BOMBARDIRANJE SPLITA

Zašto je potrebno braniti pomorsko dobro od nasrtaja investitora?

ritn by: Mariana Bucat | 03.12.2020.
BOMBARDIRANJE SPLITA: Zašto je potrebno braniti pomorsko dobro od nasrtaja investitora?
Dok se sudovalo, uslijed nebrige i neprimjerenog korištenja, zgrada je vidno propala. Sada se poneki sugrađani pitaju zašto je uopće vrijedi čuvati. Čini se kako je namjera "masterminda/ova" cjelokupne operacije bila upravo to: da izgrađeno propadne toliko da izgleda bezvrijedno. Tada se lakše može reći kako zaštita nema smisla, a onda mirne duše pronaći povoljnog koncesionara. Slično kao što je, recimo, svršio nekadašnji Hotel Ambasador s kino dvoranom. U natječaju je bio zaštićen dobar dio zgrade, a onda kasnije ipak nije - zaštita je misteriozno isparila pa je napravljen veći, ljepši i bolji (samo) hotel. Radi svega navedenoga, vrijedi se ukratko podsjetiti zašto bi ovaj sklop zgrada bio vrijedan čuvanja, osim zbog svojih urbanističkih i arhitektonskih vrijednosti. Problem mlade graditeljske baštine je što se ona ne prepoznaje na prvi pogled, naročito kada je u zapuštenom stanju i kada još imamo na životu njene fasadere.

Novinarka Hanza Medije Ljubica Vuko izvijestila je 26. studenoga 2020. godine kako je na Pomorskom fakultetu u Splitu održana panel rasprava nazvana SD Tema tjedna “Perspektive razvoja terminala na lukobranu u bazenu Gradske luke Split”. Događaj je svojim prisustvom, ali i konzervatorskom ekspertizom, uveličao splitski gradonačelnik, nekoć djelatnik Konzervatorskog odjela u Splitu, Andro Krstulović Opara. Od drugih političara i eksperata bio je zapažen i potencijalni HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Splita doc. dr. sc. Vice Mihanović, trenutno direktor Lučke uprave Split, u narodu zvan i Vice Lukobran. 

Ono što se u naslovu zove „terminal na lukobranu“, u naravi je zapravo napuštena i zapuštena zgrada Centralne vinarije Dalmacijavina koja se nalazi na izuzetno atraktivnoj i vrijednoj lokaciji. Zgrada je predstavljala simbol razvoja proizvodnje od 1959. godine do početka devedesetih godina prošlog stoljeća, a danas je zaštićena kao kulturno dobro. U ovom slučaju meta je pokušaja nekretninske grabeži i devastacije baštine.

DALMACIJAVINO: Od čega boluju radnici kad rade i kad ne rade

SPLITSKE PODZEMNE SVEČANOSTI: Veliki vizionari se ne zamaraju s detaljima

ZAKON O KONCESIJAMA: Danas je Sabor omogućio novi krug velike pljačke Hrvatske!

TA DIVNA SPLITSKA NOĆ: Mama bez posla, tata bez plaće, sinovi na ulici

Prošlo je pet godina otkako je zgradu istoimena tvrtka i formalno napustila, nakon što je skončala u stečaju. Radne snage su je napustile puno prije toga. Nakon više od desetljeća ništavila pripadajuće nekretnine postale su aktualne uoči mogućeg izglasavanja "Masterplana - studije za područje Istočne obale i Kopilice". Kad, kažemo „studija“, mislimo ustvari na obični PDF sa slikama i tekstom koji je izazvao uvijenu, ali ipak negativnu kritiku sveukupne urbanističke i arhitektonske struke u Hrvatskoj. 

Istočna obala
Kasnije može i nadogradnja (IZVOR: Perspektive razvoja terminala na lukobranu u bazenu Gradske luke Split)

U tom „Masterplanu“ na lokaciji zgrade Dalmacijavina najavljen je hotel, a u predivnoj harmoniji na rečenoj panel raspravi istaknuo se ovaj komentar: "Hotel se može pozicionirati u segmentu MICE ponude i Wellness hotela. Te dodatne sadržaje je moguće ostvariti u objektu DALMACIJAVINO i na taj način zadovoljiti s jedne strane ideju otvorenog (dijelom javnog) prostora, a istovremeno dodati prihod u sklopu eksploatacije Hotela. U nekom kasnijem razvoju (novi GUP) bit će moguće ostvariti do 120 soba kroz nadogradnju hotela." 

