnika koji ispunjava ugovorne obaveze (bolnica u javnom sektoru mora pružati uslugu abortusa na zahtjev), kao i prava na provjeru autentičnosti moralnih uvjerenja zaposlenika. Ovo posljednje tim prije što priziv savjesti odavno nije čin pobune pojedinca protiv zakonskih propisa, već pravo koje mu država garantira. 

7. Ustavni sud pravo na inducirani pobačaj do desetog tjedna trudnoće temelji na pravu na privatnost žene, slično kao i američki Vrhovni sud u slučaju Roe vs. Wade, ustavna baza za pravo na abortus je liberalni individualizam, umjesto humanitarnog protekcionizma (primjer Njemačke). Postoje mnogi snažni argumenti protiv uvođenja obaveznog savjetovanja prije odluke o prekidu trudnoće u bilo kojem zakonskom rješenju, ali ovaj je neoboriv. Ukoliko žene i dalje budu plaćale pobačaj, predlagatelj zakona ne bi smio ni pomisliti da uvede obavezu savjetovanja. 

U nastavku ovog serijala bavit ćemo se poviješću priziva savjesti u medicini i etičkim i pravnim konfliktima koji prate praksu priziva savjesti. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay/Lupiga.Com

Ovaj tekst prvi je u nizu tekstova iz serije "Razgovori sa savješću", nastale uz potporu Agencije za elektroničke medije