Vlasnik nekretnina koje se odnose na pokojno Dalmacijavino zove se Pomorsko Dobro. Dakle, javno vlasništvo. Međutim, sudeći po povijesnim vlasničkim listovima, upis je utefteren teškom mukom. Dalmacijavino se doista dugo i uporno koprcalo ne bi li zadržalo nekretnine "za sebe" pa onda otišlo u stečaj, a time i u prodaju dragocjene imovine. Međutim, u raspravi radi li se ovdje o pomorskom dobru, država, koja je tvrdila da je nekretnina pomorsko dobro, bila je uvjerljivija u argumentaciji. Sličan primjer imali smo i u slučaju susjednog autobusnog kolodvora. Ipak, on je završio drugačije - nekretnine nisu proglašene pomorskim dobrom. 

Fenomen u kojem se zgrade u luci proglašavaju pomorskim dobrom izgleda kao pokušaj da nekretnine ostanu u javnom vlasništvu. I taman kad bi građani mogli osjetiti radost zbog ovakvog ishoda - naime, pravo prostorno bogatstvo je ostalo u našem vlasništvu - na ovoj panel raspravi moglo se doznati kako sudbina ovog dijela Istočne obale nije skoro pa nimalo javna. Politika predviđa davanje zgrade u svijetlu i sveobuhvatnu koncesiju, zajedno s pravom na dramatičnu rekonstrukciju. 

Dalmacijavino
Brodovi u vlasništvu Dalmacijavina nekad su prikupljali grožđe po otocima i dovozili ga na preradu (FOTO: Dalmacijavino)

Ono što bi moralo osigurati opstanak zgrade jest činjenica da je zgrada upisana u Registar kulturnih dobara čime je potvrđena njena izuzetna vrijednost. Trajna zaštita je stavljena pravovremeno, 2017. godine, a prethodila joj je preventivna zaštita iz 2014. godine. Dakle, isplatio se višegodišnji trud i zalaganje radnika splitskog konzervatorskog odjela, nekadašnjeg Oparinog radnog mjesta, naročito dr. sc. Sandi Bulimbašić.

Na temelju nekih dosadašnjih splitskih iskustava, opravdano je spekulirati da bi zgrada do sada već "planula" da nije bilo te zaštite. I ne samo to, može se spekulirati da je zaštita bila dodatna demotivacija „wannabe-vlasnicima“ u borbi (i) za ovu nekretninu. 

Međutim, dok se sudovalo, uslijed nebrige i neprimjerenog korištenja, zgrada je vidno propala. Sada se poneki sugrađani pitaju zašto je uopće vrijedi čuvati. Čini se kako je namjera "masterminda/ova" cjelokupne operacije bila upravo to: da izgrađeno propadne toliko da izgleda bezvrijedno. Tada se lakše može reći kako zaštita nema smisla, a onda mirne duše pronaći povoljnog koncesionara. Slično kao što je, recimo, svršio nekadašnji Hotel Ambasador s kino dvoranom. U natječaju je bio zaštićen dobar dio zgrade, a onda kasnije ipak nije - zaštita je misteriozno isparila pa je napravljen veći, ljepši i bolji (samo) hotel.

Dalmacijavino
Lokacija koja zlata vrijedi (SCREENSHOT: Googlemaps)

Radi svega navedenoga, vrijedi se ukratko podsjetiti zašto bi ovaj sklop zgrada bio vrijedan čuvanja, osim zbog svojih urbanističkih i arhitektonskih vrijednosti. 

Dalmacijavino i sve njegove dogradnje projektirao je znameniti arhitekt Stanko Fabris, u jednoj fazi u suradnji s Dinkom Vesanovićem. U njemu su se od šezdesetih godina punom snagom proizvodila flaširana pića. U srcu Splita pravili su se prošek, vino, voćni sokovi i slično, dok je gradsko zaleđe obilovalo uređenim voćnjacima i vinogradima u kojima su kopali i sadili dalmatinski seljaci. Međutim, radnika i seljaka više nema. Ostala je samo njihova zgrada - uspomena na vrijeme kad se nije živjelo samo od smještaja i popratnog „ića i pića“

Za projektiranje prostora proizvodne namjene, prostora za obični ljudski rad i proizvodnju prijeko potrebnih dobara, bili su angažirani najbolji inženjeri. Predvidjeli su velike staklene stjenke kako bi radnici imali dovoljno dnevnog svjetla, oblogu skupim kamenim pločama, rijetko uredno složenim, toliko uredno da je svaka fuga na svome mjestu, ulaz koji svojom reprezentativnošću počasti svakog radnika ... Nebrojeno je sitnica i krupnica koje dokazuju profesionalno nastojanje projektanata i izvođača da osiguraju dobre i ugodne radne uvjete. 

Dalmacijavino Split
Dok se proizvodilo na rivi (FOTO: Duška Boban/pogledaj.to)

Dok su drugdje tvornice bile sive hale u nedođijama, u Splitu je punom parom radila tvornica s pratećim sadržajima (restoran) na spektakularnoj lokaciji, s izvrsnim radnim uvjetima, pametno promišljena i solidno izvedena. Radnik koji je u Dalmacijavinu svakoga dana pakirao boce, kada bi podigao svoj trudbenički pogled, mogao je uživati u panorami Zapadne obale koju natkriljuje bujna park-šuma. Danas je takva mogućnost aristokratska privilegija.

Da bi stvar bila slikovitija, uzmimo za primjer radnika tvornice koja je proizvodila Guinness napitke u Dublinu, u ciglenom kompleksu ugrađenom među blokove drugih zgrada pa je radnik mogao eventualno imati pogled samo u zid druge zgrade. Sudbina je htjela da se proizvodnja Guinnessa premjestila drugdje, a nekretnina u srcu Dublina preostala je kao obična „ciglara“ među blokovima. Vjerojatno ju je tamošnji neznani konzervator zaštitio kao dio gradskog identiteta pa je Guinness, nakon što je postao dio multinacionalne kompanije, na tom mjestu otvorio muzej kojeg obilaze horde turista i u kojem su odlične birtije. Dakako, sama „ciglara“ nema neke od onih kvaliteta koje ima Fabrisova zgrada. Međutim, planeri dublinske rekonstrukcije su se potrudili pa su dali „ciglaru“ dobro oprati izvana, nasadili joj skupi stakleni krov, pokretne stepenice, panoramski lift – i tana-naanaaa – dublinsko esencijalno, uvjetno rečeno, pivo ostalo je pečatirano u prostoru kao njegov "landmark". 

Guinness Dublin
Rješenje iz Dublina (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Problem mlade graditeljske baštine je što se ona ne prepoznaje na prvi pogled, naročito kada je u zapuštenom stanju i kada još imamo na životu njene fasadere. Radi takve percepcije, vrijedi upzoriti na ono što Splićani baštine iz vremena prije Fabrisa. Za ilustraciju, da su ljudi prije stotinu godina nastupali tako da su rušili sve ono što je „izašlo iz mode i uporabe“, onda dobar dio Varoša ne bi postojao. Tamo je (još uvijek) jedan broj kamenih kućeraka s po jednim vratima - za držat' tovara, ostavit' bačve, za kovačnicu ... Što sve čini ovo misto velim ili malim. Budući se od Drugog svjetskog rata pa do devedesetih umjesto kućeraka za tovare gradilo moderno, to bi za 100 godina zgrada Dalmacijavina mogla biti još jedan dodatak na splitski identitet. Naravno, ako preživi.

Uz egzaktnu i strogu zaštitu Ministarstva kulture, uz sav znanstveni rad na valorizaciji, ekipa s panela pokazala je sebi svojstvenu interpretaciju konzervatorske prakse. Na jednom od prikaza neznani autor prezentacije daje ovakvu ocjenu: "Objekt DALMACIJAVINO se renovira u izvornom obliku (bez kasnije nadogradnje skladišta)." Dakle, po njemu se otprilike pola zaštićenog kulturnog dobra može ukloniti.

Manipulacije konzervatorskim zaštitama u Splitu su stalna i etablirana praksa. Pouka o pravnom lijeku jest da unatoč logičnim, dobrodošlim i opravdanim konzervatorskim zaštitama, kao što su Stari plac, Poljud, Dalmacijavino i drugi, tek onda kada je gradonačelnik ujedno i konzervator, k tome udružen s „Vicom Lukobranom“, treba biti na najvećem mogućem stupnju profesionalnog opreza.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Saša Šimpraga

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Forsiranje loše prošlosti

    23.08.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Forsiranje loše prošlosti

  2. OTETO IZ TMINE: Žigosano medijsko zlo

    22.08.2021.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Žigosano medijsko zlo

  3. LICEMJERJE BEZ GRANICA: Mislite to u svoja četiri zida, ne moramo svi znati da ste budala

    13.07.2021.

    Lana Bobić

    LICEMJERJE BEZ GRANICA: Mislite to u svoja četiri zida, ne moramo svi znati da ste budala

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije